Njemačka mora iscrpno propitati svoja vanjskopolitička načela

Njemice i Nijemci već dugo znaju da je politički stil Olafa Scholza sve samo ne ekscentričan. Upravo zato su, uostalom, i glasali za njega kao kancelara.

Najkasnije od početka sukoba u Ukrajini svjesna je i Europa da se Njemačka od ”moderirajućeg stila” i ”politike mirne ruke” neće oprostiti toliko lako.

Unatoč kriznom vremenu kakvim se Europa i svijet trenutno suočavaju, Njemačka se i dalje odupire tomu da na vanjskopolitičkoj pozornici počinje preuzeti upravo onu odgovornost koja proizlazi iz njezine istaknute uloge u Europskoj uniji.

Ta nevoljkost ne iritira tek istočnoeuropske saveznike, već i njemački narod. Dok je takav politički stil tijekom ere Merkel konstantno podržala šira građanska sredina u Njemačkoj, ankete posljednjih nekoliko tjedana i mjeseci pokazuju da je Scholz sve samo ne popularan. Čini se da je nakon ere Merkel tražen novi tip političara, svojevrsna antiteza kancelarki.

No kako to da su Njemice i Nijemci umorni od kancelara na kojeg su se tek nedavno na izborima pretplatili na pune četiri godine?

Riječ je o političko-psihološkom kompleksu kojeg je Scholz vrlo rano prepoznao, pa zatim uspješno iskoristio tijekom svoje kancelarske kandidature.

Da bismo razumjeli dvojako značenje odnosa njemačkih građana i građanki prema Scholzu, koje oscilira između potrebe i zasićenosti, potrebno je rasvijetliti političku konstelaciju iz koje je Scholz isplivao kao kancelarski kandidat.

Scholz je objavljivanjem svoje kancelarske kandidature bio ono što bi se najjednostavnije sročeno moglo nazvati predmetom javne sprdnje. Za njega i njegov SPD (Sozialdemokratische Partei Deutschlands) se sve do ljeta pred izbore na jesen tvrdilo da nemaju gotovo nikakve šanse.

Tri zajedničke vlade s demokršćanima, u kojima su svaki put bili u ulozi manjeg koalicijskog partnera, uvijek su iznova dovele do sukoba unutar stranke koja je bila podijeljena oko pitanja bi li možda bilo bolje predvoditi opoziciju, umjesto da se vječito igra uloga juniorskog partnera.

Dugo nije bilo izvjesno koga će kandidirati, a uloga SPD-ovog kancelarskog kandidata nije djelovala ni privlačna, uzimajući u obzir da su socijaldemokrati u ranoj stranačkoj povijesti pokazali da lidere tretiraju kao potrošnu robu. Tadašnje predsjedništvo stranke, koje su činili Saskia Esken i Norbert Walter-Borjans, formirano je na način koji se najbolje može opisati kao stranački casting show.

Stranka je, bez pitanja, imala svoje krize. Stvar je pak bila u tome što su birači i biračice više bili fiksirani na pitanje o nasljedniku ili nasljednici Angele Merkel nego što su pokazali interes za koalicijsku strukturu buduće vlade.

Taj se dojam povećao svakim tjednom kojim su se približavali izbori, a Scholz nije prestao naglasiti kako je uvjeren da će građani i građanke tek nekoliko tjedana pred izbore shvatiti što žele, a to je političar iz vladajuće garniture s političkim stilom sličnim onom kancelarke.

I dok je CDU bio uvjeren u to da će odlučujuću borbu voditi s kandidatkinjom Zelenih, Scholz i njegov SPD su nekoliko tjedana prije izbora, na iznenađenje svih (osim očito Scholza), skočili u rejtinzima.

Ključ njegovog uspjeha je u tome što je nastupao kao Merkel 2.0, kopirajući među ostalim čak i famoznu gestu Angele Merkel. Kancelarka se, naime, često slikala s rukama položenima na trbuh, dok je vršcima prstiju formirala takozvani ”Merkel romb”.

Scholz je tijekom predizborne kampanje svu svoju snagu usmjerio na konformistički refleks njemačkih građana i građanki, koji su još jednom potvrdili dugogodišnje načelo kojim se PR agencije diljem svijeta vode pri kodiranju svojih anketa, a to je da okidanje spontanih, ugodnih asocijacija vrijedi više od formuliranja dugoročnih političkih ciljeva koji nerijetko impliciraju kratkoročne osobne žrtve građana i građanki.

Kvaka je sada u tome da je Scholzovo kretanje u merkelovskoj sferi umjerene, nespektakularne politike, bezuvjetnog nezaduživanja države i očuvanja njemačkog blagostanja djelovalo privlačno toliko dugo dok Njemačka povodom ruske agresije na Ukrajinu nije bila primorana na istup na europskoj, ali i globalnoj pozornici, u svrhu restrukturiranja svoje dotad poprilično jeftine energetske infrastrukture na kojoj je gradila sve ekonomske uspjehe iz ere Merkel.

Primjetno je kako je u njemačkoj javnosti najkasnije od nedavne izjave bivše kancelarke, kako si ona, pogledom na istočnu politiku, nema što predbaciti, pojačano krenula postepena revizija njezine ere.

Puka moderacija europskih dijaloga, posredovanje među taborima i pronalaženje kompromisa djelovali su kao uspješna obilježja njemačke EU politike, ali je postalo izvjesno da taj stil funkcionira samo s partnerima spremnima na kompromis. Putin to pak nije.

Blagostanje Njemačke dobrim se dijelom temeljilo na vanjskopolitičkom nehaju, naime, slijepom povjerenju u kompromisna rješenja snagom uzajamne ekonomske isprepletenosti zemalja.

Do zaključka da kompromisi s nekompromisnim sugovornicima nisu mogući, Njemačka nije trebala doći tek povodom ruskih eskapada. Nekompromisnost postala je i obilježje vlastitih europskih partnera.

U proteklim smo godinama mogli svjedočiti rastućim tendencijama izravnog odbijanja demokracije u kontekstu različitih populističkih pokreta diljem Europe.

Na primjeru Mađarske i Poljske vidljiva je erozija demokratske prakse koja se, među ostalim, očituje u kršenju načela pravne države kao što je dioba vlasti. Ona je u spomenutim državama sve samo ne garantirana.

Ako kompromisi s Orbanom i Morawieckim nisu mogući, kako je netko mogao vjerovati u to da će biti mogući s Putinom? Njemačkoj je očito potrebno iscrpno propitivanje svojih vanjskopolitičkih načela.

Postaje izvjesnije no ikad da Njemice i Nijemci čeznu za novim političkim stilom. Da nije tek riječ o potrebi za novim političkim agendama, već i o potrebi za novim oblikom političke komunikacije, očituje se u popularnosti sadašnjeg federalnog ministra gospodarstva i zaštite klime, Roberta Habecka. Zelenog ministra se percipira kao antitezu Olafa Scholza.

Kada se obraća javnosti, Habeck glasno promišlja svoju ulogu te pažljivo navodi prednosti i nedostatke pojedinih političkih odluka pred kojima se nalazi.

Habeck je, ukratko, sposoban iskomunicirati složenost procesa donošenja političkih odluka, kada je, primjerice, u okviru restrukturiranja energetske opskrbe primoran sklopiti ugovore s državama poput Katara i njegovim sve samo ne demokratskim režimom.

Scholz se, pak, drži uvriježenog uvjerenja da političar mora biti bezuvjetno odlučan. Problem je što on to sam nije, a misli da je. To postaje vidljivo na primjeru dugog oklijevanja pri otkazivanju Sjevernog toka 2 ili pri ispostavi teškog oružja, gdje je Scholz uvijek iznova naveo nove razloge za neisporuku.

Scholz se od tog oklijevanja u komunikaciji ne samo s Rusijom, nego i vlastitim saveznicima u međuvremenu udaljio, ali ga je predugo prakticirao toliko uvjereno, da je postalo vidljivo kako kancelar jedno takvo nedjelovanje zaista smatra legitimnim sredstvom zastupanja njemačkih političkih interesa.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Kako zadovoljiti ruski ''timos''?
    •  Njemačka godinama svodi geopolitiku na ekonomske odnose
    •  Moć (Putinova) verbalnog naoružanja
    •  Pubertetsko poimanje stvarnosti i zavjereničke politike
    •  Promašena krizna komunikacija između Vlade i građana
    •  Država zaražena klijentelizmom je država bez društva
    •  Auf Wiedersehen, Angela!

> Svi tekstovi ovog autora