autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu

AUTOR: Željko Porobija / 23.02.2020.
Željko Porobija

Željko Porobija

Jedna od meni najdražih fotografija iz obiteljskog albuma nastala je u ljeto 1966. u malom makedonskom selu – na njoj su moj djed po majci s mojom bakom i svom svojom (preživjelom) djecom, zetovima, snahom i svim unucima. Na slici su i moj otac i majka u visokoj trudnoći, ona nosi mene u svom velikom trbuhu, u vremenima kad niste mogli unaprijed znati što to raste u tijelu trudnice.

Slikom dominira djed s lulom (inače je živio od sadnje duhana), djeluje zadovoljno svojim životom i postignućem, koliko god nedaća prošao (dva svjetska rata, smrt dvoje djece, težački rad opisan u pjesmi Tutunoberačite Koče Racina).

Kratki pogled na sliku i odmah shvatite koncepciju obitelji – otac kao glava, žena koja ga podupire, djeca u što većem broju (djed i baka su ih imali osmero). Istina, te sve davnije 1966. već se lomio taj koncept podređenosti žene mužu, što se itekako moglo prepoznati i u brakovima mojih roditelja, teta i ujaka, kao i u činjenici da nitko od njih nije imao ni blizu osmero djece.

Svejedno, i danas kad ljudi s naših prostora govore o obitelji, misle upravo na ono što se nalazi na toj crno-bijeloj fotografiji, kakve u svojim obiteljskim albumima imaju milijuni ljudi diljem svijeta.

Ta se obitelj katkada naziva tradicionalnom – što je prilično pogrešno, jer se radi o samo jednoj od dugih tradicija. Primjerice, poligamija je također jedna duga tradicija (nije vezana striktno za islam), nastala vjerojatno kao reakcija na situaciju u ratničkim plemenima koja su gubila muškarce i čije su žene morale biti zbrinute

Ta se obitelj katkada naziva tradicionalnom – što je prilično pogrešno, jer se radi o samo jednoj od dugih tradicija. Primjerice, poligamija je također jedna duga tradicija (nije vezana striktno za islam), nastala vjerojatno kao reakcija na situaciju u ratničkim plemenima koja su gubila muškarce i čije su žene morale biti zbrinute. Drugi je nazivaju biblijskom – što je opet pogrešno, jer se i u Bibliji nalaze razni modeli obitelji (i tamo imate poligamiju, barem 20 stoljeća prije islama).

Treći je, već pravilnije, nazivaju kršćanskom – i kad oni nastupaju u ime obitelji, onda zapravo nastupaju isključivo u ime ovako shvaćene obitelji. Jedna religijska tradicija, koja sebe smatra superiornom u odnosu na sve druge religije, svoju nadmoć vidi i u shvaćanju obitelji.

A u tom shvaćanju obitelji jedan od ključnih parametara jest da su djetetu potrebni i otac i majka – otac kao zaštitnik, majka kao hraniteljica.

Kad sam svojedobno predavao metodiku nastave vjeronauka, kritički sam ukazivao na takav model odgoja djeteta kojega je – kao tipičan predstavnik ove teološki utemeljene tradicije – prilično jasno zastupao Joseph Colomb, pisac udžbenika Kateheza životnih dobi. Još sam tada studentima teologije govorio kako nema razloga da glavnu ulogu u ranom odgoju djeteta ima majka. Priznajem, tada još nisam bio spreman da iz tog stava izvučem i neke radikalnije zaključke.

Doduše, nije samo katolički kateheta imao takvo gledanje na ulogu majke – ne tako davne 1951. godine John Bowlby je u svom izvještaju Maternal Care and Mental Health zastupao tezu da djeca lišene majčinske skrbi tijekom prvih pet godina svog života kasnije trpe, kako je on to nazvao, određeni stupanj intelektualne, društvene ili emocionalne retardacije.

Bowlby je smatrao da su majke genetski predodređene za takvu skrb o djetetu, kao što su i djeca genetski predodređena za privrženost majci.

Naravno, o genetici je tu Bowlby samo spekulirao, imajte u vidu da te godine još nije bila jasna ni uloga DNA. Sve što je on napravio i što je donijelo određene vrijedne rezultate, bilo je da prati razvoj djece koja su na ovaj ili onaj način ostajala bez majčinske skrbi. Kod nekih on je u njihovom kasnijem razvoju utvrdio čak i stanje koje je nazvao ”bezosjećajnom psihopatijom”.

Kad oni nastupaju u ime obitelji, onda zapravo nastupaju isključivo u ime ovako shvaćene obitelji. Jedna religijska tradicija, koja sebe smatra superiornom u odnosu na sve druge religije, svoju nadmoć vidi i u shvaćanju obitelji

Bowlby je jasno zastupao stav da otac igra prvenstveno ulogu dobavljača, a jedna od implikacija njegove teorije bila je da majke trebaju nakon poroda ostaviti posao i posvetiti se isključivo svom djetetu.

Ali petnaestak godina nakon takvih stavova na ranije spomenutoj idiličnoj obiteljskog fotografiji iz malog makedonskog sela ta se paradigma lagano urušavala, jer je već moja majka i nakon rođenja svog dugo željenog jedinca ostala zaposlena.

Jedan od Bowlbyjevih suradnika Rudolph Schaffer uvidio je da se uloga oca u odgoju djeteta razlikuje od društva do društva, da sve veći broj očeva preuzima ulogu glavnog roditelja, što sugerira da uloge u roditeljstvu nisu posljedica biologije nego društvenih konvencija.

Usputno zapažam da su ”društvene konvencije” pomalo zavaravajuća fraza koja nas navodi na pomisao da su društveni procesi čisto stvar dogovora i naše volje.

Ubrzo je američki psiholog Ross Parke (koji i danas ima svoj blog) otkrio da su i muškarci sposobni za toplinu i suosjećajnost spram djece, a Schaffer i Emerson uvidjeli su kako djeca razvijaju osjećaj privrženosti i s raznim drugim osobama osim majke – i da je takva višestruka privrženost pravilo, a ne izuzetak.

Vjerojatno se tim aspektom najviše bavio Bruno Bettelheim, istražujući razvoj djece u izraelskim kibucima i ustvrdivši u svojoj knjizi The Children of the Dream da za ”dijete u kibucu nije zadužen neki zasebni roditelj”.

Iznenađujuće i za samog Bettelheima, ustanovio je da su ta djeca kasnije i uspješnija u životu od svojih vršnjaka iz ”tradicionalnih” obitelji.

Posljednji čavao u lijes tog materocentričnog koncepta odgoja djeteta zabila su istraživanja Weisnera i Gallimora 1970-ih godina da su majke isključive skrbnice u vrlo malom postotku društava i da nije uopće neuobičajeno za cijele skupine rođaka i prijatelja dijele odgovornosti u podizanju djece (baš kao i u kibucu).

Ono što je najbitnije za svako dijete jest da dobije skrb, ljubav, njegu, zajedništvo – a kako će točno takva obitelj izgledati jednostavno nije bitno, osim ako vam je važna baš određena religijska tradicija. I za dijete je ključno da ima osobu koja mu je privržena i posvećena, bez obzira na to je li ta osoba ujedno i njegov biološki roditelj

Ono što je najbitnije za svako dijete jest da dobije skrb, ljubav, njegu, zajedništvo – a kako će točno takva obitelj izgledati jednostavno nije bitno, osim ako vam je važna baš određena religijska tradicija. I za dijete je ključno da ima osobu koja mu je privržena i posvećena, bez obzira na to je li ta osoba ujedno i njegov biološki roditelj.

Stoga ne razumijem pitanja smiju li homoseksualci posvajati djecu, jer ne razumijem ni zašto bi homoseksualna osoba bila manje sposobna za skrb o djetetu od heteroseksualne. Mogu samo pretpostaviti kako će na oba moja pitanja neki odgovoriti s ne samo zato što je to Bog zabranio i što svi moraju slijediti Isusa koji, ako je vjerovati tumačenjima, inače nikada nije zasnovao obitelj.

Ali takvi odgovori samo pokazuju da one koji navodno nastupaju u ime obitelji zapravo nije briga niti za obitelj, niti za djecu koja odrastaju u sirotištima, u kojima – uza sav trud djelatnika – nema mogućnosti stvaranja prave, roditeljske privrženosti.

Naravno da svi u ovoj slobodnoj zemlji imaju pravo promovirati svoje poglede na obitelj, pa tako i Crkva preko svojih laičkih udruga – no ne tako da se i zakonski onemoguće drugačiji oblici obitelji koji po sebi (za razliku, primjerice, od poligamije) nemaju inkorporiran sustav podređivanja i nasilja nad svojim članovima.

Dobrobit djece jednom za svagda treba postati važnijom od dugih tradicija i teoloških dogmi.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
     Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
     Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
     Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
     Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
     Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
     Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
     Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
     Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika
     Crkva može biti sretna, Hrvati nemaju pojma o Bibliji

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1