autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Nisam moralna veličina. Nakačite taj gnjusni naslov Papi

AUTOR: Željko Porobija / 12.10.2018.
Željko Porobija

Željko Porobija

Ja nisam moralna veličina, nisam to nikada ni bio.

Ne treba vam puno druženja sa mnom, pa da to i sami brzo shvatite.

Ali da se meni rodi gluhonijemo dijete, ni časa ne bih razmišljao hoću li ga voljeti i prihvatiti.

Istina, ne bih bio sretan, ja ne spadam u one seronje koji bi rekli kako su ovi nedostaci dar od Boga, kako se upravo u njima kriju velike prilike i neslućene prednosti; takvo mi je baljezganje odurno.

Biti gluh i nijem znači upravo to, znači nemati određene ključne sposobnosti i tu nema apsolutno ničega pozitivnog.

Nisam moralna veličina i iskreno priznajem da bi mi – osobito u mladosti – moj libido stvarao ogromne probleme u svećeničkoj službi ako bih se ikada i drznuo u nju stupiti

Svejedno, tom bih djetetu – kao i svakom drugom – htio učiniti život što ljepšim, stalno bih komunicirao s njime kako se ne bi nikada našlo pred onim zidom šutnje koji mi koji govorimo i čujemo katkad i nesvjesno stvorimo pred gluhonijemima.

I nikada ga ne bih predao nekoj instituciji da se brine o njemu; moje dijete je moje dijete, ja sam taj koji se o njemu treba brinuti dok je daha u meni.

Rekoh, nisam neka moralna veličina i to se često i iz aviona može vidjeti. Imam raznih mana, od kojih su neke razumljive i oprostive, a neke jednostavno ne mogu ničim opravdati.

Svejedno, da sam svećenik u čiju su instituciju za skrb o napuštenoj djeci neki očajni ili bezosjećajni roditelji poslali gluhonijemo dijete, ja bih to dijete prihvatio svim srcem i trudio se nadoknaditi mu makar malo od onoga što mu je uskratila okrutna priroda.

Naravno, naučio bih znakovni jezik i tom bih djetetu i riječima i djelima objašnjavao da ga Bog bezuvjetno voli. Ono i sva druga djeca u toj instituciji dobila bi svaku moguću prigodu da se vesele životu, da uče, da napreduju.

Nisam moralna veličina i iskreno priznajem da bi mi – osobito u mladosti – moj libido stvarao ogromne probleme u svećeničkoj službi ako bih se ikada i drznuo u nju stupiti.

Celibat je smišljen za nekog drugog, ne za mene. Ne znam kako bih to riješio; s obzirom na moj nedostatak moralne veličine bojim se da ni to rješenje ne bi bilo nešto moralno veliko.

Bez obzira na to, ono u što sam siguran – to je da NIKADA ne bih na bilo koji način svoj libido zadovoljavao s djecom o kojoj skrbim.

Radije bih se ubio nego im ikako naštetio.

Napokon, moje seksualne preferencije su vrlo prosječne, privlače me samo spolno zrele osobe suprotnog spola.

A da kojim slučajem saznam da netko od mojih suradnika u domu za nezbrinutu djecu seksualno iskorištava djecu, riješio bih to sam sa njim. U mraku, na mjestu s kojega nitko ne bi mogao čuti njegove vapaje.

Biskupu bih svakako poslao dopis i zahtijevao ili da on riješi slučaj i perverznjaka prijavi policiji ili da onda medijima objašnjava kako je to moguće da ništa nije poduzeo.

A da ne pričam što bih tek uradio kad bih saznao da cijela institucija u kojoj radim organizirano čini nepojmljive grozote nad djecom, bolje da vam taj dio prešutim.

Rekoh, nisam moralna veličina i uvijek me nasmiju oni koji mi u raspravama sa mnom pokušavaju dati do znanja tu banalnu i očitu činjenicu. Jer ja nikada nisam ni nastupao kao moralna veličina, nikome nisam ni pokušao dati lažni dojam da sam ravan barem Martinu Lutheru Kingu.

Istina, ne bih bio sretan, ja ne spadam u one seronje koji bi rekli kako su ovi nedostaci dar od Boga, kako se upravo u njima kriju velike prilike i neslućene prednosti; takvo mi je baljezganje odurno

Unatoč tome, da sam takav kakav jesam na mjestu biskupa – a ne možete reći da su biskupi sve sam cvijet moralnosti i pameti – ne bi mi promaknulo da se nešto čudno zbiva u nekoj od institucija na mom teritoriju.

Budnim bih okom motrio na sve što se zbiva i znao bih dobro prepoznati znakove bilo kakvog problema.

Napokon, sve se čuje i sve dozna (i za to vam ne treba OZNA). Tako kad bih doznao i za sustavnu pedofiliji svećenika u mojoj biskupiji, ja bih prvo dva dana zurio u prazno i psovao hudi život, i ovaj svijet, i dan kad sam postao biskup i sve svece što se tako nešto može uopće dogoditi.

Dizao bih oči k nebu i pitao Boga je li on potpuno zaboravio ovaj planet, friga li se njemu za nevinu dječicu.

A onda bih poduzeo sve što je u mojoj moći – za početak, sazvao bih sve koji bi mogli išta znati o cijeloj situaciji.

Mene je, inače, jako teško slagati kad razgovarate sa mnom uživo. Vrlo brzo bih skužio istinu i kad bih je shvatio– a znam iz svoje prakse točno prepoznati žrtve seksualnog nasilja – opet bih proveo dva-tri dana zureći u prazno.

I onda krenuo u akciju.

Moje biskupsko žezlo bilo bi jako zgodno hladno oružje. Njime bih one perverzne svećenike namlatio točno po onom dijelu tijela koji im je bio važniji od sudbine povjerene im djece.

Gologuzi i previjajući se od bolova bi dočekali policiju, a od vlasti bih tražio najstrožu moguću kaznu. Biskupija bi svoj napaćenoj djeci platila toliku odštetu da bi doživotno bila materijalno zbrinuta.

Znam da se ponavljam, ali ja nisam moralna veličina.

Možda je tomu ključni razlog taj što ja nikada nisam ni htio biti moralna veličina, nego običan, normalan čovjek.

Moralne veličine su ljudi poput, recimo, pape Franje. On se kao neupitni moralni autoritet može i praviti nevješt, oglušiti se o roditeljske vapaje, znakovito šutjeti. Meni, kao čovjeku malene moralne veličine, ta šutnja nije dopuštena.

Kažu stari spisi da je čovjek koji je i započeo tu cijelu priču s Crkvom jednom prilikom moralnim veličinama svog vremena – koji su isto tako htjeli svakoga ušutkati – zaprijetio da će, ako treba, i kamenje progovoriti.

Moje biskupsko žezlo bilo bi jako zgodno hladno oružje. Njime bih one perverzne svećenike namlatio točno po onom dijelu tijela koji im je bio važniji od sudbine povjerene im djece

I nije bio sasvim u krivu – ovaj put su progovorila gluhonijema djeca.

Djeca koja ne samo da nikada nisu govorila, nego djeca koja zapravo nikada nisu bila djeca, čije su djetinjstvo brutalno zgazile upravo one moralne veličine koje vam stalno napominju da ne možete biti veliki poput njih ako ne vjerujete u Boga.

Ja nisam veličina ni u kojem pogledu, ja bih radije bio i njemački zarobljenik nakon bitke kod Staljingrada – poražen i vojno, i politički i moralno – nego Papa koji šuti pred bestijalnošću svojih svećenika i suzama zlostavljane djece.

I to djece zlostavljane u zemlji iz koje je i on sam došao s mjesta biskupa na papinsku stolicu.

Ispune li se moje posmrtne želje, neću imati ni groba ni ploče – ali bude li to tko i napravio, molim da ne napiše na njoj ”moralna veličina”.

Zaslužio sam ja razne ukore i kazne, zaslužio vjerojatno i dobre batine, ali, jebemu, nisam zaslužio – unatoč svim svojim manama – i takav gnjusni natpis.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

 

Još tekstova ovog autora:

     Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
     Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
     Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
     Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
     Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
     Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
     Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
     Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
     Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
     Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1