Nije se mirila s nepravdom u svijetu: Elizabeta Skobtsova

Sučelice izazovima globalizacije, koji već prijete razaranjem čitave ljudske civilizacije, ali i samog planeta Zemlje, na životno nužnu reformu kršćanskih crkava prije nego puka teološka načela mogao bi nas potaknuti proročki lik Elizabete Skobtsove, nesvakidašnje pjesnikinje, revolucionarke, teologinje i monahinje, koju je 18. siječnja 2004. godine, unatoč otporima, Sveti Sinod Ekumenskog Patrijarhata u Istanbulu proglasio svetom.

Uz to, njezina životna drama predstavlja radikalnu kritiku javnog govora i životne prakse kršćanskih crkava u suvremenom svijetu koje su još uvijek u konačnici odveć sapete okovima nacionalizma i ravnodušnosti spram neraskidivo povezanih zala socijalne bijede, ratova i razaranja stvorenog svijeta.

Naprosto, njezin proročki lik božanska je pouka da je početak naše osobne i zajedničarske, i ljudske i kršćanske obnove, ukotvljen u odvažnosti da iznova spomen Boga povežemo sa spomenom na ljudsku patnju, ali i patnju stvorenog svijeta.

Teologinja

Rođena 1891. u Rigi, glavnom gradu Latvije, tada dijelu Ruskog Carstva, u aristokratskoj obitelji Pilenko, Elizabeta odrasta u gradiću Anapu, na obali Crnog mora, u kojemu je njezin otac bio gradonačelnik.

Kao djevojčica, svoju ušteđevinu želi darovati za izradu ikone u novoj crkvi u Anapu. Sa sedam godina traži majčino dopuštenje da postane monahinja kad odraste, a godinu potom da život provede hodočasteći od jednog do drugog svetišta diljem Rusije.

Pogođena očevom smrću, koju doživljava kao nepravdu nespojivu s Božjom opstojnošću, s 14 godina postaje ateistkinja, uvjerena da odrasli od djece kao tajnu skrivaju nepostojanje Boga.

Preselivši 1906. s majkom u St. Peterburg, tada političko-kulturni centar Rusije, upoznaje vodeće intelektualce i umjetnike, pristalice ljevičarsko-revolucionarnih ideja.

Oplemenjujući svoj pjesnički dar, sprijateljuje se s pjesnikom Aleksandrom Blokom, predvodnikom ruskog simbolizma. Prožeta osobnim nemirom i nezadovoljstvom revolucionara oko sebe, koji govore a ne čine ništa, čezne za konkretnim herojskim djelima uperenim protiv nepravde u svijetu.

S 18 godina udaje se za Dimitrija Kuzmin-Karavajeva, po političkom opredjeljenju boljševika, kasnije isusovca. Godine 1912. tiska prvu zbirku pjesama. Iako dobivaju kćerku Gajanu, Dimitrije i Elizabeta se ipak 1913. godine razvode.

Ne mireći se s nepravdom u svijetu, Elizabeta iznova otkriva Krista, ali ne kao utjelovljenog Boga nego kao herojskog čovjeka.

Čitajući Evanđelje spoznaje da zbiljska potreba ljudi nisu revolucionarne ideje već Krist. Opredijelivši se za studij teologije, uspijeva se, kao prva studentica teologije, upisati na Teološku akademiju u St. Peterburgu.

U jeku Prvog svjetskog rata s kćerkom se vraća u Anapu. Otkriva da bit izvornog kršćanskog asketizma nije bilo mrtvljenje sebe već odgovaranje na potrebe bližnjih, i to uz trajni trud oko oblikovanja pravednih socijalnih struktura.

Po povratku u St. Peterburg, u kapelici, u koju često zalazi, 1916. doživljava mistično iskustvo, putem kojega joj je darovan osjećaj Božje sveprisutnosti. U pismu Bloku piše da želi ”naviještati jednostavnu Božju riječ”. Pojavljuje se i druga zbirka njezinih pjesama.

Političarka

Elizabeta će usred ruskog građanskog rata – Februarske i Oktobarske revolucije – uvidjeti koliko su snovi intelektualaca poput nje o revoluciji bili iluzorni.

Godine 1918. izabiru je za gradonačelnicu Anapua. Nadala se da će grad, pružajući utočište svima, sačuvati od fanatizma sukobljenih strana: boljševičke Crvene armije i antiboljševičke Bijele armije.

Osvojivši Anapu, Bijela armija Elizabetu baca u zatvor pod optužbom suradnje s boljševicima. Na sudu se brani ističući:

”Nisam bila vjerna ni jednom režimu kao takvom, već onima čija je potreba za pravdom bila najveća, narodu. Bijeli ili Crveni, moja će pozicija ostati ista: Radit ću za pravdu i na utjehu patnicima. Pokušat ću ljubiti svog bližnjega.”

Od vjerojatne smrti Elizabetu spašava vojni sudac Danijel Skobtsov. Zaljubivši se jedno u drugo, sklapaju brak.

Međutim spas od boljševičkog terora uskoro će morati potražiti izvan Rusije. Potucajući se preko Gruzije, Turske i Jugoslavije, 1923. konačno stižu u Pariz. Uz Danijela, Elizabetu, njezinu majku Sofiju i kći Gajanu iz prvog braka, sada su tu još Jura, rođen u Tbilisiju, i Anastazija, rođena u Beogradu.

Socijalna aktivistkinja

Danijel, kao učitelj, i Elizabeta, izrađujući slike i lutke, jedva prehranjuju obitelj. Duhovno i intelektualno utočište Elizabeti postaje pravoslavno udruženje ”Ruski pokret kršćanskih studenata”.

No teška zima 1926. pokosit će Anastaziju. Potresena smrću najmlađe kćerke, Elizabeta ovaj put ne gubi vjeru. Naprotiv, postaje svjesna ”novog i specifičnog, općeg i sveobuhvatnog majčinstva”. Raskriva joj se ”novi put i novo značenje života – biti majka svima kojima je potrebna majčinska skrb, podrška i zaštita”. U tome je ne pomućuje niti raskid s Danijelom. Bez zadrške se posvećuje socijalnom radu i ispisivanju teoloških promišljanja, s naglaskom na socijalnim pitanjima.

Od 1930. godine kao tajnica ”Ruskog pokreta kršćanskih studenata” po Francuskoj obilazi krajnjoj bijedi izručene ruske emigrante. Umjesto puke službenice, voljna da ublaži svakodnevnu bijedu, makar čisteći podove radničkih baraka, postaje im istinska tješiteljica i učiteljica. Slušajući, puna sućuti, ispovijesti tih otpisanih marginalaca, vraćala im je životni smisao, čitajući i razgovarajući s njima o Evanđelju i djelima Dostojevskog.

Služenje patnicima za nju neopozivo postaje služenje Bogu:

”Ako se čovjek svojim nutarnjim svijetom okrene nutarnjem svijetu drugog čovjeka, susrest će zastrašujuću i ohrabrujuću tajnu. Susrest će istinsku sliku Božju u čovjeku, odraz tajne Božjeg utjelovljenja. No opazit će da je ta slika zastrta, izobličena i iskvarena snagom zla. Osjetit će potom poticaj da se upusti u borbu s đavlom za tu božansku sliku koju je đavao potamnio. A u toj će borbi pobijediti ako ne bude težio za osobnim probitkom.”

U sve intenzivnijem traganju za životnim pozivom, Elizabetu prate otac Sergej Bulgakov i metropolit Evlogije Georgijevski, zadužen za ruske izbjeglice u Europi.

Evlogije će Elizabeti prvi ukazati da bi mogla postati monahinja, što će ona zdušno i prihvatiti, položivši monaške zavjete 7. ožujka 1932. godine. Marija postaje njezino monaško ime.

Monahinja u svijetu

Putovanje Estonijom i Latvijom u svrhu upoznavanja tradicionalnih oblika pravoslavnog monaštva, Mariju učvršćuje u uvjerenju da je došao čas za oblikovanje novog tipa modernog monaštva angažiranog u svijetu, u kojemu nikakva suptilna barijera monaško srce neće odvajati od svijeta i njegovih rana:

”Na posljednjem sudu neću biti pitana o tome jesam li bila uspješna u asketskim vježbama, koliko sam naklona i prostracija učinila. Naprotiv, bit ću pitana o tome jesam li nahranila gladnoga, obukla gologa, posjetila bolesnika i zatvorenika. To je ono o čemu ću biti pitana. Za svaku siromašnu, gladnu i utamničenu osobu Spasitelj kaže ‘Ja’… On stavlja znak jednakosti između sebe i svakoga u nevolji…”

Na pozadini sukoba između ”modernizma i tradicionalizma” u Pravoslavnoj Crkvi, Elizabeta spoznaje da prvotna zadaća kršćanstva nije niti čuvanje struktura prošlosti niti vizija budućega već ”zbiljski život, život u Crkvi i svijetu kakve zatičemo, susret s Bogom, samim sobom i bližnjim u nevolji”. Zato je svojim manastirom smatrala cijeli svijet oko sebe, zamijenivši pustinju starih monaha pustinjom u srcima modernih ljudi.

Novo monaštvo mora biti smješteno u samom srcu zbiljskog života, ne dopuštajući da bilo što zasjeni Krista, nikakva pravila, običaji, tradicije, asketske težnje pa ni bilo kakva pobožnost.

Uvjerena da se monaštvo mora otvoriti potrebama marginaliziranih, govori, poput Ivana Zlatoustog, o ”sakramentu” braće i sestara, odnosno o liturgiji koja se ne slavi na oltaru od drveta i kamena već na oltaru od krvi i mesa, a to su naši bližnji.

Ugledajući se u svece slobode, u pravoslavnoj tradiciji prozvane Kristovim ludama, Marija izbjeglištvo razumijeva kao poziv i dar slobode koji treba iskoristiti za istinsku obnovu Crkve, oslobođenje zbiljskog i autentičnog u njoj od laži, ukrasa i prašine koja skriva Krista.

Utemeljivši 1935. godine ”Pravoslavnu akciju” uz pomoć Nikolaja Berdjajeva, Marija u Parizu počinje osnivati javne kuhinje i kuće gostoprimstva za beskućnike i potrebite. Skromne kuće gostoprimstva Marijin su manastir u kojemu se duhovni život svakodnevno isprepliće sa služenjem socijalno ugroženim.

Na temelju socijalnog angažmana, u Crkvi je sumnjiče za ljevičarstvo, a ljevičari od nje zaziru zbog njezine crkvenosti.

U nakani da svima bude sve, poput sv. Pavla, Marija sa sugrađanima, unatoč osudama, u monaškoj odori s kriglom pive pred sobom i s cigarom u ruci po pariškim gostionicama dijeli zbiljski život.

Tako zadobiva povjerenje običnih ljudi i dopire do bijednika za koje drugačije ne bi znala. Na vijest da zdrave ruske emigrante zatvaraju u umobolnice pokreće akciju njihova puštanja na slobodu i integracije u društvo.

Godine 1939. u radu joj se pridružuje mladi svećenik otac Dimitrije Klepinin.

Mučenica

Uoči njemačke okupacije 1940. godine, Marija dobrovoljno ostaje u Parizu zarad sirotinje, i to svjesna antiljudskosti i antikršćanstvenosti nacizma kao ”novog poganstva”.

Uz ruske izbjeglice, žrtve nacističkih progona u Parizu postaju židovi.

Uvjereni da bi Krist postupio jednako, otac Dimitrije, Marija i njezina majka Sofija, surađujući s pokretom otpora, spašavaju progonjene: pribavljaju hranu, pružaju sklonište i osiguravaju bijeg. Židovima otac Dimitrije izdaje krštenice koje im makar za neko vrijeme pružaju spas od logora smrti.

Na prigovore što pomaže židovima, jer to i nije kršćansko pitanje, Marija proročki uzvraća: 

”Ne postoji nikakvo židovsko pitanje već samo pitanje upućeno kršćanima. Kršćanin je pozvan da postane jamac židovskog naroda. Da smo pravi kršćani, svi bismo danas nosili Davidovu zvijezdu. Došlo je vrijeme ispovjedalaca.”

Međutim Gestapo budno prati oca Dimitrija i majku Mariju. U veljači 1943. prvo hapse Juru i Dimitrija, a potom i Mariju. Ne prihvaćaju slobodu koja je uvjetovana odustajanjem od pružanja pomoći židovima. Za njih je to bezuvjetna kršćanska dužnost.

U prosincu 1943. Jura i Dimitrije deportirani su u konclogor Buchenwald, a ubijeni su u veljači 1945. u konclogoru Dora.

Marija dvije godine boravi u konclogoru Ravensbrück. Pamte je po nepokolebljivom nastojanju da u logorašima sačuva plamen ljudskosti. Predah od paklene zbilje logorašima pruža organizirajuće tajne kružoke, u kojima se razgovaralo o socijalnoj pravdi, pomirenju katolika i pravoslavaca, povijesti Rusije…

Nerijetko oskudnu logorašku hranu daruje drugima. Logoraši su sačuvali njezinu posljednju poruku: ”Svoj život prihvaćam bez sustezanja, znajući da je za mene sve onako kako mora biti. Ako umrem, u tome ću vidjeti milost odozgo”.

Smaknuta je u plinskoj komori na Veliki petak 30. ožujka 1945. u obližnjem ”logoru za mlade”. U daljini se čulo topništvo nadiruće Crvene armije. Iako nije povijesno potvrđeno, ipak se pripovijedalo da je u plinskoj komori dobrovoljno zauzela mjesto jedne mlade židovske žene.

Kao žiteljima zemlje u kojoj je za posljednjeg rata u gotovo svakom gradu postojao makar po jedan logor (smrti), u koji su pred nama odvođeni naši bližnji drugačije vjere i nacije, jer nas većina nije bila ljudski i kršćanski odvažno poput Marije, preostaje nam makar sačuvati spomen na one koji su se poput nje, riskirajući vlastiti život, identificirali s progonjenima, jer je upravo to bit ljudskosti i religioznosti uopće.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Čitati ga valja i danas: testamentarne misli Amosa Oza
    •  Pokajanjem do pomirenja po uzoru na Franka Buchmana
    •  Estetika kršćanskog u stvaralačkom opusu Navida Kermanija
    •  Stijenj Evanđelja zapaljen u rudarskoj jami
    •  Mirovno revolucioniranje religija i Abdul Ghaffar Khan
    •  Potraga za novim obličjem Crkve i Dorothy Day
    •  Brodolom civilizacije i mudrost Simone Weil
    •  Dorothee Sölle: Vjera i politika
    •  Mistika otpora Thomasa Mertona
    •  Bokeljski mirotvorac don Branko Sbutega

> Svi tekstovi ovog autora