Nikola Dugandžija – kozmopolit, uzor i učitelj iz Požege

Približava se godišnjica smrti moje sestre Željke Tatomirović. Pokušavam sebe pogledati okom stručnjaka: Teče li tugovanje normalno?

U zadnjih godinu dana napustili su ovaj svijet Zlatko Uzelac, nedavno Davorin Kempf. Prije nekoliko dana umro je Nikola Dugandžija.

Što nas je sve povezivalo?

Svi smo pohađali gimnaziju u Slavonskoj Požegi.

Željka i Zlatko u istom razredu, Kempf je bio nešto stariji. Nino Dugandžija nam je predavao sociologiju.

Željela sam nazvati Zlatka da mu ja kažem za sestru. Kroz priču o gimnazijskim danima željela sam zadržati sestru prisutnom, a sjećam se da su dijelili zajedničke interese: Ona je govorila da će studirati povijest umjetnosti.

Kao povjesničar umjetnosti i konzervator-urbanist Zlatko je ostvario veliki doprinos u svom području djelovanja. Sestra je postala međunarodno priznati stručnjak u citologiji! U njenoj ostavštini tek sada vidim da je i sama crtala, a sjećam se da je pratila likovnu umjetnost.

Nisam se žurila javiti Zlatku, a onda je to postalo nemoguće.

Kao učenici vježbali smo na prelijepom atletskom stadionu, oazi u centru grada. Godine 1998. stadion je uništen od tadašnjih gradskih vlasti, na žalost većine Požežana. Gledajući pisanu povijest sporta u Požegi, otkrivam kako sam neuka – Boris Hanžeković je iz Požege!

Gospođa Kempf bila je učiteljica u prva četiri razreda mojoj sestri (davala je djeci vrlo dobre temelje), a prof. Branimir Kempf je Zlatku i njoj u gimnaziji predavao povijest. Bogatu obiteljsku tradiciju na različitim područjima prosvjete, proučavanja povijesti, kulture, doprinosa zajednici, sin Davorin je nastavio kao skladatelj, muzikolog i glazbeni pedagog (nisam ga poznavala).

Moji rijetki susreti s prof. Branimirom Kempfom (meni je u gimnaziji povijest predavao prof. Filip Potrebica) bili su poseban doživljaj tradicije i suvremenosti.

Učenici niza generacija sjećaju se Nine Dugandžije kao profesora. I atletičara. Nakon karijere gimnazijskog profesora u Slavonskoj Požegi bavio se znanstvenim radom u Institutu za društvena istraživanja uz povremeni angažman na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, o čijem radu i liku zgusnuto i nadahnuto piše Goran Đurđević u Požeškom vodiču (od 17. veljače 2022.): ”In memoriam Nikola Dugandžija, nekadašnji profesor Gimnazije – kozmopolit iz Požege”.

U tom prikazu navodi se da je u mladosti bio vrlo uspješan u sportskim aktivnostima (atletika). Rekla bih da taj podatak svjedoči ne samo o interesima i sposobnostima mladog Dugandžije, nego govori i o jednom dobu u kome je sport bio dostupan svima, dio cjelovitog razvoja mladih, jednako tako i u malom gradu kao što je bila Požega (ali s jakom sportskom tradicijom).

Kao učenici vježbali smo na prelijepom atletskom stadionu, oazi u centru grada. Godine 1998. stadion je uništen od tadašnjih gradskih vlasti, na žalost većine Požežana. Gledajući pisanu povijest sporta u Požegi, otkrivam kako sam neuka – Boris Hanžeković je iz Požege!

U tekstu sjećanja potom se opisuje bogata profesionalna i znanstvena karijera prof. Dugandžije. Kao sociolog religije bio je jedan od vodećih autoriteta na području jugoistočne Evrope, jedan od prvih koji je istraživao manjinske vjerske zajednice, agnostike i ateiste.

Nadalje, detaljno je istraživao identitete s posebnim osvrtom na nacije i nadnacionalne formacije. O svemu tome napisao je jedanaest knjiga.

”O Nikoli Dugandžiji zna se puno manje nego što je zaslužio. Izuzev teksta profesora Vinka Tadića te nekoliko osnovnih informacija na stranicama izdavačke kuće Durieux i Hrvatske enciklopedije, detaljnih tekstova o njegovom životu nema”, piše Goran Đurđević.

Zašto je tome tako, pitam se?

Možda se odgovor krije u sljedećim riječima iz spomenutog prikaza: ”Poznavajući vrhunske dosege studija nacija u svijetu, veoma je koncizno i izvrsno detektirao sve probleme, izazove i zablude nacionalizama kao i nacionalne zbilje sa svim njenim prividima u našem kontekstu što mu je bila preokupacija jedne od posljednjih knjiga. Osim što je prepoznavao važnost manjinskih religijskih zajednica, uočavao je veze religije i nacije, a jedan je od istraživača koji su obrađivali fenomen Jugoslavena. To su teme koje su i danas podjednako relevantne i zanimljive kao u vrijeme Dugandžijinih istraživanja osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća”.

Jednostavno rečeno, posljednjih tridesetak godina nisu nam bili zanimljivi znanstvenici i kritičko promišljanje u području interesa i doprinosa prof. Dugandžije. Čini se, nisu nam trebali kozmopoliti.

Dragi Profesore, Vi ste sve nas pamtili po imenu, pratili ste naš kasniji put nakon gimnazije. U rijetkim susretima pitali ste za sve koje smo zajedno znali i koji su se raštrkali po svijetu. Uvijek bih ostala iznenađena i zadivljena zanimanjem i informiranošću o nama, bivšim učenicima. Imali ste onu zainteresiranost i znatiželju o našim pojedinačnim putevima koju ste, mislim, imali inače kao znanstvenik i istraživač.

Jednostavno rečeno, posljednjih tridesetak godina nisu nam bili zanimljivi znanstvenici i kritičko promišljanje u području interesa i doprinosa prof. Dugandžije. Čini se, nisu nam trebali kozmopoliti

Žao mi je što jednakim zanimanjem nisam pratila Vaš rad, osobito što su (posebno nacionalni) identitet/i u tranzicijskom i ratnom vremenu i njihova dinamika, isključivanje iz sjećanja najvrednijih iskustava dvadesetog stoljeća te revizija povijesti, česte teme u mom profesionalnom susretu s pojedincima.

Jedno je sigurno – vjerujem da mi istovremeno pripadamo različitim zajednicama (nacionalna, lokalna, državna, kozmopolitska…), koje se prožimaju, te da je kozmopolitizam a ne nacionalizam put rješavanja mnogih problema…

Posebno su me dirnule riječi oproštaja jednog od Vaših učenika na FB – Momira Jelovca (sportski novinar, reporter i komentator koji je karijeru započeo na TV Sarajevo 1974., a od 1993. živi u Londonu; i sam sportaš; izvjestitelj s mnogih značajnih sportskih natjecanja i novinar, suradnik Al Jazeere) ističući Vaš briljantni um, širinu ljudske duše, kozmopolitizam; toplim riječima s puno poštovanja ilustrirao je značaj koji ste kao profesor i razrednik imali za njega. Učenik kozmopolit oprostio se od kozmopolita učitelja.

Razmišljam o važnosti uzora i učitelja u životu i osjećaja zahvalnosti. Proučavanje zahvalnosti u psihologiji počelo je nedavno, s pokretom pozitivne psihologije početkom ovog stoljeća.

Zahvalnost je spontani osjećaj, tendencija prepoznavanja što smo (nematerijalno) dobili od nekoga, što imamo, afirmacija dobrote i topline. Zahvalnost je emocija koja jača odnose, ljude čini sretnijima, a evolucijski proizlazi iz vrijednosti pomaganja drugima i primanja pomoći radi preživljavanja. Ponekad je problem pokazati (a nekima i osjetiti) i primiti zahvalnost.

Ne znam je li netko u psihologiji proučavao ima li povezanosti zahvalnosti i kozmopolitizma.

Prije nekog vremena iznenada, na moje čuđenje, bio me je obuzeo osjećaj zahvalnosti prema onome što i kako su nas učili u našoj gimnaziji. Sada je to posebno naglašeno sjećanjem na profesora Ninu Dugandžiju. Iz ove perspektive svjesna sam i zahvalna za znanja, poticaje na kritičko razmišljanje i odnos prema učenicima.

S radošću se također sjećam spomenutih i nespomenutih njegovih učenika/ca koji su također djelovali i djeluju kao građani svijeta, u Požegi i šire!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Socijalna (ne)pravda
    •  Kakvo društvo želimo i što možemo učiniti da to postignemo
    •  Dokle god je nasilje izbor, tu nema empatije ni za svoje
    •  Prosvjetom umjesto osvete može se širiti razum, a ne sukob
    •  Kako danas općenito stojimo s povjerenjem u našem društvu
    •  Dragoljub Svilar – strastan, zaigrani stvaralac, Homo ludens
    •  Što treba da psihološke traume bude manje, a društvo zdravije
    •  Život Vjere Solar u traumi i ozračju zavjere šutnje o zločinu
    •  Gdje je nestao sram, krivnja, isprika?
    •  Zambija zove: Moja ispovijest o usvojenjima

> Svi tekstovi ovog autora