Nikad napisano pismo splitsko-makarskome nadbiskupu

Zašto Vam pišem (s nešto malo zakašnjenja)

Znate, gospodine nadbiskupe, htio sam ovo napisati još prije 23 godine, no, eto, nisam to napravio i sad mi je pomalo krivo zbog toga.

Davne 1993. – u ona opasna vremena kad je Split bio praktički izoliran od ostalog dijela Hrvatske – došao sam na dva tjedna kako bih sudjelovao u širenju radosne vijesti u središtu Vaše nadbiskupije. Tada sam bio student Adventističkog teološkog fakulteta i zajedno sa svojim kolegama trebao sam pomoći u provođenju evangelizacije što su je tada organizirali adventisti, koje narod posprdno zove subotarima.

Jedna od zadaća koju nam je tadašnji voditelj evangelizacijskog programa dao bila je da pitamo najmanje troje ljudi koje slučajno sretnemo što žele čuti u propovijedima. I, znate, nisam ja baš neki koji rado zaustavlja ljude na ulici i postavlja ovakva pitanja.

Ja sam ponosno izvijestio svog voditelja o izvršenoj zadaći i usput zamijetio: ”Da sam student katoličke teologije, odmah bih iz ovih stopa poslao pismo nadbiskupu i upozorio ga na ovaj stav vjernika”. Ali nisam bio student katoličke teologije, vaša i moja tadašnja vjera gledale su se poprijeko, pa mi ipak takav vid komunikacije nije pao na pamet. Samo sam još bolje shvatio ono što sam već bio nekako znao: ljudi u crkvu ne dolaze da bi slušali politiku, nego da bi čuli propovijed

No, zadaća je zadaća, pa sam je odlučio izvršiti – skupio sam hrabrost i ušao u neku samoposlugu. Čak sam i kupio nešto robe ne bih li udobrovoljio trgovkinju, te sam na koncu izdeklamirao svoj unaprijed spremljeni tekst: ”Znate, ja sam student teologije, profesor mi je dao u zadaću da pitam ljude što žele čuti u propovijedi. Oprostite ako Vas…”

”Samo ne politiku!”, splitski odrješito odgovorila je trgovkinja. ”Ne volim kad dođem u crkvu, a tamo mi pater prodikuje politiku!”

Nisam se stigao ni zahvaliti kad joj se priključila i njezina kolegica: ”Tako je, neka priča iz Evanđelja, a ne politiku!”

Umah se tu stvorilo još par ljudi, kupaca, i praktički su svi uglas ponavljali: ”Samo ne politiku!”

Meni je, s jedne strane, bilo drago što sam u nepune dvije minute ispunio svoju zadaću. S druge strane, takav jednoglasni i promptni odgovor (a znate Vi svoje Splićane, upravo su takvi) mene je iznimno začudio.

U ta se vremena o ratu i politici razgovaralo posvuda, narodu je to bila svakodnevna tema, politika je bila in. Ali, očito, ne i u narodu u crkvi – nitko je nije htio čuti s oltara.

Ja sam ponosno izvijestio svog voditelja o izvršenoj zadaći i usput zamijetio: ”Da sam student katoličke teologije, odmah bih iz ovih stopa poslao pismo nadbiskupu i upozorio ga na ovaj stav vjernika”.

Ali nisam bio student katoličke teologije, vaša i moja tadašnja vjera gledale su se poprijeko, pa mi ipak takav vid komunikacije nije pao na pamet. Samo sam shvatio još bolje ono što sam već bio nekako znao: ljudi u crkvu ne dolaze da bi slušali politiku, nego da bi čuli propovijed.

Nastavak priče

Pretpostavljam da ne znate kako sam dvije godine nakon te dogodovštine postao adventistički pastor i svakog tjedna držao po nekoliko propovijedi. Ako ne vjerujete, ukucajte moje ime u YouTube; naći ćete ih tamo lijepu hrpu. Ne znam kako će Vam se dopasti ono što tamo čujete, ali budete li strpljivo slušali (nije da Vam baš to preporučujem), jasno ćete vidjeti kako u njima nikada i nigdje nije bilo politike.

Ja sam se držao stava koji su obični splitski katolici tako jasno izrekli i govorio sam iz Evanđelja, zdušno, svim srcem i umom, gdje god, kad god, kome god. Daleko bilo da nisam imao nikakvih političkih stavova – oni su bili poznati ljudima u mojoj blizini – samo ih nikada nisam iznosio s propovjedaonice

Ja sam se držao stava koji su obični splitski katolici tako jasno izrekli i govorio sam iz Evanđelja, zdušno, svim srcem i umom, gdje god, kad god, kome god. Daleko bilo da nisam imao nikakvih političkih stavova – oni su bili poznati ljudima u mojoj blizini – samo ih nikada nisam iznosio s propovjedaonice.

Ne mislim da je Evanđelje nekakav apolitični bijeg u ”onaj drugi svijet” – pa sam je Isus prilično javno govorio o socijalnoj (ne)pravdi svog vremena i izazivao tadašnje moćnike.

Tih sam se uvjerenja držao i tako činio punih 18 godina, sve dok me nije napustilo moje kršćansko uvjerenje (no, to je već druga priča).

Kako stvari stoje s Vašom nadbiskupijom 23 godine kasnije, kad više nema nikakve ratne opasnosti i pogibelji? Ako bih opet krenuo u onu anketu, kako bi sada glasili odgovori ispitanika? Iskreno sumnjam da bi oni sada bili radikalno drugačiji, da bi vjernici tražili baš politiku s oltara, da bi rekli kako im je najljepše, primjerice, kad svećenik brani NDH.

Poznam jednu ženu kojoj je nedavno sin poginuo u prometnoj nesreći, a muž desetak dana kasnije umro od tuge. Dođe ona u crkvu (katoličku, da ne bude zabune) praktički svaki dan. Da bi čula – što? Vi ste prepametan čovjek da bih Vam morao objašnjavati što ova napaćena žena želi čuti.

Jednu drugu mladu ženu nedavno je ostavio muž zbog druge i sad je sama s malenim djetetom. Vatrena je vjernica, stalno moli krunicu da Bog prosvijetli srce tog nevjernoga muža (a Bog to neće ili ne može, uglavnom, ovaj je i dalje kod one druge). Što mislite, da opet postavim retoričko pitanje – što bi htjela ova draga duša čuti u propovijedi?

Imate tu još raznih drugih koji dođu nedjeljom, ili svakim danom ili samo svetkom – neki su bolesni, pa bi htjeli da ima neki nebeski Liječnik, moćniji od ovih zemaljskih. Neki (mnogi, ako ne znate) su obespravljeni, pa bi htjeli da postoji neki nebeski Sudac, pravedniji i jači od ovih zemaljskih. Neki su umorni, pa dolaze u Crkvu kako bi odmorili svoje duše i makar se na malo oslobodili ovosvjetskih briga.

Jednu drugu mladu ženu nedavno je ostavio muž zbog druge i sad je sama s malenim djetetom. Vatrena je vjernica, stalno moli krunicu da Bog prosvijetli srce tog nevjernoga muža (a Bog to neće ili ne može, uglavnom, ovaj je i dalje kod one druge). Što mislite, da opet postavim retoričko pitanje – što bi htjela ova draga duša čuti u propovijedi?

Ma sve to jamačno znate bolje od mene, kao i to da je tajna opstanka Crkve u današnjim vremenima upravo u tome što još ima bolesti, nepravde, muke – i što će toga biti barem još neko vrijeme.

Dvije vrste vjernika

Nemojte sad ovo slučajno shvatiti kao dociranje Vama; pretpostavljam da sami znate kako postoje dvije vrste vjernika: prvi su oni koji u Kristovom križu vide put u Kraljevstvo nebesko. Nisu to nikakvi sveci, nego obični ljudi, radnici i težaci, intelektualci i bakice, oni koji svraćaju u samoposluge u kakvoj sam ja obavio svoju brzinsku anketu.

A ima i druga skupina vjernika koji dolaze u Crkvu: to su oni koji u Kristovom križu vide put u više slojeve društva. Zemaljskog, naravno.

Mogu Vam odmah nabrojati brdo takvih: recimo, onaj Milan Bandić, što je na predsjedničkim izborima mahao križem sa svoje govornice. Znate, on je bio član Partije koja je jasno širila ateizam, a kaže da je uvijek bio vjernik. Kad sam ja još kao tinejdžer postao vjernik, davne 1986., odmah sam napustio Partiju – jer nisam htio imati ništa s onima koji niječu Boga. Od Partije nisam nikada dobio ništa, a pobožni Bandić, bogami, jest i to prilično, da bi javno posvjedočio svoju vjeru tek kad je u toj istoj Partiji izvisio.

Ili Tomislav Karamarko (čiju je suprugu jedan Vaš cijenjeni kolega nedavno u propovijedi nazvao štracom). On se lijepo oženio, ali ne pred svećenikom, pa se onda i razveo – a kako Crkva u svemu tome nije ni sudjelovala, ispalo je da se nije nikada ni ženio. Tako se čovjek nedavno, po jednoj vrlo čudnoj računici, oženio po prvi puta, ovaj put, naravno, u Crkvi, jer je u međuvremenu postao predsjednikom stranke koja sebi tepa da promovira kršćanske vrijednosti (e, tek bih njemu mogao sastaviti pismo).

A, vidite, cijenjeni nadbiskupe, kad sam se ja oženio (ima tomu već 27 godina), to sam učinio u crkvi (adventističkoj, ne katoličkoj, no to sada nije važno), jer kad ste vjernik, onda se vjenčavate pred Bogom i pred njim izričete zavjet vjernosti ”dok vas smrt ne rastavi”. I kako stvari stoje, moja kršćanska supruga ostat će sa mnom nevjernikom u braku doista do (nadam se moje) smrti. A sve kad bismo se i mi razveli, pa se ja onda oženio za neku naivnu dušu, ja bih to računao kao drugi brak – jednostavna matematika, zar ne?

Da ne bih ispao muški šovinist, mogao bih ovdje spomenuti i našu državnu Predsjednicu (da, baš onu koju je Vaš svećenik napao). Kad je ono polagala prisegu, jako je ponosito uzviknula ”Tako mi Bog pomogao!“ i par dana kasnije odmah dovukla svećenika na blagoslov svojih dvora.

Sad stvarno mislim da je dobro što nisam napisao pismo prije 23 godine nego baš sada. Meni, naravno, ne morate ništa vjerovati. Skinite načas svoju biskupsku odjeću, malo se zamaskirajte i otiđite u onu samoposlugu u kojoj sam ja bio prije dvadeset i tri ljeta – pa se uvjerite sami. I povedite sa sobom onog blesavog dominikanca – da i on to osobno čuje

A pogledajte samo s kim se to ona sve druži, kod koga to ona tulumari. Da je mene moja majka uhvatila na rođendanskoj proslavi kod Mamića, vjerujte mi da bih tjednima bio modar i crven. Niti bi me pustila u emisiju kod tipa koji kupuje prostitutke kokainom.

Kad sam postao vjernik, počeo sam jako pažljivo birati svoje društvo – daleko od toga da sam se okružio svecima, ne, oko mene su bili sve sami grešnici. Baš kao što je i Isus oko sebe okupljao grešnike – ali je napadao moćnike kojima je vjera bila biznis. Tako piše u evanđeljima, složit će se i katolici i subotari.

Uglavnom, ta druga skupina vjernika ne dolazi u one samoposluge – vrlo često su oni vlasnici tih samoposluga (ili cjelokupnog lanca, eto, baš u Vašem Splitu).

Poruka za kraj

Sad stvarno mislim da je dobro što nisam napisao pismo prije 23 godine nego baš sada. Meni, naravno, ne morate ništa vjerovati. Skinite načas svoju biskupsku odjeću, malo se zamaskirajte i otiđite u onu samoposlugu u kojoj sam ja bio prije dvadeset i tri ljeta – pa se uvjerite sami. I povedite sa sobom onog blesavog dominikanca – da i on to osobno čuje.

    •  Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
    •  Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
    •  Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
    •  Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
    •  Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
    •  Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
    •  Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
    •  Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
    •  Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
    •  Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika

> Svi tekstovi ovog autora