Neprocjenjivo bogatstvo likovnih svetkovina Jagode Buić

Uistinu velikoj umjetnici Jagodi Buić i njenom djelu vraćam se, sve češće, osobito nakon njenog odlaska sa životne pozornice. U ovom vremenu kada je naša umjetnička scena sve deficitarnija ozbiljnim stvaralačkim ostvarenjima iz oblasti slikarstva i skulpture, prizivam u osobni svakodnevni meditativ slike, instalacije, sva druga ostvarenja u likovnoj umjetnosti i teatru kojima nas je darivala Buićeva…

Inače, prvi veliki susret sa njenim stvaralaštvom doživio sam tijekom jednog teatrološkog praktikuma u tadašnjem Narodnom pozorištu Zenica, danas Bosanskom narodnom pozorištu iz grada rudara i metalurga. Netom je bila otvorena nova, velebna kazališna zgrada zeničke Thalije, pa sam bio sretnikom da među prvim posjetiteljima iščitavam likovnu lingvu ove umjetnice.

Prvi susret je bio pred ulazom u zgradu, gdje je teatarskim trgom dominirala skulptura Buićeve od materijala iz tada golemog arsenala negdanje zeničke željezare. Po ulasku u teatarsku dvoranu ponovo sam bio suočen sa blagdanom za oči. Golemi pozornički zastor, ustvari je bila tapiserija Jagode Buić.

Inače poznata po svojim likovnim čudesima ”tapiserijskoga” tipa umjetnica je po želji projektanata kazališne zgrade Fincija i Ugljena sa svojim tvoračkim timom istkala tapiserijsku draperiju grandioznih pozorničkih dimenzija.

Samo je tako strasna umjetnica mogla i pred velebnim zdanjem i u njegovoj unutrašnjosti pokazati raskošni talenat kroz dvije grandiozne skulpturalnosti, jednu u željezu, a drugu, u enterijeru – u tkaninama, kojima je svojim nadahnućem davala sasvim izniman kultivat!

Oba ova djela veličajne umjetnice ostala su zauvijek da Zeničanima, ali i drugim posjetiteljima tadašnje kazališnosti, svjedoče o grandioznosti njenog opusa internacionalne prestižnosti.

Prijateljstvo Jagode Buić i velikog sarajevskog grafičara i slikara akademika Mehmeda Zaimovića potaklo me je da sa ovim slikarom otputujem u Dubrovnik…

Taj odlazak u dubrovačke čarobnosti oplemenio me i posjetom maloj galeriji Artur u jednoj od ulica pored Straduna. A bilo je to u godištu velike obljetnice Marina Držića Vidre.

I tada je Buićeva u toj maloj galeriji napravila krajnje neobičan likovni omaž najvećem dramatičaru u povijesti Dubrovnika. Taj događaj, u kojem je prikazan spektar kostimografskih maštarija, ”dopunila” je umjetnica darom kojim me je obradovala: njenom grafikom inspiriranom Dubrovnikom. Učinila je to u svom preatraktivnom stanu ”usječenom” u stijenje ponad Grada…

Pomenuti grafički list danas krasi prostor iznad moje postelje i jedna mi je od rijetko dragih likovnih hamajlija. Bio je to, inače moj pretposljednji susret sa umjetnicom slikarstva, tapiserije, skulpture, scenografije, kostimografije, grafike…

Susret koji je prethodio definitivnom napuštanju životne scene ove splitsko-pariško-zagrebačko-dubrovačke prvosvećenice likovne meštrije odigrao se u prostorima Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine u Sarajevu na njenom likovnom spektaklu ”Karta kanta”.

Tada je od čudesnog oblikovanja papirnih ploha, ali i recikliranih, nerijetko, prethodno definitivno odbačenih materijala uspjela napraviti internacionalno prepoznat i od kritike valoriziran najvišim predikatizacijama, događaj!

Međutim, veličanstveni likovni tragovi njene umjetnosti trajno opstaju, unatoč literarnim modama i smjenjivanju različitih ”izama”.

Ovdje vrlo svjesno želim napomenuti i jednu nezaobilaznu činjenicu, da što se tiče, bar, južnoslavenskih kritičkih prosudbi i medijske ”pokrivenosti” ukupan opus nije niti brojem niti, još i manje, kvalitetom prosudbe tretiran. Za razliku od inozemnih kritičara i povjesničara umjetnosti koji su njenu umjetnost čvrsto ”ukotvili” u sami Partenon svjetske likovne umjetnosti.

Koliko je Jagoda Buić bila dijelom kulture Dubrovnika pokazala je izložba u galeriji ”Arte”, koju smatram najznačajnijim događanjem u vezi sa Držićevom obljetnicom.

Evo i presnažnih argumenata za ovu moju tvrdnju: umjetnica je toliko svojim likovnim pismom ušla ”pod kožu” likova najpoznatije komedije Marina Držića Vidre da onaj tko je prethodno pročitao ”Dunda Maroja” bez greške može pogoditi koja skica kostimska je vezana za koji lik. Tu je pokazala koliko razumije dešavanja u Njarnjas-gradu, koliko osjeća ritam i bílo dešavanja oko Dunda, Pometa, Popive, Laure, Uga Tudeška…

To može istinska umjetnica, ali i intelektualka sa znanjima književne, povijesne i likovne (obvezatno!) prošlosti Dubrovnika i karakterologije njegovih pučana u skali od vlastele do najsiromašnijih Dubrovkinja i Dubrovčana. Ta galerija Buićkine ”držićijane” mi do današnjih dana nije iščilila iz sjećanja, ali je, nesumnjivo formirala i neke moje spoznaje o histrionstvu Držićevih likova.

Jagoda Buić u svom likovnom izražaju spaja tradicijski realistično, pa u neku ruku i naturalističko sa avangardnošću kako u stvaralačkom postupku, još i više i snažnije u odbiru materijala kojima postvaruje svoje snove.

Govorim o snovima, jer umjetnica je primjer ”budne snovitosti” kako u temeljnom likovnom mišljenju tako i u izboru stilskih postupaka. Njen crtež je raspjevan i mediteranski raspojasan…

Uostalom, o tome govori naslov jedne od njenih izložbi, krajnje eksplicitno. Jer, papir je po dubrovačku karta, a ona veli karta kanta –pjeva!!! (talijanizirano). Njena mediteranska poetika, u najširem smislu donosi bujne asocijacije, u svim fazama od krokija i crteža do slike, instalacije ili, pak, kostima…

Nevjerojatno je teško napisati sve asocijacije i dojmove sa raznoslojnošću djela umjetnice koja je do savršenstva poznavala tajne metjea, a nikada nije oskudijevala u maštovitoj primjeni i toga zanata, ali i suština materijala na kojem je postvarivala svoj opus. Zato je žal za načinima likovne artikulacije još i veća.

Ne znam koliko su Dubrovnik i Zagreb svega toga svjesni, ali su zato, nedavno, Jagodini beogradski prijatelji i poštovaoci njenoga djela priredili omaž izložbu u galeriji ”Haos”.

Praznina koja ostaje iza Jagode Buić je tolika da bi najprestižnije balkanske, poglavito mediteranske galerije, trebale biti osjetljivije u sjećanju na bogatstvo likovnih svetkovina koje nam je za života priređivala.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Sve moje ulice ili od Lacine do Partizanske
    •  Mostarske intelektualne i umjetničke okomice
    •  Sarajlijama je i nakon 40 godina olimpijska bajka u venama
    •  Stazama tuzlanske Thalije
    •  Periklovo doba mostarskog nakladništva
    •  Monsinjor Franjo Topić bio je i ostao jedinstvena osobnost
    •  Likovne senzacije Enesa Sivca
    •  Konac epohe artističkih visova Berbera, Likara i Hoze
    •  Monsinjor Franjo Topić bio je i ostao jedinstvena osobnost
    •  U dva vremena dva su bh ktitora ostavila iznimne zadužbine

> Svi tekstovi ovog autora