autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Niko Kovač, lider kojeg vole

AUTOR: Romana Eibl / 18.12.2013.

Gdje li je nestao Igor Štimac? Donedavno izbornik hrvatske nogometne reprezentacije, glasan i sveprisutan, bio je nezaobilaznim gostom mnogih društvenih kronika te ga se redovito pozivalo da govori o svemu, a danas ga više nitko ne zove ni da govori o nogometu. Nogoloptačka djelatnost posebna je u cijelome svijetu, a u nas je Hrvata još posebnija jer nikako ne uspijevamo – ni zakonski ni ljudski dostojno i civilizirano – urediti sve katove i zakutke svoje kuće zvane domovina.

 

Stoga i ne čudi da je upravo Štimac, premda bez značajnijih trenerskih referenci i s vrlo malo iskustva – ali s najvišim pokroviteljstvom – još do prekjučer stolovao na najprestižnijem i najvažnijem mjestu u nogometu, izborničkom, ali ni to da ga se danas, kao što smo istaknuli, malo tko sjeti priupitati imali li štogod reći o svojoj dojučerašnjoj momčadi, o dečkima, Luki, Srni, Pleti, Mandži… Naposljetku, i o nastupu na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, jer u konačnici Štimac je pregrmio cijeli kvalifikacijski ciklus. Uz mnogo nedosljednosti i lutanja reprezentaciju je ipak doveo do razigravanja, ali ju je zbog narušene igre, rezultata i odnosa unutar svlačionice morao predati u ruke Nike Kovača i otad mu se gubi svaki trag u javnosti. Zlobnici bi rekli, tako to završava kad imaš višak pokroviteljstva, a manjak autoriteta.

 

Ni Niko Kovač nema ništa više trenerskoga iskustva od Štimca, ili svojedobno Slavena Bilića, ali on se, baš kao i Bilić, za razliku od Štimca, opredijelio ozbiljno za trenersku profesiju kao za svoj poziv te mu je, učeći, posvetio sve svoje vrijeme posljednjih nekoliko godina, ne gurajući se ni u jednoj prilici u prvi plan. Opet, za razliku od Štimca, koji je bio spreman – o čemu je javno govorio – i već u niskome startu preuzeti hrvatsku reprezentaciju od Bilića u jesen 2011. nakon poraza od Grčke u završnici kvalifikacija za Europsko prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini. Niko Kovač tada je na spomen svoga imena u kontekstu mogućeg Bilićeva nasljednika rekao: ”Lijepo je što se lijepo priča o meni, ali smatram da još nikako nije došlo moje vrijeme za izbornika.

Pošten prema sebi, ali i hrvatskom nogometu i javnosti, Kovač je sam – kada se prije dvije godine spominjao kao nasljednik Slavena Bilića – otvoreno postavio pitanje svojih profesionalnih referenci za tako odgovoran posao, jer ako je reprezentacija skup najboljih igrača na jednome mjestu, onda bi trebalo vrijediti pravilo da najbolje vodi i najbolji trener

 

Ispred mene ima mnogo većih trenera sa zapaženim rezultatima i na njih je red. Prvi mi je cilj sada što više naučiti u Salzburgu i biti prvi trener u klubu.” Pošten prema sebi, ali i hrvatskom nogometu i hrvatskoj javnosti, Kovač je sam otvoreno postavio pitanje svojih profesionalnih referenci za tako odgovoran posao. Naime, ako je reprezentacija skup najboljih igrača na jednome mjestu, onda bi trebalo vrijediti pravilo da najbolje vodi i najbolji trener. Međutim, mnogi se u Hrvatskoj nisu libili preuzeti nacionalne momčadi bez dovoljno znanja, autoriteta i iskustva, bilo da je riječ o rukometu (Slavko Goluža), košarci (Josip Vranković) i dakako nogometu.

 

Rođen i odrastao u Berlinu, što ga je, priznaje, presudno odredilo, uvježban i fizički i mentalno kao Nijemac, Niko Kovač tih mi je jesenskih dana 2011. na upit zašto ne stane u red za Bilićeva nasljednika rekao: ”Sve što sam u svome životu postigao kao čovjek, otac, igrač i sad kao trener, sve je to možda malo duže trajalo, ali sam zato postavio pravi temelj i na njemu se može graditi kuća. Za mene nije bilo ponižavajuće biti trener druge momčadi Salzburga, jer sam bio svjestan da moram uložiti prvo u svoje školovanje i znanje koje će mi pomoći da ubirem plodove kad dođem na poziciju. Smatram da je moj put ispravan. Svakom mladom treneru preporučujem da se školuje s mlađim kategorijama i u manjim klubovima jer će tako lakše doći do vrha. Svi bismo odmah voljeli biti treneri Barcelone, ali i Guardiola se dugo pripremao za prvog trenera u mlađima selekcijama i u drugoj momčadi”, rekao je Kovač, zaključivši: ”Jadna je majka treneru kojeg igrači provale da ne zna svoj posao!”

 

A onda se realnom, razboritom i vrijednom čovjeku Niki, vjerojatno pomalo i na vlastiti užas, suprotno njegovu životnom postulatu – ništa prije ili preko reda – ipak preko noći ”dogodila” hrvatska nogometna reprezentacija. Pomalo i emocionalno ucijenjen, jer tko bi osim izdajnika mogao odbiti  nacionalnu nogometnu reprezentaciju, Kovač je preuzeo uzde zlatne kočije. U dvije nokaut utakmice, u 180 biti ili ne biti minuta za odlazak na SP mladi se, potentni, ali neiskusni trener morao suprotstaviti švedskom strategu Larsu Lagerbäcku, koji je dotad već vodio 139 utakmica reprezentacija Švedske, Nigerije i Islanda. Znao je Kovač i te kako da je upravo iskusni izbornik najjača karika Islanda. Tvrdio je to i prije dvije godine, kada je u doigravanju za odlazak na Euro Hrvatsku i Bilića za kormilom Turske čekao veliki nizozemski strateg Guus Hiddink.

 

”Sjećam se da je 2006. na Svjetskom prvenstvu u odlučujućoj utakmici s Australijom za prolazak skupine upravo Guus Hiddink, koji je tada bio izbornik Australaca, izvukao bod vodeći izvanredno dvoboj protiv nas. Mi tog dana nismo znali kako parirati Australcima, za što je najzaslužniji bio upravo Hiddink”, rekao je Kovač.

Kovača cijene svlačionica, publika i mediji. Ne nastupa silovito, nego autoritativno, a opet blago, ne melje u prazno, nego svakom rečenicom šalje poruku. Primjerice: ”Iznimno je važno i kako se sportaš ponaša na terenu i u životu, jer sportaš mora znati da je uzor mnogim mladim ljudima i ne smije si dopustiti da bude bahat i neodgovoran.”

 

No, onoliko koliko igrači ovise o treneru, toliko, u najmanju ruku, trener ovisi o igračima. Mogao je Lagerbäck voditi u međuvremenu i 500 utakmica, pa i Messija ili Ronalda, ali s islandskom družinom protiv moćnije i nogometno vrednije momčadi Hrvatske nije imao previše izgleda. Što naravno ne znači, a to Kovač i ne umišlja, da je nakon eliminacije Islanda i odlaska s Hrvatskom na SP preko noći postao veći i bolji trener od Lagerbäcka.

 

Niku Kovača kao trenera i izbornika sasvim sigurno nitko razborit neće procjenjivati na osnovi 180 minuta loptanja s ipak nedoraslom reprezentacijom zemlje koja ima manje stanovnika od Novog Zagreba, no i nekoliko Kovačevih izborničkih istupa bilo je dovoljno da zaključimo da je hrvatski nogomet dobio čovjeka koji čvrsto stoji na zemlji kao malo tko u našem sportskom miljeu. Ne podliježući euforiji, staloženo je komentirao da se Hrvatska u skupini s Brazilom, Kamerunom i Meksikom ne može smatrati favoritom za prolazak dalje, te dodao: ”U nogometu se pobjeda i uspjeh ne mogu planirati jer onda bi bilo sve prejednostavno i dosadno. Ne može se planirati crveni karton, autogol, previd suca… Ali se može planirati sprema, jer na spremnost se može utjecati.“

 

Nogometaš koji je postao kapetan reprezentacije u 34. godini izazivao je svojim pristupom i doprinosom strahopoštovanje među suigračima i tek kad se povukao sa scene shvatilo se da je bio nenadomjestiv lider.

 

”Okej, bio sam lider, ali nisam bio diktator. Bio sam kapetan koji je cijenio druge. Nisam mogao biti narednik a da me pritom nije bilo briga što drugi o meni misle. Ne. Uvijek sam nastojao da naši međusobni odnosi budu odlični, i bili su odlični. Ali, znalo se tko odlučuje na terenu, jer netko mora biti vođa!”

 

Silaskom Igora Štimca i usponom Nike Kovača hrvatska reprezentacija dobila je lidera kojeg cijene svlačionica, publika i mediji. Ne nastupa silovito, nego autoritativno, a opet blago, ne melje u prazno, nego svakom rečenicom šalje poruku, pa završimo jednom od njih: ”Iznimno je važno i kako se sportaš ponaša na terenu i u životu, jer sportaš mora znati da je uzor mnogim mladim ljudima i ne smije si dopustiti da bude bahat i neodgovoran.”

 

Da, to je Niko Kovač, čovjek na zemlji, lider kojeg svi vole.

Još tekstova ovog autora:

     Hvala, gospodine Hrabar
     Ivek se oprašta s Igrama
     Teorije Schumijeve nesreće
     Neumrli Žarko, Boris i Luka
     Brazil kao početak i kraj
     U ime nogometa - roblje
     Moje je pravo da se branim i dužnost da govorim
     Šuker na konju, odsad sam drži uzde hrvatskog nogometa
     Kako su me Pavić i Mamić pospremili na cestu
     Kovaču, spusti se, a mjesto na Marsu prepusti Mamiću!

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1