O smokvama i crkvenim liderima parazitima

Nekoliko mjeseci prije svoga ”trijumfalnog” ulaska u Jeruzalem, ako je vjerovati evanđelistu Luki, Isus kazuje svojim učenicima prispodobu o smokvi i Božjem strpljenju (Lk 13, 6-9).

Neki čovjek, naime, tri godine ne nađe ploda na smokvi u svojemu vinogradu te ju htjede posjeći, jer čemu drvo, ako već ploda ne daje. Samo iscrpljuje zemlju.

”Ostavi je još jednu godinu”, zauze se za nju vinogradar (ἀμπελουργός), ”potrudit ću se oko nje, zalijevati i gnojiti, pa ako rodi – dobro je, a ako ne rodi – sijeci!”

O onome koji htjede sjeći ne doznadosmo ništa izuzev neodređenosti zamjenice ”neki” (τις) – mogao je to biti bilo tko, posve je nebitno, ali imao je vlast sjeći. Pokazuje se tako da biti strpljiv s biljkom koja ne daje ploda nije moguće onome koji je posadio (φυτεύω) i očekuje plod bez truda, već samo onome koji se oko ploda svakovrsno trudio (σκάπτω… καί βάλλω).

Ne znamo, međutim, što se na kraju zbilo s tom smokvom, je li se trud oko nje isplatio, ili je bio uzaludan.

Iako se čini da između ove Lukine pripovijesti i one koju bilježe Marko i Matej (Mk 11, 12-20; Mt 21, 18-22), odnosno o Isusu koji ”proklinje” besplodnu smokvu nema izravne veze, to ipak nije priječilo kršćanske tumače kroz povijest, da u jalovoj smokvi vide sliku ili prefiguraciju Izraelove nevjere.

Vraćajući se u Jeruzalem nakon noći provedene s učenicima u Betaniji, kako to čitamo kod Marka i Mateja, Isus ogladnje te spazi razlistanu smokvu kraj puta. Priđe očekujući ploda, ali ne nađe na njoj ništa osim lišća.

Ili je, dakle, Isus posve promašen slučaj za bliskoistočnu agronomiju (što je ipak teško povjerovati s obzirom na prevladavajuće motive u njegovim prispodobama), ili je, pak, posve hirovit i nepredvidljiv u baratanju svojim božanskim prerogativima, o čemu bi rječito mogao posvjedočiti i slučaj opsjednutoga iz Gerase (usp. Mt 5, 1-20)

”Ne bilo na tebi više ploda za sva vremena!” (μηκέτι ἐκ σοῦ καρπὸς γένηται εἰς τὸν αἰῶνα), reče tada Isus. I smokva najednom usahne. Niti je sadio niti se oko nje trudio, a opet – proklinje! (Kod evanđelista će to kasnije prerasti u poučak o snazi ustrajne molitve, ali to za nas ovdje nije od posebne važnosti, niti ima posebnog smisla u kontekstu priče.)

Uobičajeno tumačenje ove prispodobe već nam je odavno poznato, kao i njegove kobne antisemitske posljedice: osudivši Židove na propast, Gospodin je ovim simboličnim činom proklinjanja smokve najavio da će se njima, to jest Židovima, Kraljevstvo Božje oduzeti i dati onima koji rađaju njegove plodove (Mt 21, 43), odnosno kršćanima.

Ali zašto Isus uopće proklinje smokvu, ako je već i sam mogao pretpostaviti (ἄρα) da na njoj neće biti ploda? Evanđelist Marko kao da se tome čudi i domeće u šali: ”jer uistinu ne bijaše vrijeme od smokava” (ὁ γὰρ καιρὸς οὐκ ἦν σύκων).

Ili je, dakle, Isus posve promašen slučaj za bliskoistočnu agronomiju (što je ipak teško povjerovati s obzirom na prevladavajuće motive u njegovim prispodobama), ili je, pak, posve hirovit i nepredvidljiv u baratanju svojim božanskim prerogativima, o čemu bi rječito mogao posvjedočiti i slučaj opsjednutoga iz Gerase (usp. Mt 5, 1-20).

Ali možda je i nešto treće. Naime, treba se prisjetiti konteksta u koji je smještena prispodoba o neplodnoj smokvi.

Prethodnoga je dana, kako čitamo u evanđelju, pred gradom bio pravi mali religijski karusel s razdiranjem odjeće, dernjavom i trganjem granja, te umalo Isusa ne zakraljiše posred Jeruzalema. Od takvih se stvari svakako čovjeku uzvrti stomak, luči se kiselina i pomrači um.

A koliko li je tek samo Isus zazirao od toga? Toliko mu se bilo smučilo od te religijske papazjanije te je, sve dobro promotrivši (περιβλεψάμενος πάντα), otišao s učenicima u obližnju Betaniju. Vjerojatno mu je od tog nacionalističkoga vašara proradio peptički ulkus.

Smokva – vratimo se sada na osnovni motiv! – nema u Pismima samo simboličko, već i veoma praktično značenje. Tako kod Izaije susrećemo veoma rašireno uvjerenje na Bliskom istoku, ali i u većem dijelu Mediterana, da plodovi smokve pomažu kod stomačnih bolova, upala i čireva (usp. Iz 38, 21).

Osim što (navodno) učinkovito rješavaju još i problem kurjih očiju, narodna mudrost štuje smokve zbog njezinih laksativnih svojstava, jer stimuliraju rad crijevnih mišića, te na taj način mogu poboljšati ili smiriti probavu. Sa smokvama i mesijanizmom potrebno je jednako oprezno.

I dok su i u naše vrijeme mnogi skloniji biblijskoj alegorezi – a napose onoj u kojoj se na bilo koji način proklinje Židove, pa time sve druge i drukčije – ja sam u pogledu ove prispodobe ipak najviše sklon doslovnom tumačenju: Isusovo proklinjanje smokve iskrena je i sočna kletva čovjeka kojemu je u ključnom trenutku bijesa i njime izazvanim stomačnim problemima nužno potreban antički pandan Peptorana ili Gastala.

Jer tko nikada nije oćutio religijski bijes koji razdire utrobu, nikada neće razumjeti ono o čemu Isus ovdje govori. Da je tome upravo tako, a ne drugačije, vidljivo je, naime, iz onoga što slijedi: Isus upada u hram, prevrće stolove i lupa šljage kome stigne – steže ga, naime, crijevna kiselina – jer od kuće njegova Oca, koja je za sve narode (πᾶσιν τοῖς ἔθνεσιν), paraziti načiniše skrovište hulja i bandita (σπήλαιον λῃστής).

A parazitizam je poseban životni oblik. Morska uš, krpelj ili buha prispodobe su života koji opstaje zahvaljujući životu svojega domaćina. Bez obzira na to je li u prirodi djelomičan ili potpun, parazitizam je pojava koliko bezrazložna toliko i neizbježna; gdjegod je života, ondje je i parazita!

A parazit je upravo majstor prilagodbe i specijalizacije: ako se u jednom naraštaju njegovo oko pokazalo suvišnim, budi uvjeren da će ono u drugome zasigurno biti odbačeno.

Oblik života koji se svodi na potkradanje drugih radi održanja temeljnih funkcija preživljavanja i reprodukcije ne dopušta nikakvu ekstravaganciju. To ujedno objašnjava zbog čega su paraziti nerijetko posve bizarnog izgleda: forma je kod njih uvijek strogo podređena ostvarenju funkcije.

Kao što je to slučaj i s mnogim drugim bizarnostima u prirodi, parazitizam ima svoj pandan i u svijetu ljudi, njihovim odnosima i zajednicama.

U različitim svjetskim jezicima postoji zapravo cijelo bogatstvo zoonima za ljude koji žive za račun i štetu drugih. Trakavica, metilj, uš, pijavica, buha… nisu to tek nazivi nametnika, nego i slikoviti opisi ljudskih parazitskih karaktera i njihovih osobitosti.

Kao i u prirodi, ljudi-paraziti uvijek su ondje gdje je obilje životnih sokova, napose ondje gdje je tkivo civilizacije najprokrvljenije i gdje je potreban najneznatniji napor da bi se na socijalnom organizmu uspješno parazitiralo.

A koliko li je tek samo Isus zazirao od toga? Toliko mu se bilo smučilo od te religijske papazjanije te je, sve dobro promotrivši (περιβλεψάμενος πάντα), otišao s učenicima u obližnju Betaniju. Vjerojatno mu je od tog nacionalističkoga vašara proradio peptički ulkus

Korumpirani političar, beskrupulozni mešetar i povampireni duhovnik – sve su to podesni primjeri parazita i u naše doba. Pa ipak, najgori među svim oblicima ljudskog parazitizma jest onaj koji živi od pronevjere i zloporabe duhovnoga.

Čim, naime, čovjek javno očituje svoju potrebu za onostranim i duhovnim, eto ti odmah kojekakvih administratora ljudske čežnje i krvopija s ciljem ubiranja dividende!

Netom što je naš paleolitski predak na zidu svoje špilje narisao prvoga bizona ili jelena, čim je otisnuo trag svoje ruke i dočim je stavio prvi predmet nauznak preminuloga člana svoje životne skupine ili zajednice, ukazala se i nova poslovna prilika; nastala je, naime, pukotina u ljudskom iskustvu iz koje je iskočio prvi šaman, ajatolah i biskup.

I dok parazit u prirodi ipak teži ne ugroziti vlastiti opstanak preopterećenjem svojega domaćina, paraziti onostranoga upravo su nezajažljive i beskompromisne štetočine. Takve je Isus nazvao slijepim vođama, koji cijede komarca a proždiru devu (Mt 23, 24).

Pozadina ovog Isusovog frazema posve plastično predočuje temeljni interes svakog parazita na čovjekovoj čežnji za onostranim. Naime, takvi su procjeđivali vino kroz komad tkanine ili gaze, da slučajno s vinom ne bi progutali i komarca, te se na taj način ne bi obredno onečistili njegovom ”nečistoćom”.

Kada razmišljate o tome, sjetite se da je jedini u evanđeljima posvjedočeni Isusov čin nasilja duboko povezan upravo uz zloporabu duhovnoga. Vjerujem da je to Isusa u tolikoj mjeri izjedalo, da je od toga dobio čir.

Ne dajte se ovih dana zavarati: parazite na vašoj čežnji za onostranošću svakako ne zanimaju ni vaše osobne boli ni vaše nevolje; ne zanimaju ih komarci koji sišu i preživaju vaše životne sokove, već samo i jedino njihova obredna čistoća; nije to pred vama nikakav Mojsije koji s Bogom izgara na Sinaju, već jedino Aron s teletom od narodne zlatnine.

A paraziti nikako ne znaju biti strpljivi s biljkom koja ne daje ploda te stoga proklinju, iako nisu ni sadili ni zalijevali.

I dok sljedeći put budete ponizno zagledani u njihov purpur i grimiz, znajte da to rumenilo i sjaj nisu od njihove zasluge, već je to od krvi i muke Isusove, koju paraziti još i danas srču i piju, baš poput morskih ušiju u škrgama gavuna.

I prije no što opet kročite u jednu od vaših crkava, dobro provjerite nije li vrijeme od smokava.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Savezništvo teologa u papru
    •  Braćo i sestre Bosanci: Srdite se, ali ne griješite!
    •  Noć gučogorskog Božića u kojoj se za mene rodio Isus
    •  Opet ćemo zajedno gledati sunce
    •  Sram kao tajna razdvojenog čovjeka
    •  Jesmo li postali besramni? Osobne crtice i zapisi o sramu
    •  Blokada crne singerice i ustaški feder u madracu
    •  Svjedočimo fanatizam istinoljubivosti
    •  Isuse iz Nazareta, jesi li za ili protiv COVID potvrda?
    •  Krist na dopunskoj nastavi kod kršćanskih fundamentalista

> Svi tekstovi ovog autora