Odhodu gospari, a tko će sad komponirati i versovati šansone?

Kao dječak, rastući u Hercegovini rano sam postao ostrašćeni pristaša dalmatinske šansone. Ta čarolija zvuka koja je neminovno nosila miris mora i bilja što rese mu obale, postajala je iz dana u dan, iz godine u godinu, zvučnom kulisom koja je bila svakodnevica, ma šta da sam radio, ma čim da sam se zanimao…

Sazrijevanje, interes za poeziju i njene putove osvješćivali su kompletan doživljaj, obzirom na to da je u žanrovskom pogledu za šansonu tekst važan, ponekad i prevažan, u odnosu na glazbeni sloj šansone.

Moje strastvovanje šansonskog tipa pojačavali su u to doba festivali, ta događanja glazbe, ali i sveukupnog glamura koji je festivalske manifestacije pratio. Tad počinje i intenzivno zanimanje ne samo za izvođače već i autore, pjesnike, dakle autore teksta, pa potom za skladatelje. Doba velikih šasonijera i onih ”zemnih” i ”morskih”, dakle i Špišića i Stanića, a naravno i Ibrice Jusića, činili su nevjerojatnu ugodu.

Onda je došao krucijalni trenutak za moju odanost šansoni. Došlo je golemo prijateljstvo s Đelom Jusićem, legendarnim gitaristom, vođom Dubrovačkih trubadura i jedinstvenog dječjeg zbora ”Mali raspjevani Dubrovnik”.

Đelove dalmatinske šansone, kao i one koje je pisao Zdenko Runjić, nerijetko su bile i predmetom mojih pisanja o fenomenu šansone.

Kada je ovaj svijet napustio Đelo Jusić za mene osobno umro je jedan svijet dalmatinske šansone, posebno onaj dubrovačkog smjera. S gitaristom, skladateljem i dirigentom mozartovskoga izvornog talenta gotovo da je zamro moj spektar želja da slušam dalmatinsku šansonu

Naravno, podjednako sam analizirao tekstove Britvića, Paljetka, posebice Jakše Fiamenga tog čudesnog pjesnika komižanskog.

To su bili dani sreće i zadovoljstva, rijetkih užitaka uz fina vina ili, pak, bevandu.

No život – ”kosac smrtonosac” (Sidran) učinio je kroz vrijeme svoj užasavajući uradak… Nestajali su dobri ljudi i vrli autori. Konte Ivo Vojnović bi zamijetio: ”Odhodu gospari”.

Kada je ovaj svijet napustio Đelo Jusić za mene osobno umro je jedan svijet dalmatinske šansone, posebno onaj dubrovačkog smjera. S gitaristom, skladateljem i dirigentom mozartovskoga izvornog talenta gotovo da je zamro moj spektar želja da slušam dalmatinsku šansonu.

Ostaje pitanje svih pitanja: nestali su Runjić, Fiamengo, Dedić, Jusić…, a tko će sad komponirati, naravno i versovati šansone za naše noći, jutra i zore po kaletama na tvrđama, u barkama, a i stanovima našim?

Neću nikada zaboraviti prvi susret s Đelom, to penjanje skalinadom od ulazne kolonade do rajskog staništa skladatelja, s čudesnim pogledom na dubrovački akvatorij, Lopud i Minčetu sa skladateljevog balkona, koji ne ostavlja nikoga, pa ni samog vlasnika indiferentnim.

S osmijehom je klimao glavom mojoj fasciniranosti i ponavljao: ”Pa hajde, nemaj inspiraciju”. Ponosno je pokazivao najčudesniju kolekciju lula, koja je u meni neminovno budila asocijaciju na ”Lulu starog kapetana”, tu kanconetu istinitosti. Sve su to bile slike otmjenosti oponentne vremenu koje živimo.

Ne mogu zaboraviti ni splitske noći na groblju Sustipan, gdje sam na probi predstave koju sam režirao po versima njegovim, s golemom pažnjom slušao Jakšu Fiamenga i njegov monolog o šansoni i poetskom kazalištu.

Neminovne su i asocijacije na Špišićeve recitale i Šerbedžijine šansonske largo atmosfere, na moga Toma Durbešića i njegove ”ulične seminarije” o nenapisanim šansonama, sve se to slilo u trenu u kaleidoskopsku meditaciju…

Pozni je sat, valja malo i spit, a mene proganja navala sjećanja, u kojima vidim i Peru Gotovca i vjernog mu interpreta Ibricu Jusića, kako po dubrovačkim betulama, koje upravo proglašavaju fajront, zazivaju novi šansonski splin…

Možda nostalgija, možda i odveć ”nakamaranih” godišta, ali i u ovom trenu ne mogu ne prisjetiti se moga Kemice Montena i onih ratnih tihanih šansoniranja uz lojanicu u sarajevskom ”Fisu”…

Sve to se slijeva u iznimno ozbiljno pitanje: ima li nastavljača; je li šansona, taj melanž pjevanog i recitativnog sloga, nalazi svoje ovovremene spisatelje, skladatelje, pjevače?

Pitam se tko će sad u ovom nepoetičnom dobu ići stazama Aznavoura, Yvesa Montanda?

Ima li još u ovom našem dobu nekoga tko će poput Dragana Stojnića znati otpjevati ”Bila je tako lijepa…”?

Narod veli: ”Nekad bilo sad se spominje…”. Ja opet, ne mogu a da se ne vratim na tu dalmatinsku šansonu, moga Đela i Zdenka Runjića, svu u umilnim versima, što zbore o vječnim, neponovljivim ljubavima

Ili su ovo ipak moje sanje poodmakle noći u kojoj mi zvučnom kulisom biva Ibričina ”Mačka”…

Tko će nastaviti pjev stazama šansonijerskim?!

Odjednom uhvatih sebe kako propitujem tu svoju mladost, to doba Bécauda i Aznavoura, ali i moga mostarskoga glazbenog zrenja uz čuvenog slikara i šansonijera Mehu Sefića, koji je u zagrebačkom ambijentu Ritz bara ”kalio” svoju šansonijersku karijeru natječući se upravo u toj zamamnoj, ali i zahtjevnoj glazbenoj vrsti s tada nenadmašnim Ivom Robićem…

”Razlistala” se ta moja sjećanja, pa asocirah i na šansonske zamahe u kazališnim spektaklima poput Parovih, Ibrice i Percla na lađi Kolumbovoj što je plovila oko Raguze, ali i doba poklonjenja mojih Sarajlija poglavito Draganu Stojniću, tom čudu pjevane poezije…

Narod veli: ”Nekad bilo sad se spominje…”. Ja opet, ne mogu a da se ne vratim na tu dalmatinsku šansonu, moga Đela i Zdenka Runjića, svu u umilnim versima, što zbore o vječnim, neponovljivim ljubavima.

A da sam svjedočio i o šansoni u doba opsade Sarajeva neka ovaj tekst završi ona čuvena Montenova ”…Ako pitaš kako mi je/ da ti roknu samo dvije/ sve bi ti se samo kazalo…”.

Neka nas koji smo obožavali tu pjevanu poeziju, a valjda će biti i nastavljača…

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Sve moje ulice ili od Lacine do Partizanske
    •  Mostarske intelektualne i umjetničke okomice
    •  Sarajlijama je i nakon 40 godina olimpijska bajka u venama
    •  Stazama tuzlanske Thalije
    •  Periklovo doba mostarskog nakladništva
    •  Monsinjor Franjo Topić bio je i ostao jedinstvena osobnost
    •  Likovne senzacije Enesa Sivca
    •  Konac epohe artističkih visova Berbera, Likara i Hoze
    •  Neprocjenjivo bogatstvo likovnih svetkovina Jagode Buić
    •  Monsinjor Franjo Topić bio je i ostao jedinstvena osobnost

> Svi tekstovi ovog autora