O kontracepciji i pobačaju

Katolička crkva je jasna u svojoj odlučnosti ne samo u tome da i kontracepciju i pobačaj osudi kao nemoralne čine, nego i u svojem nastojanju da njihovu zabranu učini dijelom pravnih sustava, barem u zemljama čija se većina stanovnika izjašnjavaju kao katolici. Njezin stav logičko slijedi iz njezinih argumenata.

 

Katolička crkva ne može dopustiti ljudima da koriste kontracepciju ili ženama da abortiraju prvo stoga jer je to u izravnoj kontradikciji s njezinim uvjerenjem da je temeljna svrha ljudske seksualnosti prokreacija, potom stoga jer je pobačaj nasilje nad fetusom, a kontracepcija, navodno, zadiranje u tzv. prirodni zakon te, naposljetku, stoga jer bi to ujedno bilo i dopuštenje ljudima da čine ono što ih najčešće, dakako ne uvijek, dovodi do primoranosti da koriste ova sredstva, a to je promiskuitetno ponašanje kakvo nam zabranjuje jedna od Deset Božjih zapovijedi.

Katolička crkva ne može dopustiti ljudima da koriste kontracepciju ili ženama da abortiraju prvo stoga jer je to u izravnoj kontradikciji s njezinim uvjerenjem da je temeljna svrha ljudske seksualnosti prokreacija, potom stoga jer je pobačaj nasilje nad fetusom, a kontracepcija, navodno, zadiranje u tzv. prirodni zakon…

 

Međutim, zagrebemo li ih ispod površine, argumenti kojima se institucionalna Crkva služi eda bi legitimirala zabranu kontracepcije i pobačaja, mogu biti dovedeni u pitanje ili se može pokazati njihova apsurdna strana. Posebice kad je riječ o svrsi seksualnosti.

 

Crkva (počev od Grgura Velikog) u svom strahu od seksualnosti, neprestance baca sjenu krivnje na najintimniji izraz ljubavi muškarca i žene smatrajući ga uglavnom pukim životinjskim nagonom. Čak i kad ga dopušta, spolno da je općenje, ipak, samo nužno sredstvo prokreacije i jedino tomu ima da služi. Sve drugo je požuda i traženje užitka, što je, navodno, zlo po sebi.

 

Papa Pio XI. u enciklici Casti Connubii (Krepostan brak, 1930) kontracepciju, koja omogućuje autonomnost spolnog čina bez krajnje svrhe začeća djeteta, osuđuje kao smrtni grijeh. Taj temeljni dokument nepopustljiva katoličkog nauka, karika koja povezuje Syllabus Errorum (Pregled zabluda) i Humanae vitae (Ljudski životi /O braku i kontroli rađanja/, 1968), bio je kamen vezan o vrat Pavla VI. kad je pripremao objavljivanje vlastite subverzivne enciklike o kontroli rađanja.

 

Njega, kada je osudio kontracepciju, nije toliko brinuo seks sam po sebi – u njegovim zapisima nema ništa što bi natuknulo zaokupljenost seksom – nego autoritet, a ono čega se najviše bojao bilo je njegovo potkopavanje. Bio je opsjednut papinskom dosljednošću. A modernizam, koji uključuje i znanstvene spoznaje o ljudskoj spolnosti, još je jednom proglašen neprijateljem službene Crkve.

Jedina metoda koja je proglašena ‘‘prirodnom“ kontracepcijskom jest ‘‘metoda ritma”, određivanje neplodnih dana u mjesečnom ciklusu ženske ovulacije. Ta je odluka promijenila nauk o kontracepciji. Prije je kontracepcijska namjera bila ta koju nisu odobravali. Sad ljudi mogu prorjeđivati svoje spolne činove s namjerom da izbjegnu kontracepciju, sve dok pritom ne remete ‘‘integritet čina”…

 

Dvostruka svrha zajednice muškarca i žene – intimno sebedarje u spolnosti i u ljubavi – bila je i tema posebnoga Povjerenstva Drugoga vatikanskog koncila, gdje su se suprotstavljali kruti doktrinarni stavovi Rimske kurije (kardinali Browne, Ottaviani, Columbo, Morris) i biblijski i antropološki nadahnuti iskazi u prilog ljepote spolne ljubavi (biskup Roo iz Kanade, kardinali Suenens, Döpfner, Zoa). Oko pitanja kontrole rađanja su se na Drugom vatikanskom koncilu vodile žestoke borbe u dvije rimske arene, jednoj javnoj, a drugoj tajnoj.

 

Prva je bitka, koja se vodila na sjednicama Koncila, dekretom o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes (Radost i nada) dovedena u neku vrst pat-pozicije. Druga je bitka, vođena potajice po posebnom Povjerenstvu samoga Pape, enciklikom Pavla VI. Humanae vitae dovela do zapanjujućeg poraza tog istog Povjerenstva.

 

Jedina metoda koja je proglašena ‘‘prirodnom“ kontracepcijskom jest ‘‘metoda ritma”, određivanje neplodnih dana u mjesečnom ciklusu ženske ovulacije. Ta je odluka promijenila nauk o kontracepciji. Prije je kontracepcijska namjera bila ta koju nisu odobravali. Sad ljudi mogu prorjeđivati svoje spolne činove s namjerom da izbjegnu kontracepciju, sve dok pritom ne remete ‘‘integritet čina” – što je neoskvrnjivu mehaniku seksa postavilo iznad motiva aktera, izokrećući pritom prioritete moralnog zaključivanja.

 

Povjerenstvo Drugoga vatikanskog koncila, međutim, došlo je do zaključka da ‘‘metoda ritma“ nije prirodna: s jedne strane, nije pouzdana, a s druge strane, one koji ju koriste postaju opsjednuti seksom i njegovom mehanikom. Što su okupljeni članovi Povjerenstva više promatrali naslijeđenu ‘‘mudrost” Crkve, to su više uviđali upitne korijene iz kojih je ova izrastala – strah i mržnju spram seksa, osjećaj da je užitak sadržan u njemu biološko podmićivanje koje jamči produženje rase. Taj nazor nije proizišao iz Biblije niti iz Kristova nauka.

Pri prosuđivanju moralnosti ubijanja sama se mehanika ubijanja, na primjer, ne uzima u obzir kao primarni čimbenik. Katolički su moralisti odobravali nanošenje smrti, bez obzira na to kakva su sredstva uporabljena, ako je motiv bio dopuštena samoobrana, ovlašteno smaknuće zločinca ili sudjelovanje u ‘‘pravednom ratu“. Dakle, u nekim je slučajevima ubojstvo dopušteno, čak legitimno

 

Što se tiče pobačaja, eventualno bi se, opet ukoliko se fetus razumije kao ljudsko biće, odnosno osoba, mogao interpretirati kao ubojstvo. Međutim, ljudima koji se najviše protive pobačaju teško je pošteno i dosljedno razmišljati o fetusu kao o ljudskoj osobi, ravnopravnoj osobama za koje svi mi priznajemo da imaju prava na život, slobodu i potragu za srećom.

 

Naime, malo bi onih koji vele da vjeruju da je fetus osoba, sa svim pravima osobe, zbog agresivnih čina protiv te osobe zagovarali policijski progon i kažnjavanje trudnih žena koje tjelesni integritet i mentalni razvoj svojeg fetusa napadaju pušenjem, opijanjem, drogiranjem ili lošim zdravstvenim navikama. Oni se klone takvih djela kojima bi fetus suprotstavili vlastitoj nositeljici – a tada imaju problema s povlačenjem crte između žene, koja fetusu čini sve te loše stvari, i žene koja ne može biti ona koja odlučuje hoće li ga pobaciti.

 

Nadalje, kada bi se dosljedno uvažavalo da je pobačaj ubojstvo, onda bi pobačene fetuse valjalo krstiti, što su i radili brojni fanatični vjernici, no to nije postalo crkvenom praksom. Oni, koji o pobačaju gotovo perverzno govore kao o ‘‘holokaustu” nerođenih beba, trebali bi razmotriti ‘‘holokaust” svih onih oplođenih jajašaca koja propadaju u prirodnome procesu. Što se događa s tim dušama?

 

S druge strane, pri prosuđivanju moralnosti ubijanja sama se mehanika ubijanja, na primjer, ne uzima u obzir kao primarni čimbenik. Katolički su moralisti odobravali nanošenje smrti, bez obzira na to kakva su sredstva uporabljena, ako je motiv bio dopuštena samoobrana, ovlašteno smaknuće zločinca ili sudjelovanje u ‘‘pravednom ratu“. Dakle, u nekim je slučajevima ubojstvo dopušteno, čak legitimno.

 

Sva ova upućivanja na krhkost argumenata koja njih same može diskreditirati, ne znači, dakako, da, sama zabrana kontracepcije i pobačaja nema svoj raison d’être. Što se pobačaja tiče, svima nam je, i moralizatorima, i odgovornim osobama, i ženama koje su iz raznoraznih razloga bile primorane pribjeći takvu rješenju, jasno da je riječ o nasilju. I nitko mu se ne podvrgava drage volje.

Logika svake zabrane trebala bi proizlaziti iz logike Deset zapovijedi Božjih. A o takvoj logici zacijelo ne svjedoči agresivnost onih koji ustraju na zabranama. Naime, zapovjedi u Tori (Izl 20, 2-17) nisu napisane u imperativu, nego u futuru – nisu, dakle, naredbe nego: besjede. Sažimlju temeljna načela ljudskosti i njezina održanja: obdržavanje Besjeda nije uvjet da bismo postigli ravnotežu sa sobom samima, s ljudima oko sebe i s Bogom, nego je njihovo obdržavanje prirodna posljedica uspostavljanja i održavanja takve ravnoteže, tj. naše ljudskosti

 

Riječ je o nasilju ne samo nad fetusom (tu se vrednovanje razlikuje s obzirom na to smatra li ga se ljudskim bićem ili ne), nego i nad ženskim organizmom. Dakle, obrana takozvana prava žene da raspolaže svojim tijelom i teško da je održiva jer njezina odluka povlači za sobom puno složeniji problem.

 

Ukoliko pobačaj nije ubojstvo, svakako nije ni nešto što bismo mogli predložiti kao lako dopustivo. Trebalo bi ga izbjegavati, ponajprije svim sigurnim mjerama kontrole rađanja – jedinom učinkovitom protupobačajnom mjerom koju Vatikan ne želi dopustiti. Iako fetus ne mora biti osoba, on jest ljudski život, on ima potencijal da postane osobom. On ima vlastitu teleologiju koja mu određuje da postane osobom – nije nešto što bismo mogli bezbrižno odstraniti niti je nešto što može biti lišeno svakog poštovanja. Žene koje imaju zakonsko pravo odlučiti hoće li pobaciti ili ne, to pravo ne bi smjele prihvaćati kao razrješenje od dužnosti moralnog odlučivanja koja zadire dublje od zakona.

 

Naposljetku, ako li se, dopustimo, zabrana pobačaja, ipak ne može dovesti u pitanje, može se svakako nešto drugo, a to je tvrdo ustrajavanje crkvene hijerarhije na legitimnosti svojega zahtjeva. I to s dva razloga: jedan je što ne vodi dovoljno računa o složenosti problema u pojedinačnim slučajevima, a drugi je što se ne pita o vlastitom kredibilitetu da postavlja zahtjeve, ma bili oni i božanski, ukoliko ih želi svima nametnuti.

 

Naime, zabrana korištenja kontracepcije i zabrana pobačaja, kao što znamo, neće dokinuti promiskuitetno ponašanje niti dovesti do toga da ne bude neželjenih trudnoća. A ukoliko se ove zabrane uvedu u pravni sustav neke države, dovest će samo do ilegalnoga prodavanja kontracepcijskih sredstava te ilegalnih pobačaja, tj. troškovi za njih će se silno povećati te primorati siromašne muškarce i žene da pribjegavaju nestručnim, medicinski nehigijenskim i opasnim rješenjima, a zaraza AIDS-om će se širiti.

 

Logika svake zabrane trebala bi proizlaziti iz logike Deset zapovijedi Božjih. A o takvoj logici zacijelo ne svjedoči agresivnost onih koji ustraju na zabranama. Naime, zapovjedi u Tori (Izl 20, 2-17) nisu napisane u imperativu, nego u futuru – nisu, dakle, naredbe nego: besjede. Sažimlju temeljna načela ljudskosti i njezina održanja: obdržavanje Besjeda nije uvjet da bismo postigli ravnotežu sa sobom samima, s ljudima oko sebe i s Bogom, nego je njihovo obdržavanje prirodna posljedica uspostavljanja i održavanja takve ravnoteže, tj. naše ljudskosti.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora