autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Novinarki u počast

AUTOR: Milan Vlajčić / 01.03.2014.

Fondaciju Tanja Petrović pokrenula je skupina novinara i umetnika (pet čestitih dama iz sveta novinarstva – Antonela Riha, Olivera Milošević, Vojka Pajkić, Tamara Pupovac, Katarina Španić-Ostojić, uz dizajnera i profesora medija Boruta Vilta i filmskog redatelja Srdana Golubovića). Oni su rešili da dodele jednom godišnje nagradu na dan smrti svoje drugarice, sjajne osobe Tanje Petrović (1967.-2013.). Nisam ni znao da ova nevladina organizacija postoji dok prošlog petka (21. februara) nisam dobio signal na mobitelu.

 

U to vreme sam sedeo u Ministarstvu kulture kao predsednik komisije za finansiranje festivala i filmskih programa i sa četvoricom uvaženih članova delio budžet najboljima. Zbog čega će nas polovina filmskog sveta mrzeti do kraja života. A ni do sada nas nisu voleli. I što bi?

 

Pošto sam čekao nalaz mog kardiologa (dobar je ispao, neka crknu svi naši dušmani!), moj mobilni je primio signal. Izašao sam u hodnik, linija je bila grozna, možda stoga što je zgrada opremljena silnom elektronikom, a možda i što je moj mobilni tek nešto mlađi od mene. Uz mnogo zvučnih smetnji krčanja  ženski glas mi je saopštio da sam dobio nagradu. Pošto mi mailom, sms-om, poštom neprekidno stižu “radosne” vesti da sam osvojio million funti na British Lottery ili dobio besplatno letovanje na toplim turskim morima – poznate klopke za budale i lakoverne, reagovao sam vrlo sumnjičavo.

Tokom 54 godina pisanja u novinama bilo je i partijskih opomena, zagorčavanja života dok ne odeš na ulicu ili u drugu redakciju, suspenzija, izbacivanja iz novinskog sastava… Sve je to deo života; uvek sam se tešio da pisanje za novine možda nije jedini način da čovek preživi. Govorio sam supruzi Duški (takođe novinarka, možda bolja i pametnija od mene): “A kako li je senjskim rudarima!”

 

Zatražio sam da mi se predstave sva imena, a tek onda sam čuo za Fondaciju i njihovu odluku. Neću reći da mi je bilo svejedno; već sam u staroj Jugoslaviji dobio nekoliko najbitnijih nagrada za kulturno novinarstvo, za žanrove novinske književne, filmske i TV kritike. A moglo bi se i bez toga. Tokom 54 godina pisanja u novinama bilo je i partijskih opomena, zagorčavanja života dok ne odeš na ulicu ili u drugu redakciju, suspenzija, izbacivanja iz novinskog sastava…

 

Sve je to deo života; uvek sam se tešio da pisanje za novine možda nije jedini način da čovek preživi. Govorio sam supruzi Duški (takođe novinarka, možda bolja i pametnija od mene): “A kako li je senjskim rudarima!”

 

Kad sam iz novina dva dana kasnije video kako je sedmoro mladih ljudi (mnogima bih po godinama mogao da budem otac) obrazložilo zašto nagrađuju baš mene, ipak sam se bolje osećao. Stigla je lavina čestitki iz svih krajeva nekadašnje nam domovine. Najviše me je dirnulo što je krajnje emotivno reagovao deo moje porodice koji živi rasut po svetu (deo potomstva “posleratne reakcije”), od Toronta i Čikaga naovamo. Dva moja brata od tetke i strica, koji decenijama žive u Lozani (načelnik urologije) i Diseldorfu (biznismen velikog raspona) specijalno su doputovala u Beograd da bi prisustvovala svečanosti u Skupštini grada (petak, 15 čas.), gde mi je uručeno priznanje. To baš nisam očekivao.

 

Zahvalio sam Upravnom odboru koji mi je jednoglasnom odlukom dodelio priznanje, a novčani deo nagrade sam ustupio onima kojima je to potrebnije – Umetničkoj asocijaciji Integracije (rad sa osobama sa invaliditetom), koju u pustoši nazvanoj Bara Venecija vodi Predrag Miki Manojlović. Miki je sa oduševljenjem prihvatio ovaj gest, a ni ostali prisutni nisu bili ravnodušni.

Obavezan da po prijemu priznanja kažem nešto zanimljivo, a da prisutne ne ugnjavim truizmima i banalnostima (bežim od toga kao od kuge) naveo sam poznate reči Winstona Churchilla: “Novinarstvo je sjajan posao ako se na vreme napusti”. Ovo često izgovaraju sasvim pogrešni ljudi, partijske prišipetlje i podrepne mušice koje su s pravom umakle iz novinarstva (niš’ koristi, kaže stara izreka)

 

Primetio sam da su mnogi novinari beogradskih kulturnih rubrika osetili da pisanje o kulturi nije poslednja rupa na svirali. Nikad nije bilo, ali u lošoj demokratizaciji medija (čitaj, komercijalizaciji i tabloidizaciji) oblast kulture i stvaralaštva je u medijima, štampanim i elektronskim, prošla najgore.

 

Obavezan da po prijemu priznanja kažem nešto zanimljivo, a da prisutne ne ugnjavim truizmima i banalnostima (bežim od toga kao od kuge) naveo sam poznate reči Winstona Churchilla: “Novinarstvo je sjajan posao ako se na vreme napusti”. Ovo često izgovaraju sasvim pogrešni ljudi, partijske prišipetlje i podrepne mušice koje su s pravom umakle iz novinarstva (niš’ koristi, kaže stara izreka).

 

Churchill je te reči izgovorio na kraju vratolomne karijere – napustio je novinarstvo da bi kao lord Admiraliteta Njenog Kraljevstva poveo rat protiv nacizma, dobio ga, napisao memoare i osvojio Nobelovu nagradu za književnost. Ako i nisi sposoban za ove podvige, novinarstvo je još uvek dovoljno častan zanat.

 

I nemoj niko da mi kaže da je sve nepodnošljivo. Velikan srpskog novinarstva, izveštač iz Hitlerove Nemačke, Londona, Jeruzalema (suđenje Eichmanu) Predrag Milojević (1899.-1999.) je tokom sedamdesetih i osamdesetih dolazio u Politiku, ispisivao nepotpisanu kolumnu (pristao je na to iz ekonomskih razloga), a pre rata izveštavao sjajno sa suđenja hajduku Čarugi… Od njega se imalo šta čuti, a nešto od toga je napisao u svojim memoarima “Kažem ja sebi”.

Čika Predrag je posle rata preuzeo posao u spoljnopolitičkoj rubrici Politike, ne mnogo istaknut, a onda je Milovan Đilas, na vrhuncu svog siledžijstva, naredio glavnom uredniku da najuri tog “predratnog” novinara. Da bi prehranio svoju suprugu, Nemicu poreklom (možda je Đidu i to smetalo), Milojević je preveo “Proces” Franza Kafke, Hemingwayeve pripovetke i, apsolutno savršeno, “Portret jedne ledi” Henryja Jamesa

 

Jednom sam ga pitao kad je bilo najgore u srpskom novinarstvu, a on mi je kao iz topa odgovorio: “Uvek je bilo loše, I za vreme šestojanuarske diktature Aleksandra Karađorđevića, i za vreme Đilasove diktature”. Čika Predrag je posle rata preuzeo posao u spoljnopolitičkoj rubrici Politike, ne mnogo istaknut, a onda je Milovan Đilas, na vrhuncu svog siledžijstva, naredio glavnom uredniku da najuri tog “predratnog” novinara. Da bi prehranio svoju suprugu, Nemicu poreklom (možda je Đidu i to smetalo), Milojević je preveo “Proces” Franza Kafke, Hemingwayeve pripovetke i, apsolutno savršeno, “Portret jedne ledi” Henrya Jamesa.

 

Nikad nije kukao niti se jadao. Kad je politički pao budući “disident” Đido, vratili su ga u redakciju i potom je senzacionalno promišljeno izveštavao sa suđenja Eichmannu 1961., upravo onako kako je to činio iz srca nacističke Nemačke sa suđenja Georgiju Dimitrovu 1934.

 

Pre 35 godina  Zora Korać sa beogradske TV nagovorila me je da načinim 20 portreta značajnih ličnosti iz senke. Jedva sam ubedio Predraga da snimimo 50-minutnu emisiju o njemu. Ušlo je nas petoro s kamerom u njegov dom s jeseni 1979., njegova supruga, prelepa žena potpuno bele kose, sedela je sa strane i zaplakala je. On je pogledao, izašla je. Tog trenutka Predrag mi je pred kamerom objašnjavao gde su na praznim zidovima stajala likovna remek-dela, koja su prodavali “na crno” kako bi preživeli tešku oskudicu. Jedna novinarska karijera.

 

A ostajem dužan odgovora ko je Tanja Petrović. Rođena 1967. u muzičarskoj porodici paralelno je studirala muziku i književnost, ušla u novinarstvo na radiju Studija B u emisiji “Ritam srca” (urednik Vladislav Bajac), potom u legendarnom magazinu “Rok”, stizala je svuda, isticala se analitičnošću i ozbiljnošću. Retke osobine u srpskom novinarstvu  Nekoliko godina Đinđićeve vladavine bila je gradski sekretar za kulturu, jedan od najboljih. Posle tragičnih događaja sklonjena, jer (to znam poudano) nije pristajala na mućke i trange-frange privatizacije bioskopske mreže. Prerano je otišla posle višegodišnje borbe sa karcinomom.

 

I sada je delovalo ironično, iz pristojnosti nisam u svojoj reči napravio aluziju na taj neprijatan paradoks, da je Fondacija posvećena njenom imenu održana u gradskom zdanju. Iz kojeg je necivilizovano, tipično balkanski, najurena Tanja Petrović. Ovog petka je zbog nje kanula mnoga suza.

Još tekstova ovog autora:

     Kao hodač po žici u cirkusu
     Potemkinova unučad
     Fest, bez padanja u nesvest
     Opelo multikulturalnosti
     Vek Milene Dravić
     Eros i muka čitanja
     Corax nesalomivi
     Sto godina izdaje
     Decenije nesanice
     Wagner u CineplexX-u

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1