autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Nesretnici pjevaju ‘Happy’

AUTOR: Sandi Blagonić / 26.04.2014.

Svijet – čitavi gradovi, s njima i (zamišljene) nacije, posredovani Youtubeom, plešu u ritmu pjesme ”Happy” Pharella Williamsa. U tim je reprezentacijama pojedinačnih, gradskih, a onda i nacionalnih sreća koje se nadaju kao nekovrsna globalna pop-Utopija, sadržano niz paradoksa koji, više od emocionalnog stanja (pojedinačnih i kolektivnih) aktera, otkrivaju globalne uvjete lokalnih izvedbi.

 

Nikada se sreća nije zamišljala toliko povezana s materijalnim statusom kao danas: toliko da je posjedovanje – uz ljepotu i mladost (potonju slavljenu toliko još jedino u totalitarizmima prošlog stoljeća) – utjelovljenje sreće same. Nije li onda napadno pokazivanje vlastite (pa i kolektivne) sreće u stanovitu neskladu s globalnom (ili nacionalnom) ekonomskom krizom koja naše dojučerašnje kule materijalnih nadanja – u kojima se moderni pojedinac ustoličuje kao samokreirani VIP-kralj – potapa, prokazujući ih pritom kao obične kule u pijesku?

Nije li napadno pokazivanje vlastite (pa i kolektivne) sreće u stanovitu neskladu s globalnom (ili nacionalnom) ekonomskom krizom koja naše dojučerašnje kule materijalnih nadanja – u kojima se moderni pojedinac ustoličuje kao samokreirani VIP-kralj – potapa, prokazujući ih pritom kao obične kule u pijesku?

 

Logikom današnjeg srednjoškolca: može li se biti istinski happy bez najnovijeg, cool modela smartphonea (kako bi netko, gledajući ikoji od spotova, mogao pomisliti)? Stoga je spotove ispravnije razumjeti, ako se hoće povjerovati u iskrenost otpjevanog, tako da se njihove aktere zamišlja kako su, netom prije izloženosti kamerama, konzumirali obližnje trgovačke centre, salone za uljepšavanje i teretane: mjesta ostvarenja današnjeg individualizma i sreće.

 

Na ovom mjestu teško se ne prisjetiti da su neke od najbezbrižnijih pjesama u Srbiji nastale 90-ih godina prošlog stoljeća za najgore oskudice uzrokovane sankcijama. Pritom one, u turbo-folk ritmu, nisu slavile alternativne koncepte sreće. Eksploatirajući tipične topose tranzicijskog hedonizma kao u stihovima

 

Coca Cola, Marlboro, Suzuki

Diskoteke, gitare, buzuki,

To je život, to nije reklama

Nikom nije lepše nego nama,

 

turbo-folk je, prema nekim interpretacijama, jedna od temeljnih konstrukcija uz koje se održavao režim Slobodana Miloševića. Iz te perspektive mogli bismo se zapitati koliko je globalno širenje Williamsove pjesme rezultat pounutrenog zapadnjačkog nagovora da se misli pozitivno posljedično i make-up prekrivanja permanentne krize i s njom neraskidivo povezane nesreće?

 

Utopistička slika u kojoj su svi, bez ostatka, sretni lažna je, barem iz jednog razloga: može li se, naime, biti sretan dok su svi sretni? Drugačije rečeno: je li moguće naći sreću u najnovijem modelu Iphonea u trenutku kada ga svi posjeduju?

Utopistička slika u kojoj su svi, bez ostatka, sretni lažna je, barem iz jednog razloga: može li se, naime, biti sretan dok su svi sretni? Drugačije rečeno: je li moguće naći sreću u najnovijem modelu Iphonea u trenutku kada ga svi posjeduju?

 

Kapitalizam se hrani ne toliko zastarjelošću tehnologije koliko natjecanjem u usrećujućoj neravnoteži posjedovanja. Ako je u nekapitalističkim uvjetima, gdje su dobra znatno ograničena, za sreću trebala susjedu crknuti krava, danas se to ”crkavanje“ događa kupnjom boljeg smartphonea: od fatalističkog čekanja smrti (susjedove) krave konzumerizam je pojedince pretvorio u proaktivne kovače (kupce) vlastite sreće.

 

Koncept sreće u potrošačkom kapitalizmu dobio je jedan specifičan izraz u trenutku kada je slika ostvarila ne samo prednost nad idejom već i postala, na kraju, važnija od originala. Od same sreće važnija je, makar i fingirana, njezina slika; ne samo kao američki credo (koji je također uspješno prigrlio potrošački kapitalizam) Think positive, što na kraju ima uroditi nepatvorenom srećom.

 

Nedavno mi je jedna žena u ranim četrdesetima nemogućnost stavljanja fotografija s netom završenog predavanja na Facebook pravdala svojim istovremenim (Facebook statusom) boravkom u Veneciji, uz opasku: ”Neka pate“. U tom kontekstu suvremena dvojba može glasiti ovako: biste li bili sretni, a da nitko to ne zna ili nesretni dok svi misle obratno?

 

Individualistički ethos što se razvija tijekom 20. stoljeća do danas u temelju je rekonceptualizacije sreće koja se locira u 1960-te godine kada se, kako to forumilira Pascal Bruckner, pravo na sreću preinačuje u obavezu da se bude sretan. Tome je, uz uspon individualizma i odgovornosti za vlastiti život, među ostalim, kumovao izum kredita – ranije u Americi, a onda u Europi. Svijet se nije riješio samo boli već je, u vremenu gospodarskog rasta, svakome dana prilika da posjeduje kuću, namještaj i najnoviji automobil. Kredit je bio tu da liši odgode želje i frustracije što je do jučer proizlazila iz (neizvjesne) štednje.

Izmijeniti koncept (zapadnjačke) sreće onoliko je kompleksniji izazov koliko je današnji svijet kompleksniji od prijašnjih. Pa i kad bi ovo društvo bilo najsretnije od svih dosad postojećih, to vrijedi učiniti barem iz jednog razloga: ”Mi smo vjerojatno prvo društvo u povijesti koje ljude čini nesretnima zato što nisu sretni“ (Pascal Bruckner)

 

Ono što su psiholozi počeli učiti majke i očeve – kako je za njihovo zdravo dijete potrebna zdrava frustracija i odgoda želje – naposljetku je prestalo važiti i za same roditelje. Internet je samo pomogao tome: do tražene informacije dijeli nas tek nekoliko trenutaka upisivanja u Google pretraživač i nekoliko klikova mišem. U tom međugeneracijskom zajedništvu sve manje sviklosti na frustraciju svijetu, koji se nadaje kao supermarket zadovoljenja narcističkih želja, izvan vidokruga iskustva ostaje sve ono što ne služi toj svrsi, pa i ono što su neka ranija razdoblja prepoznavala kao sreću.

 

Više od sustava raspodjele bogatstva kapitalizam je ustoličio takav koncept sreće koji je ujedno i jedan od njegovih najsnažnijih aduta samoodržanja: možda valja rušiti kapitalizam jer je nepravedan, ali zašto bi ga rušili kada je u njegovom fundamentu sadržana i njemu svojstvena ideja sreće koje smo privrženici, magična felicitas Americana? U tome je jedan od problema pred kojim stoje svi budući pokreti poput pokreta Occupy Wall Street.

 

Što bi neki koji bi (s pravom) ”okupirali (pa i doslovno) Wall Street“ učinili s tom okupacijom? Vjerojatno ponovili put njihovih generacijskih predšasnika koji su šezdesetosme širili ljubav da bi se kasnije skrasili i na Wall Streetu. Jedan od temeljnih antropoloških problema krije se u činjenici da ljudi puno lakše podnose nepravdu onda kada ona ide u njihovu korist. Kada je suprotno, tada se vole nazivati pravednicima.

 

Izmijeniti koncept (zapadnjačke) sreće onoliko je kompleksniji izazov koliko je današnji svijet kompleksniji od prijašnjih. Pa i kad bi ovo društvo bilo najsretnije od svih dosad postojećih, to vrijedi učiniti barem iz jednog razloga: ”mi smo vjerojatno prvo društvo u povijesti koje ljude čini nesretnima zato što nisu sretni“ (Pascal Bruckner).

Još tekstova ovog autora:

     Je li KGK seksualna uznemirivačica?

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1