autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Od mača do kuhače: panorama hrvatskih političkih privida

AUTOR: Marina Biti / 25.05.2020.
Marina Biti

Marina Biti

U jednoj proživljenoj ali neispričanoj priči, govorili smo: ”Ni lijevo, ni desno, nego naprijed”. Ta je bila priča o trećem putu i zvala se ORaH. Trajala je otprilike dvije godine.

U kolovozu 2014. godine stranka se ORaH sa svojim prijedlozima koji su otvarali vrata zelenoj budućnosti Hrvatske, ideološki definiranoj kroz poziciju lijevog centra, vinula do 15% nacionalne podrške i do trećeg mjesta na ljestvicama kojima se na nacionalnoj razini mjerila potpora političkim strankama.

U Rijeci i Istri ta je podrška tada dosegla nevjerojatnih 25%, s prvoga mjesta istisnuvši – nakratko – dotad nepoljuljani SDP.

Treće se mjesto na nadolazećim parlamentarnim izborima u tome trenutku za ORaH moglo činiti neupitnim, a drugo ili čak prvo makar u drskijim vizurama mogućim. No dogodilo se suprotno: stranka nije prešla ni izborni prag, čime je nestala s nacionalne scene.

Slučaj ORaH-a nije jedini koji je pokazao da je politički uspjeh mač s dvije oštrice, i da je važno da oni koji upravljaju stranačkim procesima dobro vladaju objema. Naime, jedna je strana toga mača konstitutivna za sam pojam političkog djelovanja i njome se krči put kroz šumu glasova koji zasićuju javni prostor, dok drugom stranom toga istoga mača valja podsijecati vlastiti korov

Upravo je privid neupitnosti bio taj koji je progutao Mirelu Holy i njezin/naš ORaH. Sama priča može ostati i neispričana, no njezinu poantu ipak vrijedi istaknuti: uspjeh je koštao ORaH uspjeha.

Slučaj ORaH-a nije jedini koji je pokazao da je politički uspjeh mač s dvije oštrice, i da je važno da oni koji upravljaju stranačkim procesima dobro vladaju objema.

Naime, jedna je strana toga mača konstitutivna za sam pojam političkog djelovanja i njome se krči put kroz šumu glasova koji zasićuju javni prostor, dok drugom stranom toga istoga mača valja podsijecati vlastiti korov. Kontrolu je nad tim mačem lako izgubiti te umjesto oponenata podsjeći suradnike, a umjesto korova podsjeći vlastito korijenje.

Kada je, pak, riječ o javnome rejtingu bilo koje stranke, moglo bi se reći da je on produkt odnosa između konkretnog djelovanja, odnosno supstancije koju prije svega čini programska aktivnost stranke i stvarni, ponekad javnosti i nedovoljno poznati ljudi koji je provode, te s druge strane slike koju o sebi stranka odašilje u javnost kroz dijaloge i polemike s drugim akterima, kroz reagiranja na dnevna zbivanja i kroz javni habitus istaknutih stranačkih predstavnika.

Taj se odnos jednog i drugog u danome trenutku artikulira kroz brojku koja određenu opciju situira na skalu građanskih preferencija. Riječ je o dinamičkome odnosu; svima je poznato da je ta brojka promjenjiva.

Dok vodiš konstruktivne javne rasprave i pritom predano njeguješ i od korova štitiš vlastitu organizaciju, stranački vrt buja i brojke rastu. Zasiječeš li međutim preširoko ili preduboko, oštetiš li svoj ekosustav ili zarežeš li u korijen, taj vrt će početi venuti.

Može međutim potrajati da efekti pogrešnih poteza postanu i izvana vidljivi. Kada se lišće i na vidljivim vrhovima krošnji započne sušiti, to će se neumitno negativno odraziti i na stranački rejting.

Potonuše tako Laburisti, potonu tako i ORaH.

Valja međutim dodati da za ”stare” i ”nove” igrače ne vrijede sasvim ista pravila. Prvima je naime dopušteno mnogo više privida nego drugima. Utaborenost ”starih” u brojne ogranke – u člansku i glasačku bazu te u mrežu stranački ostvarenih pozicija koja se proteže svim društvenim sektorima – napučuje ”stare” organizacije interesima samoodržanja brojnih izravnih i posrednih sudionika izbornog procesa.

Takvi odnosi postaju u neku ruku sami sebi supstancija, pa stranački lideri mogu računati na to da će svaka zainteresirana čestica njihove organizacije biti voljna sudjelovati u pumpanju privida i za svoj interes štititi i njihov imidž.

Otpadnici – ponekad principijelni pojedinci, a ponekad tek neki koji svoje apetite nisu uspjeli namiriti – sporadične su pojave i ne mijenjaju bitno prirodu ”starih” ustroja.

Logikom duboko puštena korijenja, pa i bez prave programske supstancije, ”stari” opstaju i ostaju. Njihov je korijen već toliko razgranat da podsijecanje ove ili one žilice ne mora imati veći učinak na inače dobro uhranjenu stranačku biljku.

HDZ je zahvaljujući baš tome korijenu preživio pobunu jednog Milinovića, kao što će preživjeti i odstupanje Penave.

Ni Bernardić se ne mora previše uzrujavati oko rejtinga svoje stranke: iako sam rejting može varirati, korijen je SDP-a dovoljno dubok da biljku održi na životu i u uvjetima peranospore.

Da staro korijenje bolje od novoga uspijeva prodrijeti do vodnih staništa pokazuje ne samo žilavi opstanak vodećih dviju stranaka, već i dugovječni opstanak većine njihovih satelita.

Ti se sateliti mahom bore za treću poziciju koja danoj političkoj formaciji doznačuje simbolički kapital ”jezičca na vazi” opskrbljujući je pregovaračkim kapitalom u trenucima formiranja vlasti. I ta je borba označila sve tri dekade hrvatske demokracije.

Pokazalo se pritom i to da se ”treći” ne postaje nužno kroz izborni rezultat, već ponajprije umješnošću pregovaranja s (potencijalno) ”prvim”.

Paradoksalna rastezljivost privida naprednosti, uvijek zamjenjiva za kakvu udobnu fotelju te nemilice habana u nastojanjima da se jačega od sebe pridobije, nadmudri ili ucijeni, došla je do punog izražaja u posljednjem HNS-ovu mešetarskom majstorluku. Ne moraš biti stvarno treći – a kamoli imati program i kadrove koji bi tu poziciju opravdali – da ipak postaneš ”treći”

Bilo je u toj igri HSS-a – u sprezi s HDZ-om, ali i SDP-om, HNS-a i HSLS-a – u sprezi sa SDP-om, pa HNS-a u sprezi s HDZ-om, a i manjinaca u sprezi sa svima.

Bilo je, moglo bi se reći, svakoga sa svakime, i na svojoj su ispregovaranoj ”trećosti” u različitim fazama, kroz različite izborne cikluse, profitirale razne stranke.

To da je posrijedi trgovanje prividima možda najbolje pokazuje priča o HNS-u, stranci koja je svoj inicijalni prestiž ostvarila na imenu Savke Dabčević-Kučar. Od izbora do izbora i iz dekade u dekadu, HNS je pokazao umješnost u trgovanju tim svojim inicijalnim kapitalom.

Trgujući ponajviše prividom, i trošeći tu supstanciju čije su djeliće u različitim fazama utjelovljavali Radomir Čačić i Vesna Pusić, stranka se, usprkos u stvarnosti sve nižem javnom rejtingu, uspjela održati na nacionalnim i/ili lokalnim pozicijama vlasti. Ono malo supstancije što se dotad održalo, potrošeno je na unutarstranačka nadmetanja.

Paradoksalna rastezljivost privida naprednosti, uvijek zamjenjiva za kakvu udobnu fotelju te nemilice habana u nastojanjima da se jačega od sebe pridobije, nadmudri ili ucijeni, došla je do punog izražaja u posljednjem HNS-ovu mešetarskom majstorluku.

Ne moraš biti stvarno treći – a kamoli imati program i kadrove koji bi tu poziciju opravdali – da ipak postaneš ”treći” ili, štoviše, u konstelaciji sljubljivanja s vlašću – ”drugi”.

Nevjerojatna rastezljivost privida društvene relevancije, pa i krajnjih granica političke pristojnosti, s ulaskom HNS-a u vladu premijera Plenkovića došla je tako do svojeg punog izražaja.

Sve nas to zamara, vrijeđa i zagušuje, i vraća u kaljužu ideoloških prijepora i prečestog lažnog moraliziranja koje se uvijek iznova nudi kao zamjena za socijalnu pravdu i napredak. Nije stoga nimalo čudno da se dio građana okreće protestnim opcijama, kao ni to da u mnogih želja za sustavnim trećim putem nastavlja tinjati.

No ”treći putevi” koji su se dosad građanima nudili pokazali su se kao slijepe ulice, pa još manje čudi sveprisutna sumnja u ostvarivosti bolje i životnije opcije koja veliki broj građana demotivira od izlaska na birališta.

Uklanjaju te sumnje nije pomogla ni formacija koja se negdje uoči parlamentarnih izbora 2015. godine javnosti predstavila kao Most nezavisnih lista.

Zahvaljujući izvrsnom osjećaju za tajming svojega idejnoga oca Ivana Relkovića, pa i njegovih PR-ovskih domišljaja poput onog da se stranka useli na fizičku adresu o koju se novinari u svojim kretanjima između Iblerova trga i Trga žrtava fašizma naprosto moraju spotaknuti, Most je postao prvom ”trećom” opcijom koja je dobila šansu izboriti se za promjene.

No na to kako su se pogubili najprije između Milanovića i Karamarka, potom i uz Plenkovića i na koncu u opoziciji, i kako su im se vodeća lica osipala, ne treba trošiti riječi. Dogodilo im se, iako na drugi način nego ORaH-u, da nisu znali upravljati vlastitim inicijalnim uspjehom.

Pokazalo se pritom i to da uspjeh ne samo da nije dovoljno mjeriti anketnim rejtingom, nego ni brojem osvojenih mjesta u Saboru. Ni rejting, a ni izborni rezultat nisu zaštita od neuspješnosti u uspjehu. Priča o Mostu nas je tako stajala jedne neuspješne vlade više, i previše, previše izgubljena vremena.

Most se pokazao poput bombastično najavljena jela koje je iznevjerilo očekivanja gostiju. Recimo: patka na imotski način, garnirana kandiranim voćem.

To mora da je nešto posebno, pomisli radoznao gost. Žvače, pokušava, i mumlja sebi u bradu: ”Nije skroz loše, ali je čudno. Hm, hm…”. Kako ni uz najbolju volju ne uspijeva svoju porciju do kraja sažvakati, naš gost više od pola ostavi na tanjuru.

Šteta je baciti, pomisli šef kuhinje, i odluči se na ideološko preiskuhavanje tog naplaćena, ali ne baš uspjela jela. Vrati ostatke u velik lonac, doda još ušećerenih voćki, pa od svega toga iziđe na kraju uniformnija smjesa od one ranije, slatkastije desna.

Teško da to jelo i u homogeniziranoj i dodatno zaslađenoj verziji mogu zbilja atraktivnim učiniti novi dodaci, odnosno ”pojačanja” koja nam se ovih dana nadobudno, a neki bi možda rekli i nadmeno, predstavljaju. No možda će zahvaljujući boljoj definiciji temeljnoga okusa ipak biti spašen Mostov koalicijski potencijal pa se ta pašteta nađe u ponudi predjela na nekom novom meniju.

Zahvaljujući izvrsnom osjećaju za tajming svojega idejnoga oca Ivana Relkovića, pa i njegovih PR-ovskih domišljaja poput onog da se stranka useli na fizičku adresu o koju se novinari u svojim kretanjima između Iblerova trga i Trga žrtava fašizma naprosto moraju spotaknuti, Most je postao prvom ”trećom” opcijom koja je dobila šansu izboriti se za promjene

Kad se postizborne karte slože saznat ćemo hoće li taj novi meni posložiti Domovinski pokret Miroslava Škore, Plenkovićev HDZ ili možda čak i Bernardićev SDP. No ni od tih menija nemojmo se nadati bogznakakvim poslasticama. Srećom ili nesrećom, odavna smo navikli gutati svašta.

Nakon cijele ove otužne panorame valja se osvrnuti i na najnoviji izum Ivana Relkovića – na novo čudo koje nosi još čudniji naziv: Stranka s imenom i prezimenom.

Svi znamo da je Relković vješt strateg pa neće čuditi ako stranka uspije prijeći izborni prag, osvojiti i koje saborsko mjesto.

Od imena i prezimena znamo za jedno koje se ne kandidira: Ivan Kovačić. Znamo i za jedno koje se kandidira, ali na začelju liste: Dalija Orešković – tko se za tu listu odluči, zacijelo će joj dati preferencijalni glas. A tu je već i ne sasvim mala grupa nepoznatih imena, od kojih neke možda neki od nas slučajno poznaju.

Kaže Relković: snaga je u heterogenosti. Načelno se slažem, ali uz nužnu ogradu: ne garnirajmo više patke ušećerenim voćem, ne eksperimentirajmo previše sa sastojcima.

Molim, imena i prezimena sa stvarnim značenjem. Nemojmo više da jelo uspije, ali da od njega dobijemo žgaravicu. Ili, nedajbože, čir na želucu.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Бeћapaц – riječ vrijedna tisuću riječi
     Gorko smo zakasnili u podršci Miri Furlan
     Juričan vs. Bandić – rezultat 3:0
     Svi grijesi Alis Marić
     ''Ne zna što je tvrda kohabitacija? Znat će'' (Plenković)
     Isključi mozak da ne omete doživljaj
     Kako iz krize izvući maksimum dobrobiti uz minimum štete
     Skica iz sjećanja za Tonka Maroevića
     Može li socijaldemokracija put novoga doba?
     Nasilni je prodor u žensko tijelo poput udara sjekirom u psihu

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1