Oči očaja iz “Dallasa”

Dvije vrste očaja prožimaju ”Dobre dilere iz Dallasa”. Jedan je onaj koji osjećaju naslovni likovi – skupina ljudi neočekivano oboljelih od AIDS-a sredinom osamdesetih. Drugi je onaj koji osjećaju njihovi liječnici, suočeni s neshvatljivom bolešću koja ljudskom organizmu oduzima imunost.

 

Pomislilo bi se da su jedni i drugi na istoj strani, zar ne? Očekivalo bi se da liječnik bude na strani pacijenta u borbi protiv začudnog i smrtonosnog virusa kakav je tada bio HIV.

Rizik vaš, prestiž naš, slobodno bi mogla biti krilatica kojom Hollywood pristupa proizvodnji ovakvih ambicioznih, a neovisnih naslova. Isto vrijedi i za liječnički dio protagonista filma

 

Činjenica da to doista nije bilo tako u to vrijeme, za te pacijente, glavni je razlog postojanja ovog filma – okosnica ovog vrlo izravnog i snažnog doprinosa žanru biografske drame, temelja povelikog dijela prestižne produkcije Hollywooda posljednjih godina. A kako to već u zadnje vrijeme biva, i ovaj je film snimljen bez pristupa studijskim resursima. Rizik vaš, prestiž naš, slobodno bi mogla biti krilatica kojom se pristupa proizvodnji autorski ambicioznih a na prvi pogled nekomercijalnih naslova. Isto vrijedi i za liječnički dio protagonista filma.

 

Scenarij Craiga Bortena i Melise Wallack razrađivao se puna dva desetljeća otkako je Borden otkrio ovu priču u listu The Dallas Morning News, dovoljno dugo da likovi medicinske struke dobiju posve fiktivne identitete i pretoče se u apstrakcije dvaju pristupa njihovom očaju.

 

S jedne strane, tu je dr. Sevard (Denis O’Hare), nominalni antagonist filma: on ne priznaje da se radi o radikalno novoj bolesti i tvrdoglavo se drži ustaljenih procedura odobravanja lijekova i tretmana. A to u ovom slučaju znači prihvaćanje slamke spasa u vidu postojećeg lijeka koji bi mogao pomoći pri suzbijanju HIV-a. Dokle god uz dugotrajan proces kliničkog testiranja dolazi i pozamašna financijska pomoć farmaceutske korporacije, za Sevarda je sve to uobičajen posao. Sličnosti sa stvarnim liječnicima po karijeri, ako ne i pozivu, ne treba naročito isticati.

Narativna okosnica “Dobrih dilera iz Dallasa“ počiva na polaganom procesu prihvaćanja i razumijevanja onoga što se dotad odbacivalo pri suočavanju s većim, neshvatljivijim neprijateljem koji nimalo ne diskriminira prema rodnoj orijentaciji

 

S druge se strane liječničkog stava nalazi dr. Eve Saks (Jennifer Garner), koja shvaća da vrijeme potrebno za odobravanje pojedinog lijeka u slučaju oboljelih od AIDS-a jednostavno ne postoji: ljudima je dijagnosticirano još samo mjesec dana života. Što je još gore, pacijentima ne smije izravno davati čak ni taj dubiozni farmaceutski proizvod na testiranju, jer iskustvo struke zahtijeva da se pokusi izvode tako da oboljeli ne znaju primaju li lijek ili placebo. Čak ni pristanak na ulaženje u program pacijentu ne znači pristup jedinom zasad postojećem tretmanu.

 

Saks stoga ima razumijevanja kada se Ron Woodroof (Matthew McConaughey), stvarni protagonist filma, odluči ilegalno pribavljati dotični lijek, famozni AZT. Ima razumijevanja i kad Woodroof potraži alternativne metode nakon što počne zaključivati da mu od AZT-a ne biva nimalo bolje. Saks napokon počne prema Woodroofu gajiti nešto više od razumijevanja, s puninom shvaćanja da između njih – koliko se zasad zna – ne može doći ni do poljupca.

 

Ovo malo beznađe usamljene, nevoljene žene posvećene dobrobiti drugih nepatvoreno je dirljiv začin priče prvenstveno posvećene razumijevanju izopćenika posve druge vrste. Prostor i vrijeme u koje je film smješten nipošto nisu bili prijemčivi prema pripadnicima onoga što sada nazivamo LGBT zajednicom – prema onima koji su se tada nazivali frikovima, čudacima i degenericima. A Ron Woodroof, jedva obrazovani električar i poklonik jahanja na bikovima, svakako ne spada u one Teksašane koji bi imali iole naprednije stavove prema populaciji u čijim se redovima odjednom sâm zatekao i to samo zahvaljujući “pederskoj bolesti” koju ima.

 

Narativna okosnica ”Dobrih dilera iz Dallasa” počiva na ovom polaganom procesu prihvaćanja i razumijevanja onoga što se dotad odbacivalo pri suočavanju s većim, neshvatljivijim neprijateljem koji – kako Woodroof s vremenom shvaća – nimalo ne diskriminira prema rodnoj orijentaciji, usprkos svim tumačenjima koja su u osamdesetima bila kurentna. Ta ljudska spoznaja u njemu odvija se sporije od naporednog (i samog po sebi dojmljivog) Woodroofova upoznavanja s odobrenom i manje odobrenom farmakopejom koja mu stoji na raspolaganju.

 

U svemu ovome ima nečega neodoljivo teksaškog. Isti onaj duh koji danas od bijelih Teksašana kroz izdašno korporativno financiran pokret Tea Party stvara bastion zagriženog (da ne kažem zadrtog) otpora svemu progresivnom – u rasponu od pružanja punih građanskih prava gej osobama do uvođenja zdravstvene zaštite za sve – tada je, u jeku Reaganove ere, još bio dobrano neinstrumentaliziran.

 

”Dobri dileri iz Dalasa” zgodan su podsjetnik na ono što je taj neovisni individualizam Teksasa u stanju učiniti kad je stjeran uza zid – na ono što Teksašani (a kroz njih i Amerikanci kao cjelina) vole misliti o samima sebi – te, u konačnici, na ono što tvori suštinu tog tako kontroverznog američkog pojma o vlastitoj iznimnosti. Jedan običan bolestan čovjek bio je u stanju prkositi i ljudima s doktoratom i državnim agencijama, te donijeti više dobra braći i sestrama po HIV-u nego cjelokupni, slabo prilagodljivi institucionalni aparat.

 

Jer, kako to već u istinski dirljivim pričama o samaritanstvu biva, Woodroof svojem djelovanju ne pristupa iz naročito humanitarnih pobuda. Da, uspio je pronaći preparate i tretmane koji mu mnogo bolje nego AZT omogućavaju da živi s AIDS-om. Nijedan od njih, jasna stvar, nije još odobren za korištenje kao lijek unutar SAD-a.

 

Potrebno je odlaziti na daleka putovanja – isprva u Meksiko, a zatim do Japana i dalje – kako bi se došlo do njih. Za sve to treba imati novca. A kako doći do novca? Tako da se cijela stvar monetizira, pretvori u biznis. Baš kao što to radi farmaceutska industrija s ove, a narkoindustrija s one strane zakona.

 

Što se Woodroofa tiče, prebrzo otkucavanje preostalih životnih sati oduzima zakonima svaku relevantnost. McConaughey ga u ovom filmu portretira na način koji gotovo da zanemaruje tešku tjelesnu preobrazbu koju je glumac prošao za ulogu; Woodroofova bolest jednostavno je datost, nešto što čini njegovo tijelo nemoćnim, ali samo mu dodatno usredotočuje duh.

 

Vidimo da je on bolestan: gotovo ništa u izvedbi ne potencira bolest kao takvu – sav naglasak je na životu u tom iscrpljenom tijelu. Na prkosnom, nedokazanom, vulgarnom i prljavom životu koji ne traži da ga drugi odobravaju i vole kako bi imao pravo postojati.

 

Za razliku od premnogih filmova o neizlječivim bolesnicima, ”Dobri dileri iz Dallasa” ne upadaju u stupicu zazivanja sentimentalnog suosjećanja prema svojem protagonistu. Woodroof je samo čovjek od krvi i mesa kojem je stalo do te krvi i tog mesa, ma koliko zaraženi bili: više od ovoga za sućut ne treba.

 

Odnos Woodroofa prema svojim klijentima iz kluba kupaca preparata za liječenje AIDS-a još je najsličniji odnosu Oskara Schindlera prema židovskim radnicima svoje tvornice u ”Schindlerovoj listi” – s tom razlikom da je Woodroof jedan od njih. Treba mu vremena da to shvati, da: a film njegovo samoosvješćivanje utjelovljuje u još jednom fiktivnom liku, apstraktno sastavljenom od mnogih sličnih koji su prodefilirali životom samog Woodroofa.

Ron Woodroof u tumačenju Matthewa McConaugheyja samo je čovjek od krvi i mesa kojem je stalo do te krvi i tog mesa, ma koliko zaraženi bili: više od ovoga za sućut filmu ne treba

 

Jared Leto gotovo da nema nikakve karakterne građe koju bi ovdje tumačio: o njegovom Rayu, samopreimenovanom u Rayon, znamo samo da je transseksualna osoba koja u Woodroofovim očima ne može ne izgledati groteskno. A premda on u dramaturgiji filma ima tek ulogu vodiča u službi protagonista, Leto mu u svakom trenutku i svakoj situaciji daje opipljivu stvarnost, gdje se sastavnice od kojih se uloge inače oblikuju – podrijetlo, socijalni status, emotivna stanja – otkrivaju kao nebitne u jednakoj mjeri koliko i njegova vanjština.

 

Rayon je tim upečatljiviji što mu film nikada ne zalazi pod kožu; u isti mah, od prvih smo kadrova isključivo u Woodroofovoj koži – čujemo što on čuje, vidimo što on vidi, htjeli-ne htjeli dijelimo njegovo iskustvo. To je iznimno vješt pripovjedački postupak redatelja Jeana-Marca Valéeja, kanadskog veterana međunarodnoj publici poznatoj uglavnom po melodrami ”Viktorija: Život mlade kraljice” – iz koje se tek retroaktivno može iščitati sposobnost stvaranja nečeg ovakvog.

 

Jer ”Dobri dileri iz Dallasa” veći je film i od svoje priče o očajnim protagonistima i od svojeg osviještenog angažiranja oko odabranih tema. Cijelo djelo Valée odbija svesti na bilo koji pojedinačni nazivnik, čime mu daje širi i trajniji etički kontekst – kontekst koji bi Teksašani, uvijek spremni dohvatiti se Biblije, prepoznali kao Luku 4,23, te spremno izrecitirali citat “Liječniče, izliječi sâm sebe!” U ovome filmu to vrijedi baš za sve.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora