Obrana i zaštita: teška, nemušta, neosviještena muka

 

Stara bosanska šala ide otprilike ovako:

“Mujo, što tako sjediš i razmišljaš?

Jok, samo sjedim.”

 

Smiješno je zato što je istinito; a zato što je istinito, ujedno je i strašno. Jer, zašto sjedi i ne razmišlja? Znajući Bosance, ne zato što je glup, već zato što ga tlači muka: teška muka, nemušta, neosviještena. Bosanski humor nosi tu oporu notu nastojanja da se preživi usprkos istraumatiziranosti koja bi ljude slabije od samih Bosanaca – ma kojoj naciji pripadali – već davno satrla.

 

Obrana i zaštita – prvi samostalni film Bobe Jelčića (i novi vrhunski doprinos podžanru hrvatskog filma u cijelosti posvećenog BiH, podžanru koji inače nema pandana u svjetskoj kinematografskoj povijesti) – ne samo da mučaljive ljude stavlja u žižu svoga dramskog interesa, već iz njih crpi temelj svog oblikovnog postupka.

 

Obrana i zaštita želi proniknuti u misterij bosanske neartikuliranosti, jer to je ona krajnja zagonetka zemlje gdje su svi bili najtopliji ljudi na svijetu prije nego što su se počeli klati. Kao i Slavko, film okoliša oko stvarnog problema, ne usuđujući ga se prikazati, držeći ga cijelo vrijeme u podsvijesti, u idu, gdje očekivano narasta do monstruoznih razmjera

 

To ne znači da Slavko, protagonist filma, samo sjedi i šuti. Naprotiv, govori često, govori svašta, ali u krugovima, bez poante, najčešće na onaj tipičan način koji Bogdan Diklić tako točno tumači: negiranjem problema, pa njegovim sklanjanjem pod masku obzira, topline i pristojnosti, pa proplamsajem bijesa. A da cijelo to vrijeme nije ni jednom riječju oblikovao u misao ono što ga zaista tišti.

 

Obrana i zaštita želi proniknuti u misterij bosanske neartikuliranosti, jer to je ona krajnja zagonetka zemlje gdje su svi bili najtopliji ljudi na svijetu prije nego što su se počeli klati. Kao i Slavko, film okoliša oko stvarnog problema, ne usuđujući ga se prikazati, držeći ga cijelo vrijeme u podsvijesti, u idu, gdje očekivano narasta do monstruoznih razmjera. Slavko bi htio prijeći s hrvatske na bošnjačku stranu Mostara kako bi prisustvovao prijateljevoj dženazi, ali uvjeren je da bi ga to uništilo u očima sunarodnjaka, jer neki već govorkaju da je “više njihov nego naš”. Ne znamo je li tako; ali on vjeruje da jest.

 

Za stvarnu situaciju u Mostaru nisam bio stručnjak do ovog filma, a svakako nisam ni nakon njega. Iz Obrane i zaštite može se zaključiti da je Slavkova želja teže ostvariva od prijelaza Berlinskog zida nekoć: da je grad tako podijeljen etničkom netrpeljivošću da bi fizički prijelaz Neretve bio znak nacionalne izdaje. Slavko se užasne kad načas ugleda Most, premda mu je prišao izokola, da izbjegne ljude kojima ne vjeruje, ljude na njegovoj strani rijeke koja bi se mogla zvati Stiksom, kad s obje njezine strane ne bi bio pakao. Stranac bi to mogao zaključiti, a ja jesam stranac, i možda i jest tako.

 

Ali Obrana i zaštita mudro odbija biti dokumentarac o stvarnom stanju Mostara 2012. godine. Film govori samo o Slavku i stvarima koje ga tište – uz odlazak na dženazu, tu je i kafkijanski neostvariva želja za sastankom s izvjesnim Draganom, sa svrhom koja ostaje posve neznana. Tu je i odnos sa suprugom i sinom pun kivnje što kipti ispod površine, narušen razlozima poteklim očito davno prije dana čiju radnju film prati. Tu je cijelo pitanje prijelaza rijeke – jer makar do prijelaza dolazi, ne vidimo kako dolazi. Ni o čemu od toga ne saznajemo dovoljno da se potpuno suživimo sa Slavkovim razlozima, ali potpuno smo se u stanju suživjeti s njegovim emocijama. Između nemuštosti protagonista i namjerne nemuštosti filma gotovo da i nema razlike. Film je lik, lik je film.

 

S druge strane može se ustvrditi i da je to Jelčićevo nadahnuto rješenje ujedno i ono koje ga je lišilo dijela tereta s kakvim se suočavaju narativniji filmaši. Postaviti tabulu rasu namjesto dobrog dijela eksplikatornih elemenata radnje mnogo traži od gledatelja, a utoliko manje od redatelja. A, što je najgore, prikazivanje “malog čovjeka”, tako omiljeno u balkanskim kinematografijama, uvijek nosi sa sobom opasnost ostavljanja dojma snishodljivosti prema protagonistima. Nijedan se lik u Obrani i zaštiti ne ponaša racionalno, napokon. Znači li to da ih film smatra budalama? Ne, koliko god to objašnjavalo reakcije gledatelja – neizbježno podijeljenih na one koji smatraju da se film vrti i razlaže svoju temu, i one koji smatraju da se film samo vrti.

 

Prikazivanje “malog čovjeka”, tako omiljeno u balkanskim kinematografijama, uvijek nosi sa sobom opasnost ostavljanja dojma snishodljivosti prema protagonistima. Nijedan se lik u Obrani i zaštiti ne ponaša racionalno, napokon. Znači li to da ih film smatra budalama?

 

Dosljedno držanje Slavkove vizure, dosljedno prikazivanje njegovih mentalnih barijera, nije kod Jelčića čin omalovažavanja, već stvarnog suosjećanja. Taj jedan moralni, nadnacionalni čin na koji se Slavko odluči – taj odlazak na dženazu – pokazat će se za njega preteškim, i povesti ga na put gubitka preostale ljudskosti.

 

Slavko se možda užasne Mosta, ali rijeku nekako prijeđe: ne vidimo kako ju je prešao, jer nije bitno to, nego njegova užasnutost upravo tim simbolom premošćivanja. To što je sad fizički obnovljen ne dokida spomen na njegovu suštinsku duhovnu srušenost; to je bar jedan dio Slavkova bremena koje gledatelj može podijeliti s njim, koliko god ne znao što je sve još taj čovjek u ratu i nimalo mirnom poraću izgubio.

 

Slavko u dva navrata tijekom filma poželi umrijeti: film ga doista prikazuje kako umire, što šokira i oduzme svaku orijentaciju gledatelju, stavljajući ga doista u Slavkovu kožu. I, napokon, kad Slavko u klimaksu filma zazvuči kao da prolazi solomonski karakterni obrat, jer kreće artikulirati sinu nešto od muke koja ga tišti, sin, nakon duge šutnje, izvrijeđa oca, kazavši mu da mu ga je dosta, jer stalno priča jedno te isto. Ispostavlja se da je i to malo artikulacije sve samo ne iskaz svježeg razmišljanja. Da se čak i nekadašnje racionalno poimanje težine okolnosti sad istopilo u čistu, nesnosnu emociju. Nije ni čudo da Slavko s krajem filma ostaje u predvorju neke birokratske strukture koja bi ga kao trebala riješiti neke njegove muke. Ne znamo racionalno o čemu se radi, ali osjećamo koliko je to uzaludno.

 

To možda i jest Jelčićeva poanta. To svakako jest poanta sadašnje bosanske muke, u kojoj Bosna i Hercegovina, kao hrabra, a nemoguće izmorena zemlja, sjedi neartikulirana nasred Balkana i samo gleda, ne u budućnost, nego u prazno.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora