Nisam mason ali ću se borit za njihovu slobodu i ravnopravnost

Događaj prvi: rasprava o himni, nikako i sama njena izvedba

Od svih stvarno važnih događaja našu su medijsku i društvenu scenu obilježila dva najvažnija, ona, politički naoko potpuno nevažna događaja. Onaj zaista važan, inauguraciju novog predsjednika Republike Zorana Milanovića i njegov vrlo dobar govor te projekcije naše buduće političke scene, zasjenila je rasprava o himni u izvedbi naše velike dive Josipe Lisac. Da, bila je tu i rasprava (u jednoj dnevnoj novini čak na tri velike strane) o toaleti visokih uzvanika, posebice prve dame. Ipak, rasprava o himni bila je najvažniji nevažni događaj.

Pozivajući Josipu Lisac da uz klavir i pridodanu elektroniku izvede himnu, organizator je znao ili barem morao znati što će biti rezultat: vrlo osebujna, gotovo fantastična izvedba visoko individualizirana, jazzističke provenijencije s karakterističnim, prekrasnim glasom Josipe Lisac koji je nježno, s puno ljubavi, oko temeljne melodije ”Lijepe naše” istkao bogato glazbeno tkivo.

Josipa je ipak srećom sve brojnijem korpusu ljepših izvedbi himne, bogatijim, osebujnijim, osjećajnijim, bolje harmoniziranim, dodala novi biser, sasvim drukčiju izvedbu od svih koje znam (a bogme sam ih se u raznim prilikama zaista naslušao)

Točno, nije to bila ona siromašno harmonizirana ”Lijepa naša” koju, gotovo bešćutnu, slušamo na kraju dnevnog programa Hrvatskoga radija. Nisu to ni njene istovrsne izvedenice kakve se standardno slušaju u svečanim prilikama. Josipa je ipak srećom sve brojnijem korpusu ljepših izvedbi himne, bogatijim, osebujnijim, osjećajnijim, bolje harmoniziranim, dodala novi biser, sasvim drukčiju izvedbu od svih koje znam (a bogme sam ih se u raznim prilikama zaista naslušao).

Da, legitimno je što se ta izvedba Josipe Lisac iz ovog ili onog razloga nekima, možda i mnogima nije svidjela. I njihovo je pravo da to i kažu.

Jedni uopće ne razumiju glazbeni izričaj kojim je Josipa Lisac izvodila himnu. Stran im je, drukčiji od onoga na kojega su navikli. Nisu čak ni prepoznali melodiju ”Lijepe naše”, harmonije su im bile kao s nekog drugog svijeta, a ni tekst nisu razaznavali. Tu grupu nezadovoljnika čine i lijevi i desni, barem glazbeno, tradicionalno ugođenog uha.

Značajan je broj i onih koji, bez obzira na to je li im se svidjela Josipina izvedba ”Lijepe naše”, legitimno pitaju je li primjereno da se u događajima visokog protokola (poput inauguracije predsjednika) eksperimentira s himnom, da se uvode nove, uhu neobične inačice, ili bi se valjalo držati neke lijepe, ali ipak tradicionalne i prepoznatljive verzije, možda one vrlo uspjele koju smo slušali prilikom proslave ulaska Hrvatske u Europsku uniju 1. srpnja 2013. na Jelačićevom trgu.

I da se rasprava vodila u okvirima potpuno legitimnih glazbeno-estetskih i protokolarnih pitanja, dvojbi, kritika i pohvala, trajala bi dan-dva, teško više od toga. Ali, bilo je tu i onih koji su priču o himni s inauguracije htjeli pretvoriti u političko pitanje. Kao, oni kojima se sviđa, nedomoljubni su ljevičari, oni kojima se ne sviđa, domoljubi koji čuvaju identitet Hrvatske i Hrvata.

Naravno, nedomoljubna je i Josipa Lisac, pogotovo onaj tko je nju pozvao da pjeva himnu na inauguraciji. A oni koji nisu javno izrazili svoje zgražanje nad svetogrdnom izvedbom himne, mrze sve hrvatsko. Kako otrcano, kako zločesto, kako podlo!

Vrhunac je ove podvale, a slične slušamo kad god netko izađe iz primitivnog klišeja domoljublja, kaznena prijava protiv Josipe Lisac zbog namjernog izlaganja poruzi naše himne izvedbom koja vrijeđa svako hrvatsko, domoljubno uho.

Neki je lik (ime mu zaista nije bitno), navodno s kolekcijom kaznenih prijava podnesenih protiv njega, poduzeo domoljubno i junačko djelo da ukaže na protuhrvatsko djelovanje Josipe Lisac. Nje, koja je s toliko truda, ljubavi i ljepote otpjevala himnu, Nje koja je proslavila Hrvatsku svojom umjetnošću, Nje, zbog koje ponosno možemo reći da se Hrvatska može voljeti i pjevati na različite načine!

Navodno je pravnik, pa se valjda znajući da Milanović ima imunitet, nije odvažio da, što bi bilo logično, i protiv njega podnese kaznenu prijavu zbog poticanja Josipe Lisac na gnjusno, protuhrvatsko kazneno djelo.

Ako u DORH-u bude imalo mudrosti, one pravničke i političke, ovu će kaznenu prijavu odbaciti već sutra, kao očito neosnovanu, da ne kažem stupidnu. Neko oklijevanje ili ne-daj-Bože provođenje kakvih izvida, svrstalo bi DORH na istu razinu pravnog i političkog besmisla kojoj pripada sam podnositelj prijave.

***

Događaj drugi: unutarmasonski ”rat”, najprije vrlo nevažan, kasnije vrlo važan

Da se rasprava vodila u okvirima potpuno legitimnih glazbeno-estetskih i protokolarnih pitanja, dvojbi, kritika i pohvala, trajala bi dan-dva, teško više od toga. Ali, bilo je tu i onih koji su priču o himni s inauguracije htjeli pretvoriti u političko pitanje. Kao, oni kojima se sviđa, nedomoljubni su ljevičari, oni kojima se ne sviđa, domoljubi koji čuvaju identitet Hrvatske i Hrvata

Nekakav sukob unutar jedne od triju masonskih organizacija u Hrvatskoj (dvije u Zagrebu, jedna u Rijeci) bio bi još puno nevažniji nevažni događaj da stvari nisu krenule krivo, putem koji već sada otvara ozbiljna pravna i politička pitanja od važnosti za hrvatsku demokraciju.

Čak i kada je razvoj događaja krenuo izvan vrata masonske lože, one kojoj je na čelu super uspješni liječnik i poslovni čovjek Nikica Gabrić, tako što je jedan od masona u jednoj od naših opskurnih desničarskih novina dao objaviti detalje (uz prigodne fotografije) nekih masonskih rituala, većini potpuno nezanimljivih, nekima i smiješnih, priča je izgledala kao egzotični sukob unutar egzotične organizacije.

A onda je Gabrić podnio kaznenu prijavu protiv nekoliko vodećih osoba iz rečene desničarske novine zbog navodnog reketiranja i ucjene. Umiješali se DORH i policija, primijenjene su tzv. posebne izvidne mjere i priča je polako iz bespuća nevažnosti krenula k naslovnicama gotovo svih medija.

Ostavljajući ovdje po strani kaznenopravne aspekte slučaja i proceduralne dileme, fokusirat ću se samo na najvažniji dio sada već vrlo važne priče.

Kad je sam glavni državni odvjetnik priznao da je on član masonske organizacije, ekspresno je podnio ostavku uz sekundiranje Vlade, a i predsjednika Republike te gromoglasno navijanje medija. Ne zato što je učinio neku pogrešku, to čak ne tvrdi ni Plenković, dapače, ne zato što je loš državni odvjetnik, što tvrdi oporba, nego zato što je član masonske udruge.

Kao, netko tko je član organizacije poput masonske, tajne i utemeljene na interesnoj osnovi, ne može obavljati javnu dužnost, posebno ako je zatajio da je član takve organizacije.

I odjednom su sve predrasude ove države i nedostatak osjećaja za pravnu državu eruptirale u bujicu diskriminacijskih članaka i izjava, kulminirale (barem zasada) razbijačkim pohodom nekog primitivca na uzornu bolnicu u vlasništvu uglednog doktora Gabrića, šefa masona.

U čemu je, zapravo problem? Masonska loža udruga je građana registrirana po Zakonu o udrugama. Njen je statut potvrđen od strane države. Dakle, sve one zastrašujuće legende o masonima kao udruzi s mračnim ciljevima i tajnovitošću organizacije koja njene članove čine netransparentnima i time nedostojnima za obavljanje javnih funkcija padaju u vodu.

Udruga masona (preciznije: slobodnih zidara), kao i udruga glazbenika, udruga poslodavaca, udruga ljubitelja ptica pjevica, ima statut sukladan zakonu. Dužna je i vodi registar članova po istim pravilima kao ostale udruge. Državna tijela imaju pravo uvida u cjelokupni rad, pravo nadzora financija, pravo uvida u popis članova kao i kod svih drugih udruga. Njen cilj nije i ne može biti nezakonit jer je statut u kojemu su definirani ciljevi odobren od strane države.

Uostalom, velike li tajnovitosti kad šef lože daje velike intervjue, a na špici svake subote tajnoviti masoni s prijateljima raspravljaju o svojoj organizaciji. A ciljevi, sve redom pozitivni i društveno prihvatljivi.

A možda u statutu piše jedno, oni rade drugo? Ima li ijedna presuda ili istraga povezana s djelovanjem masonske lože? Nema. Kažu, udruga masona je udruga moćnih, toliko moćnih da je treba, i nju i članove, pa makar i protivno zakonu, ograničiti.

A tu su i oni rituali, mračni i opasni, koji su prije pomalo smiješni povijesni relikti nego neko ozbiljno čarobiranje. A što se moći tiče, usporedite članstvo u Gabrićevoj organizaciji, recimo, s Udrugom poslodavaca, članstvom političkih stranaka ili s Katoličkom crkvom! Ili možda s Hrvatskim nogometnim savezom čije je predsjedništvo zbirka HDZ-ovih dužnosnika raznih razina, a kasa Ali Babina pećina.

A rituali? Imaju ih sve vjerske zajednice, ima ih Braća hrvatskoga zmaja, imaju ih vitezovi kojima pripada i akademik Željko Reiner, visoki državni dužnosnik. Te i mnoge druge organizacije imaju nekima svete, nekima simpatične, nekima besmislene rituale i nikada nikome nije palo na pamet da (i) zbog njih članove tih organizacija izvrgnu diskriminaciji i progonu.

Već su me pitali, nisam mason, nikada to nisam bio i neću biti. Ali, sloboda i ravnopravnost masona su i moja sloboda i ravnopravnost i za njih ću se boriti

Uz to, zakon Jeleniću ne nalaže da kao pravosudni dužnosnik deklarira svoje članstvo u udrugama, pa ni tu nesretni državni odvjetnik nije povrijedio zakon.

Da je u njega malo više samopoštovanja, hrabrosti i odlučnosti da se bori za svoja prava i slobode, morao je odbiti dati ostavku, po cijenu smjene, u postupku u kojemu bi ovim i drugim argumentima pokazao da je njegova smjena nezakonita, nedemokratska i protivna ustavnim i europskim načelima slobode udruživanja, slobode misli i načela jednakosti pred zakonom. Barem!

I bio bi u prilici, ako ne pred našim Ustavnim sudom, ono pred Europskim sudom za ljudska prava, kako to proizlazi iz nekoliko važnih predmeta toga suda (MAESTRI v. ITALY; GRANDE ORIENTE D`ITALIA DI PALAZZO GIUSTINIANI v. ITALY i druge presude) izboriti se za svoja i naša Ustavom i Europskom konvencijom zaštićena ljudska i građanska prava.

Ovako, možemo samo konstatirati: počeo je novovjeki lov na vještice u kojemu će možda mnogi morati odgovarati na pitanje koriste li za prijevoz metlu umjesto automobila. U kojemu će, nakon Jelenića, mnogi završiti na lomači.

P.S.

I na kraju, već su me pitali, nisam mason, nikada to nisam bio i neću biti. Ali, sloboda i ravnopravnost masona su i moja sloboda i ravnopravnost i za njih ću se boriti.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Politika i moral u Hrvatskoj
    •  Kvartet za kraj vremena
    •  Politika i moral u Hrvatskoj
    •  Kvartet za kraj vremena
    •  Zaprepašten sam brojem ljudi koji se ne žele cijepiti
    •  Zlata Đurđević junakinja je našeg doba
    •  Onima koji slave ustaštvo ili četništvo mjesto je u zatvoru
    •  Hrvatska nekorektno prešućuje bugarsko ucjenjivanje Makedonije
    •  Kroki jednog skladatelja, dva predsjednika i tri monstruma
    •  JOSIP KREGAR (Ogulin, 1953. – Zagreb, 2020.) – Umro je Čovjek

> Svi tekstovi ovog autora