O povjerenju u rast

Kao i u mnogim biblijskim izrekama (Iz 40, 18; Br 11, 17; 15, 30; Tuž 2, 13 ili u prispodobama u rabinskoj literaturi (Avot de-rabi Natan 18,1; Bereišit / Post / Raba 39, 2; Šamot / Izl / Raba 31, 14) o kakvom događaju ili osobi, i Isusove prispodobe o Kraljevstvu najčešće počinju s pitanjem: Kako da prispodobim? S čime da usporedim? Čemu je nalik? To je najava da slijedi prispodoba.

Kraljevstvo Božje nije usporedivo ni s čim što se spominje u Isusovim prispodobama – sjemenom, kvascem, ribarskom mrežom, čovjekom sa skrivenim blagom, trgovcem, pastirom, najamnikom. Ono je ”kao kad” ili s Kraljevstvom je Božjim ”kao s”, kao s onim što se događa sa sjemenom, kvascem, ribarskom mrežom, blagom, trgovcem, pastirom…

Njega se traži i traži te nalazi, ono raste, zahvaća, obuhvaća, važnije je od svih drugih vrijednosti… Kao što riječ JHVH nije zapravo imenica nego glagol, tako ni Kraljevstvo Božje nije mjesto. ”Dolazi neprimjetljivo i ne može se reći: ‘Evo ga ovdje’ ili ‘Eno ga ondje”’ (Lk 17, 21). Ono nije mjesto i vrijeme, ili jest mjesto i vrijeme s Bogom; ono nije ni stanje ili jest, zapravo, stanje svijesti.

Rabini-mudraci Ješuina vremena – za razliku od različitih vjersko-političkih struja – Kraljevstvo su Božje vidjeli, općenito govoreći, kao nadpovijesno: uvijek je bilo i bit će, nepromjenjivo pa prema tomu statično.

Kraljevstvo Božje nije usporedivo ni s čim što se spominje u Isusovim prispodobama – sjemenom, kvascem, ribarskom mrežom, čovjekom sa skrivenim blagom, trgovcem, pastirom, najamnikom. Ono je ”kao kad” ili s Kraljevstvom je Božjim ”kao s”, kao s onim što se događa sa sjemenom, kvascem, ribarskom mrežom, blagom, trgovcem, pastirom… Njega se traži i traži te nalazi, ono raste, zahvaća, obuhvaća, važnije je od svih drugih vrijednosti… Kao što riječ JHVH nije zapravo imenica nego glagol, tako ni Kraljevstvo Božje nije mjesto

Tipična predrasuda o židovstvu za Drugoga Hrama jest da je za Židove dolazak Kraljevstva Božjega ponajprije značilo političko ozbiljenje Kraljevstva na zemlji, tj. konkretno: svrgavanje rimske vlasti i samostalnost izraelske države. Bilo je i takvih očekivanja, ali ona su tek jedno od tumačenja u bogatom, višeslojnom spektru.

Isus je Kraljevstvo vidio kao dinamično, kao božansku aktivnost, kao Božje otkupiteljsko djelovanje među ljudima aktivnije no ikad upravo u svojem vlastitom djelovanju i kroz njega.

Govorio je o Kraljevstvu Božjem koje se širi. Kad god su bolesnici ozdravljali od bolesti, kad god su opsjednute osobe bile oslobođene, kad god su se poništavali dugovi, kad god se sklapao mir između neprijateljskih frakcija, kad god se Isusu pridružio još jedan novi učenik, Kraljevstvo Božje, odnosno njegov utjecaj se povećavao. Ono je poput gorušičina zrna koje, jednom posijano, postaje stablom što daje plodove ili poput tijesta koje zahvaljujući kvascu pomiješanu s brašnom, raste te se njime, kada postane kruhom, mogu nahraniti mnogi.

Kada god čekamo da dođe Kraljevstvo, neće se ništa dogoditi jer Bog očekuje naše sudjelovanje i suradnju. Stabla nema bez čovjeka koji je zasijao sjeme, ni tijesta bez čovjeka koji je u nj pomiješao kvasac.

Kraljevstvo Božje jest oduvijek ovdje, ali djeluje tek kada ga prihvatimo, uđemo u njega. Isus ne navješćuje ozbiljeno nego ozbiljujuće Kraljevstvo. Ne događa se, naravno, bez Božjega djelovanja, ali niti bez čovjeka.

Premda gorušičino sjeme nije najmanje među sjemenjem (manje je sjeme orhideje ili čempresa), vrlo je malo (1,6 mm), služilo je katkada kao simbol za najmanju mjeru veličine (usp. Berahot 31a). U rabinskim izvorima nalazi se rečenica iz koje bi se moglo razumjeti da je riječi o golemom stablu gorušice.

Naime, rabi Šimon ben Halafta reče: ”Imao sam stabljiku gorušice u svojim gospodarstvima i penjao bih se u nju, poput onoga koji se penje na vrh smokve” (Pea 7, 3). Ako je samo grančica bila poput smokve, kakvo mora da je bilo cijelo stablo!

Takvi primjeri se obično pojavljuju kada rabinski mudraci govore o iznimnoj plodnosti zemlje izraelske, hoće ju hiperbolički naglasiti. Ješuina prispodoba o gorušičinu zrnu je također hiperbola: niti je sjeme gorušice najmanje među sjemenjem niti uzraste do veličine stabla. Među njegove grane mogu se sakriti vrapci ili zebe, ali ne i ptice koje visoko lete poput orla. Upravo to pretjerivanje – kao da je riječi o libanonskom cedru koji je u Ez 17, 22-24 slika budućega slavnog kraljevstva – moglo je biti izazov za slušatelje da poslušaju prispodobu.

Ako se prispodoba o gorušičinom sjemenu (Mt 13, 31-32; Mk 4, 30-32: Lk 13, 18-19; Toma 20) shvati kao alegorija, onda je svaki detalj u tekstu prispodobe važan, tj. predstavlja neku stvarnost izvan teksta. Alegorijsko tumačenje, dakle, pojam Kraljevstva usklađuje sa svakim detaljem povezanim s gorušičinim sjemenom.

Isključivo alegorijsko tumačenje Isusovih prispodoba poništava svrhu prispodoba: ilustrirati poruku koju je Isus htio prenijeti. Prispodobe nisu kodovi za dešifriranje u kojima svaki detalj ima skriveni značaj. One opisuju situacije analogne situacijama koje je Isus htio rasvijetliti. Sjeme je naprosto sjeme, a stablo naprosto stablo. No ono što se događa s njima analogno je onome što se događa Kraljevstvu

Krajnji primjer alegorijskog tumačenja, odnosno učitavanja, jest onaj što ga predlaže Ernest van Eck. On tvrdi da prispodoba o gorušičinu sjemenu pokazuje kako je Kraljevstvo Božje antiteza ”Kraljevstvu Hrama” [?!] jer ”govori o Kraljevstvu u kojem se Bog miješa s nečistoćom [?!], tj. granice između čistog (košer) i nečistog su porozne te se razdvajanje ne može i ne treba poštivati”. Prema riječima Van Ecka, prispodoba o gorušičinu sjemenu dovodi u pitanje respektabilnost Kraljevstva Hrama, što god to značilo. Pretpostaviti da bi Isus dovodio u pitanje Hram kao takav, Toru, židovske propise ili etiku posve je apsurdno.

Nekolicina egzegeta, usvajajući alegorijski pristup prispodobi o gorušičinom sjemenu, tvrdila je da su ”nebeske ptice” referenca na uključivanje pogana u novi Savez. No pozivanje na pogane u prispodobama ne uklapa se u povijesne okolnosti Isusova života, odnosno u njegovu izričitu uputu apostolima da se ne obraćaju poganima (Mt 10, 5).

Možda ptice na granama gorušičina stabla naprosto naglašavaju činjenicu rasta biljke. Ako li se već treba tražiti simboličko značenje ”ptica nebeskih”, one bi možda mogle označavati – Božji blagoslov, odnosno prizvati redak iz Ezekiela 17, 23: ”Na najvišoj gori izraelskoj zasadit ću grančicu cedra velikog, razgranat će se ona, plodom uroditi. Sve ptice, sva krilata bića boravit će pod stablom, odmarati se u sjeni njegovih grana”.

Drugi, pak, egzegete su u prispodobi vidjeli priču o Isusovu nauku koji nije bio prihvaćen među Židovima, pa je rastao poput divlje biljke drugdje i s vremenom sve obuhvatio. Treći su, pak, prispodobu čitali kao prispodobu o uskrsnuću pozivajući se na druge Isusove iskaze o sjemenu: primjerice, na Ješuinu izreku kako sjeme ne može uzrasti u biljku, ako prije toga ne umre (usp. Iv 12, 24; 1 Kor 15, 36-38).

U svakom slučaju, isključivo alegorijsko tumačenje Isusovih prispodoba poništava svrhu prispodoba: ilustrirati poruku koju je Isus htio prenijeti. Prispodobe nisu kodovi za dešifriranje u kojima svaki detalj ima skriveni značaj. One opisuju situacije analogne situacijama koje je Isus htio rasvijetliti. Sjeme je naprosto sjeme, a stablo naprosto stablo. No ono što se događa s njima analogno je onome što se događa Kraljevstvu.

Prispodobu o gorušičinu zrnu zacijelo Isus nije prvotno izrekao kao pouku o rastu Crkve ili o utjecaju kršćanstva na svijet, nego kao pouku o učincima uspostavljanja Kraljevstva među Židovima, što se ostvarivalo kroz njegovu službu. U tom kontekstu prispodoba odgovara na moguće pitanje: kako nešto tako veličanstveno i uzvišeno kao što je Božje Kraljevstvo može otpočeti tako neznatno: s jednim učiteljem i nekoliko ribara?

Naravno, prispodoba može imati i druge uporabe pa ju kršćani mogu primijeniti na kršćanstvo. No moguće je učinak prispodobe pounutriti. Odatle i pitanje: kako nešto tako posve drugo, transcendentalno i sveto kao što je Božja riječ može rasti u ljudskom srcu? ”Kada padne u obrađenu zemlju, postane veliko stablo u koje se sklanjaju ptice nebeske” – kaže Isus u Tome koji prispodobu smješta u kontekst govora o učeništvu.

Obrađena zemlja je pomno i osjetljivo uho da čuje, a ono što je čuveno sije se iz uha u srce i tamo samo raste do svoje punine. A rast malenog sjemena u stablo uključuje i činjenicu preobražavanja. Naime, rastući u ljudskom srcu, posijano sjeme mijenja čovjeka te on sve dublje prihvaća putove praštanja, milosrđa i mirotvorstva, a samim time sam postupno počinje utjecati na okolinu.

Dakle, postoji intimna veza između slušanja, povjerenja te Kraljevstva i njegova rasta.

Izraz ”poput gorušičina zrna” [ὡς κόκκον σινάπεως] pojavljuje se još u jednom evanđeljskom kontekstu u Mateja i Luke. U Mateja taj izraz koristi Isus: Isusovi učenici nisu mogli izliječiti dječaka koji je bolovao najvjerojatnije od epilepsije (”mjesečar”, ”često pada u oganj i u vodu” u Mateja, a ”udari u kriku, trza se i pjeni” u Luke te ”obara ga, on pjeni, škripi zubima i koči se” u Marka).

Obrađena zemlja je pomno i osjetljivo uho da čuje, a ono što je čuveno sije se iz uha u srce i tamo samo raste do svoje punine. A rast malenog sjemena u stablo uključuje i činjenicu preobražavanja. Naime, rastući u ljudskom srcu, posijano sjeme mijenja čovjeka te on sve dublje prihvaća putove praštanja, milosrđa i mirotvorstva, a samim time sam postupno počinje utjecati na okolinu. Dakle, postoji intimna veza između slušanja, povjerenja te Kraljevstva i njegova rasta

Kada su ga pitali zašto nisu mogli, Isus im odgovori: ”Zbog vaše malovjernosti. Zaista, kažem vam, ako imadnete vjere koliko je zrno gorušičino te reknete ovoj gori: ‘Premjesti se odavde onamo!’, premjestit će se i ništa van neće biti nemoguće” (Mt 17, 14-21; usp. Mk 9, 14-29).

U Marka, pak, na pitanje učenika zašto nisu mogli izliječiti dječaka, Isus odgovara: ”Ovaj se rod [zloduha] ničim drugim ne može izagnati osim postom [i molitvom]” (Mk 9, 29).

U istoj situaciji Luka ne spominje pitanje učenika, pa tako ni Isusov odgovor, nego Isus komentira nevjeru naraštaja: ”O rode nevjerni i opaki, dokle mi je biti s vama i podnositi vas?” (Lk 9, 41). Izraz ”poput gorušičina zrna” u Luke se pojavljuje samostalno, izvan situacijskoga konteksta: ”Apostoli [izabrani među učenicima] zamole Gospodina: ‘Umnoži [dodaj, povećaj] nam vjeru!’. Isus im odgovori: ‘Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu [ili smokvi, grč. sikomor] ‘Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’. I on bi vas poslušao”’ (Lk 17, 5-6). Na molbu za dar vjere Isus nije odgovorio teološkim ili moralističkim predavanjem, nego metaforom. Židovi su, naravno, odmah razumjeli o kakvoj vjeri govori.

Pojam emuna (vjera) prvi puta se pojavljuje u Tori kad je riječi o Abrahamu. Bog mu je opetovano obećavao potomstvo i zemlju, ali Abraham dugo nije vidio ostvarenje tih obećanja te je počeo tugovati. Na to Bog, u Abrahamovoj viziji, progovori: ”Pogledaj na nebo i zvijezde… toliko će biti tvoje potomstvo: Abraham povjerova [vehe’emim] Bogu i on mu to uračuna u pravednost” (usp. Post 15,1-6). Abrahamova pravednost je iskazivanje povjerenja.

Primjer neiskazivanja povjerenja nalazimo Pnz 9, 23. Bog je Hebreje poslao u zemlju Kadeš Barnea, no oni su se ”pobunili protiv riječi JHVH, Boga svojega: u nj se nisu pouzdavali [he’emantem] niti su slušali njegov glas”. To ne znači da nisu vjerovali Božjoj riječi kao istinitoj, nego ju nisu htjeli poslušati.

Vjera je intimno povezana sa slušanjem koje je u svojem ozbiljenju – djelatna poslušnost. U pjesmi o Bogu Ha’azinu Mojsije kaže: ”On je stijena, djelo mu je savršeno jer pravi su njegovi putovi. Bog je on vjeran [emuna] i pravedan” (Pnz 32, 4). Očito, onaj tko je prvi vjeran, Bog je sam.

U grčkoj verziji evanđelja za riječ ”vjera” stoji: πίστιν/pistis. U sinoptičara ta se riječ pojavljuje 13 puta (Mt 8, 10; 9, 2; 9, 29; 17, 20, 21, 21; 23, 23; M 2, 5; 4, 40; 11, 22; Lk 5, 20; 7, 9; 17, 5. 6; 18, 8). Pokriva niz imenica povezanih s vjerom: uvjerenje, povjerenje, pouzdanje.

Grčka riječ za vjeru, pistis, znači ponajprije uvjerenje (peitho) i u antici se koristila u kontekstu retorike, dakle, kada je riječi o tomu da koga treba uvjeriti, imati uvjerljive argumente u kakve se može pouzdati.

Za razliku od grčke riječi pistis (πίστιν), više usmjerene na čin vjere i onoga tko ga počinja, hebrejska riječ emuna (אמונה) neizravno uključuje i odnos unutar kojega se čin vjere uspostavlja te znači ponajprije: vjernost (ako je riječi o odnosu s Bogom, onda je to obostrana vjernost Savezu). Sinonim za riječ emuna jest jedi’a, što znači – ”poznavanje”: vjerovati Božjoj vjernosti znači poznavati ga.

U kršćanskoj teologiji sadržaj pojma vjere još se više udaljio od sadržaja kakvoga ta riječ čuva u biblijskom hebrejskom te kršćani kažu umjesto vjerujem Bogu – vjerujem u Boga, kao da je Bog objekt, a ne subjekt vjere. Prijelaz koji se dogodio iz jezika u jezik, iz hebrejskoga u grčki, iz vjernosti/poznavanja u vjeru/uvjerenje, pravi je mali obrat.

Vjernost je stabilna aktivnost posvećenosti. Dobar drvodjelac potpuno je posvećen svom umijeću rada s drvom te oni koji koriste predmete što ih je on izradio imaju povjerenja da se te stvari neće brzo slomiti i da će trajati. Riječju: imaju povjerenja da je majstor pouzdan

Vjernost je stabilna aktivnost posvećenosti. Dobar drvodjelac potpuno je posvećen svom umijeću rada s drvom te oni koji koriste predmete što ih je on izradio imaju povjerenja da se te stvari neće brzo slomiti i da će trajati. Riječju: imaju povjerenja da je majstor pouzdan. Riječ emuna znači upravo takvo povjerenje. Korijen riječi emuna – mn u temelju je imenice ”obrtnik” (omanim), što znači osoba od povjerenja, u koju se može pouzdati, te glagola kao što su: podržavati, nositi, držati, brinuti.

Kad se riječ emuna pojavi uz, primjerice, riječ ”ljubav” (hesed), ona znači: ”postojana ljubav” (usp. Ps 107). Dakle, vjera je ponajprije: povjerenje, postojanost, dugotrajna vjernost onome na što se obavezalo. Takvo je iskustvo Boga što su ga imali Hebreji/Židovi: Bog je vjeran svojim obećanjima i kada ne vidimo njihovo ozbiljenje te mu se može vjerovati, imati u njega povjerenje kao u onog tko takvo povjerenje ”zaslužuje”, vrijedan ga je.

Primijenimo li riječ emuna na situaciju izlječenja epileptičara, učenici ga nisu mogli izliječiti jer nisu imali dovoljno povjerenja da to mogu, točnije: da to Bog može preko njih. U kontekstu prispodobe o gorušičinu sjemenu, pak, ona bi značila: imati povjerenja u rast sjemena, odnosno imati povjerenja u rast Kraljevstva.

Zdravu sjemenu je lako da poraste u stablo: treba ga samo hraniti. Za ulazak u Kraljevstvo Božje potrebno je s čovjekove strane, zapravo, također vrlo malo – tek povjerenje. ”Pravednik živi od svoje vjere” (Hab 2,4), tj. njegova je hrana vjera (a vjera se, kaže Isus, hrani postom i molitvom).

U oba slučaja sve drugo je Božji ”posao”. Jer: ”Kao što daždi i sniježi s neba bez prestanka dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah” – kaže JHVH u Izaiji (Iz 55, 10-11).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora