Od Mosta se očekuje da budu igrači, a ne navijači

Mislim da velika koalicija nije realna, ali i da je manje dobra od koalicije Mosta s jednom od dvije opcije. Glavni razlog takvog zaključka su odnosi njihovih čelnika i njihov politički profil te nedostatak kritične mase u vodstvima u obje velike stranke koja bi bila spremna na međusobne kompromise i velike reforme. Primjerice, kad sam govorio o regionalizaciji, i Karamarko i Milanović su bili oštro protiv. Sada, kada im o tome ovisi vlast, obojica su, kao, spremni za regionalizaciju.

Most bi mogao jednog od njih natjerati na tu i druge reforme, ali njih dvojica zajedno nikada ne bi prihvatili rješenja koja im realno umanjuju kapacitete stranke da zbrinjavaju svoje ljude i kroz lokalne politike jačaju svoje resurse.

Osim toga to bi bila lošija varijanta nego koherentna koalicija Mosta i jedne od opcija. Takve velike koalicije, u pravilu, kao u Austriji i Njemačkoj, postoje da bi se izbjegla u vlasti neka nedemokratska politička opcija ili kad postoje posebni uvjeti za to u samim velikim strankama. Mislim da u Hrvatskoj nema ni jednog od ta dva uvjeta. Ali, naravno da to ne znači da se takva koalicija ipak neće dogoditi. U nekoj drugoj konstelaciji odnosa, velika koalicija bi zaista bila poželjna. Osobno, u sadašnjim okolnostima, mene bi iznenadilo da se Karamarko i Milanović dogovore.

U ovim okolnostima, kardinal Bozanić trebao se suzdržati od sastanka s Karamarkom. U mnogim državama istaknuti političari, pa i oni na vlasti, vjernici su, ali ne idu po savjet i pomoć u Crkvu. A i da se Crkva toliko dnevnopolitički angažira kako to čini u Hrvatskoj nije dobro, ni za politiku, ni za Crkvu

Crkva je u Hrvatskoj odavno prešla mjeru političkog angažmana u demokratskim i sekularnim društvima. U ovim okolnostima, kardinal Bozanić trebao se suzdržati od sastanka s Karamarkom. U mnogim državama istaknuti političari, pa i oni na vlasti, vjernici su, ali ne idu po savjet i pomoć u Crkvu. A i da se Crkva toliko dnevnopolitički angažira kako to čini u Hrvatskoj nije dobro, ni za politiku, ni za Crkvu.

Nastup predsjednice je bio primjeren, osim što se zaletjela čestitati relativnom pobjedniku. Istina, u trenutku kada je davala izjavu, HDZ je imao ozbiljan višak mandata. Kasnije, sigurno je, možemo reći da je odnos snaga ljevice i desnice barem neriješen. Ne mislim da će taj gaf imati ikakve posljedice. Ipak, predsjednica je trebala pričekati da svi glasovi budu prebrojani pa tek onda čestitati. Očekujem jedino moguće, da mandat da onome tko dokaže da ima većinu u Saboru.

Bilo bi zaista šteta da se Most zadrži na konceptu platforme u Saboru. Stranački ustroj nužan je za kontinuitet politike i privlačenje članova. Nadalje, Most, koji očito ima kapacitet, ne bi smio sam sebe zavarati da su ovi rezultati podrška konceptu mozaika različitih političkih opcija, atomiziranih i teško sposobnih za globalno djelovanje.

Sada, kada su dobili ogromnu priliku i odgovornost, vrlo je važno da osiguraju koherentnost i dosljednost u provođenju politike. Medeni mjesec s javnošću neće trajati vječito. Javit će se problemi, otpori, suprotstavljanja, konflikti različitih, možda svih legitimnih ili nelegitimnih interesa…

Za početak, razočarat će me ako ne uđu u vladu i ako umjesto igrača budu navijači koji će, ako im se utakmica ne svidi, utrčati na teren i prekinuti utakmicu.

Nisu za to dobili glasove. Neka ih ne opterećuje ona potpisana izjava o tome da neće koalirati. Ona je nastala u vrijeme kad ni oni, a ni javnost, nisu očekivali ovakav uspjeh. Dobili su mandat da kreiraju i provode reforme, ne da ih pokušaju ostvariti ucjenjujući podrškom i vlašću jednu od dvije velike stranke. Svatko razuman mora, ne samo prihvatiti i razumjeti, nego i tražiti da Most preuzme svoj dio odgovornosti za rad vlade. Uostalom, to da oni kreiraju, a drugi izvršavaju, ne bi bilo politički pošteno.

Gospodina Petrova sam, ako se ne varam, sreo jednom. Ali, pratio sam s odobravanjem što radi. Gospodina Prgometa sam sreo nekoliko puta, u debatama na radiju i TV i ostavio mi je odličan dojam, kao i njegovi medijski nastupi. Naš zajednički prijatelj, g. Roglić, želio nas je spojiti, ali to nije bilo realno. Ipak sam ja s ljevice, on s desnice. Što ne znači da u određenim okolnostima ne bismo mogli dobro surađivati na nekom projektu.

Mogu samo ponoviti što sam rekao jednim dnevnim novinama. Ključno je pitanje, ne vidim li ja sebe u politici, nego vide li me drugi u njoj, i mene i stranku. U predsjedničkim sam izborima bio dobio preko milijun glasova. O tome zašto sam ih izgubio, moglo bi se s različitih aspekata, ne samo polazeći od toga da su predsjednički i parlamentarni izbori dvije potpuno različite stvari. Da, to nisu bili samo moji glasovi već svih stranaka koje su me podržavale. Ali, to je ipak gotovo 250.000 glasova više nego što su u ovim izborima dobile stranke Kukuriku koalicije.

Dugo smo bili u određenoj medijskoj blokadi. Lijevi novinari skloni SDP-u su nas dočekali na nož. Sjetite se samo one kampanje o našem navodnom dogovoru s HDZ-om. Kad je kasnije SDP vrlo jasno dao na znanje da je spreman koalirati s Glavašem, ti isti novinari u pravilu nisu ni trepnuli

U ovim izborima nova stranka i ja doživjeli smo vrlo loš rezultat. Razloga je više: stranka postoji tek oko četiri mjeseca, nismo imali novca za ozbiljnu kampanju, nismo uspjeli dobiti medijsku pozornost a i stranku nismo izgradili u cijeloj zemlji. Krenulo je odlično, onda je došlo ljeto, pa kampanja i nije bilo vremena za izgradnju stranke.

Više mi se novinara javlja sad, nakon izbora, nego tijekom kampanje. I najvažnije, lijevi birači su odlučili sve svoje glasove dati SDP-u, ustrašeni retorikom HDZ-a. Mnogi su mi govorili, dobri ste, podržavam, ali glasat ću za SDP da crni ne dođu na vlast.

I mi i ORaH žrtve smo filozofije ”ili mi, ili oni” koju je SDP uspio nametnuti. Ta filozofija sprječava nijansiranje i pluralizam na ljevici i proći će, nadam se, sada kada su ovi, navodno sudbonosni izbori gotovi. Osobno, ne smatram ih sudbonosnima s aspekta crni – crveni, već s obzirom na to hoćemo li konačno dobiti vladu spremnu na ozbiljne reforme. Dakle, sada ostaje da u narednih pola godine-godinu i ja i stranka Naprijed, Hrvatska! vidimo treba li nas javnost, ona lijeva, reformistički nastrojena ili ne.

Naša je koalicija bila predizborna. G. Čačić u Saboru nastavlja političku djelatnost bez obaveza prema nama. Surađivali smo odlično i vjerujem da smo i mi dali doprinos njegovom uspjehu u kraju u kojem je on i inače iznimno popularan i zaslužan. Ako bude prilike, ne vidim zašto ne bismo surađivali.

Već sam naveo razloge lošeg rezultata. On za mene nije neočekivan, dovoljno sam iskusan u politici da sam mogao očekivati ovakav rezultat nove, male stranke u klimi ”ili – ili” koju su kroz medije uspješno nametnule velike stranke, prije svih SDP. Nije bilo puno prostora za neki drukčiji pristup u kampanji.

Dugo smo bili u određenoj medijskoj blokadi. Lijevi novinari skloni SDP-u su nas dočekali na nož. Sjetite se samo one kampanje o našem navodnom dogovoru s HDZ-om. Kad je kasnije SDP vrlo jasno dao na znanje da je spreman koalirati s Glavašem, ti isti novinari u pravilu nisu ni trepnuli.

Tu su i financije. Ukupno je naša stranka imala tek oko 350.000 kuna za cijelu kampanju, još nešto više od toga Reformisti. Veliki su baratali svotama od 15 milijuna… Moram pohvaliti naše članove i aktiviste. Svi su radili naporno, bez ikakve naknade, s puno entuzijazma.

Sigurno, ne bih ni pod koju cijenu, čak i da je to moglo donijeti bolji rezultat, odustao od ideje reformi. Mi i ORaH smo jedini koji su jasno artikulirali potrebu i vrstu reformi. Nadam se da se sjećate još od mojih predsjedničkih dana koliko sam zagovarao reforme, čak i napravio ustavnu podlogu za njih. Tu je i razlog mog razlaza s SDP-om.

Razočarat će me ako članovi MOST-a ne uđu u vladu i ako umjesto igrača budu navijači koji će, ako im se utakmica ne svidi, utrčati na teren i prekinuti utakmicu. Nisu za to dobili glasove

Milanović nije htio reforme ni u vrijeme zajedničkog mandata, ni nakon što sam izgubio izbore. Bio je vrlo jasan u tome. Zato nisam htio, ni po cijenu političkog poraza, biti dio politike koja Hrvatsku vodi u kolaps ili barem dugogodišnju agoniju. Izabrao sam težak i neizvjestan put umjesto lagodnog.

Mogao sam se vratiti u SDP i čekati razvoj događaja, mogao sam uzeti ured bivšeg predsjednika i mirovinu. Izabrao sam povratak na posao na Pravni fakultet i neizvjesnu i neravnopravnu političku borbu. Nisam promijenio političku filozofiju, po cijenu da je to kraj moje političke karijere, barem institucionalne.

Bivši predsjednik nikada više nije izvan politike. Ako ništa, javnim nastupima, mimo političkih institucija, zagovarat ću ono što mi je uvijek bila politička platforma: napredak, reforme, ljudska prava, znanje, prijateljstvo sa susjedima…

Satisfakcija mi je to da sada i SDP i HDZ, pod pritiskom Mosta odjednom pokazuju velike reformatorske ambicije. Želim Mostu da izguraju reforme i da se ne da preveslati.

(Tekst je sažetak intervjua koji je Ivo Josipović dao novinarki tportala Silvani Srdoč 11.11.15., priredio Drago Pilsel).

    •  Politika i moral u Hrvatskoj
    •  Kvartet za kraj vremena
    •  Politika i moral u Hrvatskoj
    •  Kvartet za kraj vremena
    •  Zaprepašten sam brojem ljudi koji se ne žele cijepiti
    •  Zlata Đurđević junakinja je našeg doba
    •  Onima koji slave ustaštvo ili četništvo mjesto je u zatvoru
    •  Hrvatska nekorektno prešućuje bugarsko ucjenjivanje Makedonije
    •  Kroki jednog skladatelja, dva predsjednika i tri monstruma
    •  JOSIP KREGAR (Ogulin, 1953. – Zagreb, 2020.) – Umro je Čovjek

> Svi tekstovi ovog autora