Nevidljiva djeca

Postoje među nama djeca koja se raduju cvijetu samo zato što je lijepe boje i mekan pod prstima. Raduju se i lopti, zato što skakuće i odbija se od poda, i kad promaše koš ili gol, to im nije bitno, oni se raduju igri.

Često, moraju uložiti puno više napora od drugih da bi naučili čitati i računati. Neki među njima, nauče koliko toga mogu kupiti za koju novčanicu, no novac im nikada ne postane važan, i njime ne mjere svoj uspjeh.

Nekima je i hod pravi podvig, drugi sigurnost nalaze u predvidivim situacijama i predvidivom dnevnom rasporedu. Imaju oni i svoje unutarnje demone, svoje strahove koji im priječe da uđu u javni prijevoz, ili prisilne radnje koje moraju napraviti da bi se osjećali sigurno.

Ne smiju se uvijek kada se i mi smijemo, ponekad i glasno plaču naizgled bez vidljivog razloga. To su obično trenuci u kojima ih okolina primjećuje, u kojima obraća aktivnu pozornost na njih.

U većini slučajeva, oni su ona ”drugačija” djeca. Oni su tu, među nama, i roditelji djece koja idu u razred s ”drugačijim” djetetom reći će svom djetetu da mu pomogne nešto napisati, ili da se popne na gredu na tjelesnom.

No nitko, doista nitko, neće svjesno razmišljati o njihovoj budućnosti. O tome kakva radna mjesta možemo kao društvo za njih stvoriti i kako da svoj dio kolača zvanog javno dobro, podijelimo i s njima i osiguramo im neka temeljna prava, prije svega pravo na rad i jednaku dostupnost javnih usluga.

Nevidljiva djeca, ostala su i u korona krizi nevidljiva onima koji kreiraju politike, kao i njihovi roditelji. Iako se svi oni, neprekidno trude kako bi izjednačili mogućnosti s onima koji nemaju tih teškoća, često ulažući golem trud u ono što nekima lako ide od ruke

Ne razmišljamo o tome koliko truda ulažu njihovi roditelji i učitelji da bi ih približili šansi za dostojan život. Ne razmišljamo niti o tome koliko te djece završi u udomiteljskim obiteljima, jer vlastite im ne mogu pružiti skrb i ljubav koju trebaju.

Jedna takva, ”drukčija” djevojčica kojoj sam četiri godine pomagala da nadvlada svoje teškoće u učenju, 2014. godine, na Majčin dan poklonila mi je sastavak naslovljen ”Moja mama Jacqueline”.

Pisalo je: ”Ja imam dvije mame. Jednu mamu Sunčicu koja me nosila u trbuhu i rodila. Učila me hodati, i bila uvijek sa mnom kad sam se bojala. Pekla mi je kolače koje volim i čitala priče.

Imam i drugu mamu, Jacqueline. Ona me nosila samo u srcu. Naučila me da su kolači moje mame najbolji jer ih peče na ljubavi. Naučila me i da zato što ne mogu čitati i pisati kao druga djeca, postajem njihov anđeo. Jer oni mi pomažu i tako postaju dobri ljudi. Učila me da se veselim što sam malena i posebna kao tratinčica u vrtu punom ruža. Moja mama Jacqueline rodila me za sreću.”

Prošlo je od tada šest godina. Ivona, djevojčica koja mi je to napisala, danas je srednjoškolka po posebnom programu. I jako se trudi oko svog pomoćnog zanimanja. Uvjerena je da će raditi ono što voli, i da će živjeti kao svi ostali ljudi, od svoga rada.

Svu djecu koja su bila ”moja” kao osnovnoškolci, i koja su kasnije došla pod mentorstvo mojih kolega u našoj srednjoj školi ili su otišla u neku drugu školu, učila sam da budu hrabri, ponosni na sebe što su drugačiji, jer svatko je od nas jedinstven, i za svakoga ima mjesta pod suncem, ako ima hrabrosti boriti se za sebe i svoje snove.

Učim ih to, unatoč činjenici da žive u državi u kojoj sustav socijalne skrbi funkcionira još uvijek na razini od prije tridesetak godina, ne razmišlja o ozbiljnoj strategiji razvoja socijalnog tržišta rada, sustavnoj kontroli naknada i njihovog trošenja, javno-privatnim partnerstvima.

Pomak k udomiteljstvu je jedini stvarni i strukturirani pomak u organizaciji posljednjih desetljeća. Socijalno tržište rada, povezano s ostalim sektorima, daleko je od ikakvog planiranog i strategijskog napretka, čini se čak i da ne postoji ni politička, ali ni tržišna volja.

Djevojčica iz priče, teško je podnijela korona krizu i izolaciju, činjenicu da ne ide u školu, da im je stan stradao u potresu i da su se privremeno preselili kod rođaka. Pojačala joj se anksioznost, sve je teže svladavala zadatke uz roditeljsku pomoć, noću je isprekidano spavala.

Do svog psihijatra nije mogla doći, jer nisu primali. Ostala je privremeno i bez sve terapeutske, psihosocijalne podrške koju dobiva, kao i sva djeca koja polaze posebne ustanove za odgoj i obrazovanje.

Dva mjeseca je za njih jako puno. Njihovo je školovanje u vrijeme izolacije bilo prepušteno trudu njihovih učitelja i nastavnika oko prilagodbe materijala svakom pojedinačno, razgovorima, često i svakodnevnim s roditeljima kako da premoste teškoće koje su se u izolaciji pojavile.

Telefoni za kriznu podršku bili su usijani, no psiholozi i rehabilitatori nisu mogli, osim razgovora učiniti ništa.

Jednog mi je poslijepodneva, iznurena i očajna majka rekla kako se njenom sinu pogoršala autoagresija otkad su u izolaciji, do njegovog psihijatra ne može, jer je sve na čekanju zbog korone, i kako joj ne preostaje drugo nego da ga pusti da se ozlijedi do krvi i zove hitnu, jer jedino tako možda dobije terapiju.

Nevidljiva djeca, ostala su i u korona krizi nevidljiva onima koji kreiraju politike, kao i njihovi roditelji. Iako se svi oni, neprekidno trude kako bi izjednačili mogućnosti s onima koji nemaju tih teškoća, često ulažući golem trud u ono što nekima lako ide od ruke.

Nekima je i hod pravi podvig, drugi sigurnost nalaze u predvidivim situacijama i predvidivom dnevnom rasporedu. Imaju oni i svoje unutarnje demone, svoje strahove koji im priječe da uđu u javni prijevoz, ili prisilne radnje koje moraju napraviti da bi se osjećali sigurno

Ta djeca odrastaju, imaju svoje snove, oni koji se školuju za zanimanja, žele raditi i pridonositi. Jer ih učimo da je to vrijedno i da je jedini ispravni put.

Prešućujemo im, da su stvarno nevidljivi, da ih zapravo desetljećima politika smatra kategorijom potrošača proračuna koja nije sposobna privređivati (umjesto notorne činjenice da oni nisu sposobni stvoriti suvremen sustav socijalne skrbi koji državi i donosi i štedi novac, osim što troši) i da kod nas jedinice lokalne uprave i javna poduzeća radije državi mjesečno plaćaju kazne nego da zaposle, kako kvote nalažu, tri posto OSI, na što zakon obvezuje svakog poslodavca sa 20 i više zaposlenih.

Tome često, zbog predrasuda prema osobama s invaliditetom i uvjerenosti u njihovu manju radnu produktivnost, pribjegavaju i privatni poslodavci, mali i srednji poduzetnici.

Nevidljiva djeca, i kao odrasli ljudi, nakon, uz veliki trud završenog školovanja, postaju nevidljivi odrasli ljudi s invaliditetom.

No ako su oni nevidljivi kad traže posao, novac za to namijenjen nije nevidljiv. Ni državi, koja nije nimalo smanjila svoje rashode unatoč ogromnom proračunskom manjku, a niti poduzetnicima kojima je preusmjereno gotovo pola milijarde kuna namijenjenog zapošljavanju tih, svima nevidljivih osoba s invaliditetom.

Objeručke su ga prihvatili, iako se uopće ne trse ispunjavati kvote, već radije, kao i javni sektor, plate kaznu.

Kad sam bila skroz mala, maštala sam da ponekad mogu biti nevidljiva, slušati što ljudi o meni pričaju, promatrati ih kakvi su kad ne znaju da sam tu. Mislila sam, nitko mi ne bi mogao uzeti moju najdražu igračku, ni moju vestu na bubamare koju su mi ukrali u školi, jer, valjda nikog ne bi zanimala vesta nevidljive djevojčice.

O, kako sam se samo prevarila. I nevidljivima kradu, zar ne?

 

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena
    •  Svi božićni egzili
    •  Zakon o odgoju i obrazovanju po bankarskom kroju
    •  Nasukavanje hrvatskog socijalnog broda
    •  Literati šlampavoga kroja
    •  Tko su stvarni ideolozi navijačkih ultras skupina?
    •  ''Prekomjerno granatiranje'' temom turizma

> Svi tekstovi ovog autora