autograf.hr
novinarstvo s potpisom
UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!
Od Bacha do Žmegača
Ivana Šojat
Povijest je materijalni trag što ga iza sebe ostavljaju najružnije ljudske odlike. Ona je slinavi trag puža golaća vođenog pohlepom, egomanijom, željom i voljom za moć.
Na prste jedne (i pol) ruke možemo nabrojati prosvijetljene vladare, one koji su gradili zbog opstanka civilizacije, a ne iz straha od smrti, one koji nisu rušili i klali pod krilaticom ”viših ciljeva”, a zapravo samo kako bi nahranili i napojili vlastite porive za posjedovanjem i moći.
Tvrdnja kako povijest pišu pobjednici je nonsens, budući da se iz svega friziranog, izmijenjenog, prešućenog uvijek može iščitati istina.
Povijest nije grčka tragedija koja se razrješava pojavom deus ex machina, naprasnim obratom izvan svih očekivanja, svega očekivanog.
Povijest je uvijek i neprestano žrtva regionaliziranog, nacionalnog pristupa njezinim ishodima, pristupa koji je karikaturalno izvrće do karikature, do mitologije koja je ponovno uvijek (po potrebi) junačkog i mučeničkog, ekstremnog. I ponovno iz egomanije, u ovom slučaju kolektivne.
Povijest je naracija o prolaznome i smrtnome, materijalnom i ljudskom, propadljivom.
Umjetnost kazuje o stanju besmrtnog, o slutnjama koje pretkazuju kamo će povijest, o duhu, kolektivnom stanju svijesti.
Umjetnost i znanost jedine zapravo egzaktno kazuju stanje ljudskog roda. Umjetnost kroz samo prividno ludilo na koje (pre)mnogi svode suštinsku moć svega: stvaranje. Znanost kroz spoznaju.
Ex nihilo nihil. Georges Duby je znao da katedrale nisu izrasle ni iz čega, da se nisu naprasno uzdigle iz blata šumama još obilno zasjenjene Europe, znao je da je društvu potreban pravi omjer straha, oholosti, umijeća, znanja, spoznaje, žudnje da bi načinilo divovski korak naprijed.
Čuda su ljudska kategorija, a zapravo su dosezi koji kao da se dogode odjednom. Samo prividno odjednom. Malo ih je, međutim, koji ta čudesa znaju čitati, iščitavati i tumačiti, spoznavati svijet i povijest njegove svijesti kroz cjelokupnost.
Jedan od takvih ”čitača” i tumača bio je veliki Viktor Žmegač, čovjek ogromne znatiželje, monumentalne spoznaje. Fizički zapravo sitan, gotovo krhak, nenametljiv, nasmiješen, nasmijan u trenutku kad sam ga upoznala, germanist, književni povjesničar i teoretičar, muzikolog, prosvjetljenik koji je shvatio i spoznao da je umjetnost veliko pletivo u kojemu je svaka nit potka.
Književnost u sebi ima i glazbe i likovnosti, pokreta i plesa, u glazbi je književnosti koja govori jezikom Stvaratelja, onako kako je likovnost svijet prije Babelske kule, zato govori tisuću riječi. Ta jedna slika.
I nismo zato samo mi 20. srpnja izgubili velikog čovjeka, nego je i svijet izgubio tumača koji je u njemu prepoznavao i tumačio ono jedino što vječno opstaje – duh i grčevito stremljenje prema ljepoti.
U kapilarnim procjepima između svega ružnog, svih progona i pokolja koje povijest naziva pobjedama uvijek je dobre ljepote koja nas je sačuvala, očuvala ljudima, koja bi nas mogla spasiti, ljepote koja se cijedi prema svjetlu kroz riječ, kajdu ili sliku, kroz ples na čistinama mračnih šuma.
Rimsko Carstvo koje nazivamo Zapadnim nije se urušilo u rujnu 476. I nisu ga na koljena bacili ”mucavci”, barbari, nego oni koji su ga trebali držati na okupu, oni koji su trebali imati snage od sebe odbaciti dekadenciju.
Svijet u kojem više nema Žmegača rasulom žalobno podsjeća na vrijeme prije urušavanja, na trenutak kad se val iz brijega počinje valjati u dol, zabijati u šljunak.
I strah me je činjenice da više ljudi zna imena čovječanstvu irelevantnih koji su si neki dio tijela napumpali silikonom, usadili si kosu na ćele, razveli se ili napravili dijete, nego tko je bio Viktor Žmegač, što je značio, što će i dalje značiti, što smo izgubili u trenutku kad je zaspao čovjek koji je znao.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
• Zašto glumice nisu ranije progovorile o Daliboru Mataniću?
• Čudno je ljudsko osjetilo vida i tumačenje morala
• Živimo u euforiji, u virtualnoj distopiji, u kakofoniji
• Penava ne odaje počast mrtvima već želi o(p)stati na vlasti
• Afekt je kriv za sve za čime posežu psihopati i nasilnici
• Kolektivno ljubi totalitarno, voli mitove
• Stvorili smo instant-društvo, šuplje, bez sadržaja
• Da je zakon pisat' lako, zakon bi pis'o sva'ko
• Zaustavimo psihopate koji dovode u opasnost ljudske živote
• Svijet kao kolektivna svijest u ambisu povratka divljaštvu
> Svi tekstovi ovog autora
DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA
ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
vrijeme i suodgovornosti
Donacije
Cigle
ekumena
javni servis
prometej
argentinski roman
povratak adolfa pilsela
u što vijerujemo
fraktura 1
