autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Nepodnošljiva lakoća normalnosti

AUTOR: Mile Lasić / 12.08.2015.

AUTOGRAF Mile LasićOvovremena je Njemačka uistinu s teškom mukom zadobila ugled svjetski otvorene i demokratske zemlje. U njoj se sve do mirnog ujedinjenja Njemačke (1990.) živjelo s kompleksom manje vrijednosti (sindrom holokaust), pa se zadugo i poslije ujedinjenja prakticiralo rijetko kada samosvjesno ”nijemstvo”, jer je nepisani kodeks nalagao uzdržanost i obzire, posebice prema Židovima (i državi Izrael), te da ”nijemstvo” bude uvezano u ”europejstvo”.

I, doista, Nijemci su upravo opreznim, uzdržanim pristupom u čijem temelju je sram za Holokaust i uopće Hitlerovu diktaturu (1933-1945) i njezine posljedice i postali šampioni kritičke kulture sjećanja, svjetski otvorena zemlja i pravna država, motor europskih integracija i prostor za paradigmu nenasilja. Samo se tako i tim redom i može objasniti da je potomak stradalih u Holokaustu, glavni urednik Židovskih novina dr. Rafael Seligman prije nekoliko godina predložio Njemačku za Nobelovu nagradu za mir (nedavno je u mojem prijevodu ovaj prijedlog objavljen i na ovome portalu).

U londonskom Guardianu je i vodeći svjetski filozof i sociolog Jürgen Habermas, Europejac par excellence, prigovorio ovovremenoj njemačkoj političkoj klasi da je proigrala povjerenje koje su stvorili raniji njemački političari. Takve opomene iz vlastitih redova, koliko god neugodne, nisu nikad suvišne, dapače!

U tom kontekstu ne mogu propustiti spomenuti da se u Berlinu upravo održavaju ”The 15. European Macabbi Games Berlin 2015”, europsko židovsko sportsko prvenstvo ili ”židovska olimpijada” uz sudjelovanje 2000 amaterskih atletičara. Na ”makabijadama” nisu zastupljeni svi pojedinačni i timski olimpijski sportovi, ali jesu mnogi, kao i društvene igre kakva je, primjerice, bridž.

O nelagodi mladih Židova iz cijele Europe u ”zemlji počinitelja” holokausta, ali i o ponosu na obnovljenu židovsku zajednicu u Njemačkoj, o simboličnim židovskim olimpijskim igrama upravo na berlinskom Olimpijskom stadionu, na koji im je 1936. godine bio zabranjen pristup, pažljivo se izvještava u njemačkim medijima, ali se i neskriveno navija za ”njemački židovski tim”. Sve je dijelom vezano i za obzire, ali mnogo više za suptilnu političku kulturu, kakve drugdje i nema, pogotovu ne na Balkanu.

Ali, u zadnje vrijeme se dogodilo i ono čega se trebalo bojati: čim su njemački političari počeli rezolutnije zastupati vlastite, oprečne ili neusuglašene pozicije s Francuskom glede grčke i drugih kriza u EU, postali su suspektni, pa i predmetom nesuvislih objeda kako žele dominirati ili EU skrojiti po svojoj mjeri.

U londonskom Guardianu je i vodeći svjetski filozof i sociolog Jürgen Habermas, Europejac par excellence, prigovorio ovovremenoj njemačkoj političkoj klasi da je proigrala povjerenje koje su stvorili raniji njemački političari. Takve opomene iz vlastitih redova, koliko god neugodne, nisu nikad suvišne, dapače!

U vodećem mediju za kulturu i društvena pitanja, u hamburškom lijevo orijentiranom liberalnom tjedniku Die Zeit, u broju od 23. srpnja, se na naslovnici našla tema ”Ugled Nijemaca”, dok se u feljtonu ”Nevoljeni” pokušalo odgonetnuti zašto su njemački političari u očima jugoistočnih Europljana ”bezosjećajni i zli”

I u vodećem mediju za kulturu i društvena pitanja, u hamburškom lijevo orijentiranom liberalnom tjedniku Die Zeit, u broju od 23. srpnja, se na naslovnici našla tema ”Ugled Nijemaca”, dok se u feljtonu ”Nevoljeni” pokušalo odgonetnuti zašto su njemački političari u očima jugoistočnih Europljana ”bezosjećajni i zli”.

Mada i u mojoj najužoj obitelji ima ”novih Nijemaca”, nije moje da branim njemačku političku klasu. Temeljem dugog života u njemačkoj kulturi usuđujem se ipak ustvrditi da su ovdašnji političari i lijevog (SPD i Zeleni) i desnog političkog centra (CDU/CSU) itekako solidni Europljani, posve svjesni i povijesne i aktualne odgovornosti za mir u Europi i svijetu. Razlike među njima ima glede daljnjeg razvoja EU, ali nitko ozbiljan ne zagovara re-nacionalizaciju Europe, što bi i za EU i Europu u cijelosti bilo katastrofalno.

Iskakanja nedemokratske naravi upravo su se dogodila predsjedniku CSU-a i bavarske vlade Horstu Seefoferu glede izbjeglica s Balkana, ali su se – u načelu govoreći – u međuvremenu ovdašnji ”desni” toliko ”socijaldemokratizirali”, a ”lijevi“ toliko usidrili u sredinu da ih je teško više i razlikovati.

Glede europske budućnosti i vanjskopolitičkih prioriteta ta se dva bloka i ne razlikuju značajnije među sobom. Razlikuju se od njih, naravno, politike i političari ekstremno desne i lijeve orijentacije, kojima je zajednički populizam, tj. da se se bave ”politikama simbola”. Ublehama, spinovima ili ”politikama simbola” se bave, dakle, samo ekstremno desni, počevši od NPD-a do AfD-a, ili lijevi populisti, od Die Linke do Piraten. (Genscherov nekad važni FDP je potonuo u beznačajnost.) I time su nalik upravo na dominantne politike i političare u zemljama bivše SFRJ.

Modernu Njemačku i nije više moguće definirati kršćanskom zemljom, jer je par excellence sekularna, dok je njezino kršćanstvo podijeljeno, pri čemu ni jedna nominacija ne dominira nad drugom, kao što ne čine ni svjetonazori

Ne, ne radi se ni o kakvom Četvrtom Reichu ni o novom avanturizmu koji bi ponovo krenuo s njemačkog tla. Obrnuto, nužno je uočiti da se u Njemačkoj danas radi više nego igdje drugdje na projektu izgradnje političke zajednice koja podrazumijeva jednakopravnost u šansama njezinih građana bez obzira na zemlje i regije podrijetla.

U Njemačkoj živi oko 16,4 milijuna ljudi s tzv. migracionom pozadinom iz više od 150 nacija-država iz cijelog svijeta, pa je ipak uspjela putem specifičnog federalnog sustava i senzibilnog upravljanja razlikama izgraditi stabilnu, demokratsku i funkcionalnu saveznu državu.

Uostalom, modernu Njemačku i nije više moguće definirati kršćanskom zemljom, jer je par excellence sekularna, dok je njezino kršćanstvo podijeljeno, pri čemu ni jedna denominacija ne dominira nad drugom, kao što to ne čine ni svjetonazori.

U ravnoteži vjerozakona (i svjetonazora) vjerojatno i leži tajna ozdravljenja i tajna njemačkog gospodarskog i političkog čuda! A kad sam već dotaknuo taj fenomen, treba kazati da nijedna vjera nema privilegirano mjesto, niti su dvije velike kršćanske crkve dominantne jedna nad drugom.

Tek nešto malo više od polovice ukupnog stanovništva (82 milijuna) pripada kršćanskim denominacijama, dok se oko 30% stanovništva uopće ne izjašnjava, pa ih zovu Heiden, mada ne moraju biti ateisti i agnostici, nego ljudi koji ne plaćaju crkveni porez. Crkvene poreze ne plaćaju osim Heidena ni oko 3,3 milijuna muslimana, ni 900.000 pravoslavnih vjernika (Rusi, Grci, Srbi, Crnogorci, Bugari i dr.), ni oko 150.000 Židova, ni 150.000 budista, ni 100.000 hinduista, ni milijuni članova tzv. novih religioznih pokreta.

Njemačku i nije više moguće razumjeti samo temeljem njezinih vjerozakona, pa ni svjetonazora, jer se u njoj odvijaju i intenzivne transnacionalne pulsacije i/ili socijalizacije, što ima za posljedicu da multikulturalnost nije tek puka datost ili pomodna poštapalica, kao u zemljama bivše SFRJ, u kojima je skončala u monokulturalnim projektima i improvizacijama

Svime ovim želim ilustrirati da Njemačku i nije više moguće razumjeti samo temeljem njezinih vjerozakona, pa ni svjetonazora, jer se u njoj odvijaju i intenzivne transnacionalne pulsacije i/ili socijalizacije, što ima za posljedicu da multikulturalnost nije tek puka datost ili pomodna poštapalica, kao u zemljama bivše SFRJ, u kojima je skončala u monokulturalnim projektima i improvizacijama.

U postmodernim društvima poput njemačkog radi se, dakle, o interkulturalnosti temeljem objedinjujućih vrijednosti ljudskih prava i pravne države unutar projekta mira zvanog EU.

Bit će, ipak, da nisu ”bez srca, bezosjećajni i zli” ovovremeni Nijemci, nego oni političari i mediji u zemljama jugoistočne Europe koji i ne razliku više politiku mira od politike rata, politiku blagostanja od politike osiromašenja. Utoliko je i jasno zašto vam normalnost na svakom koraku prosto draži čula kad se vratite u Njemačku, primjerice iz BiH.

Njemačka danas – nije li to sinonim za nepodnošljivu lakoću normalnosti?

Još tekstova ovog autora:

     S ''instinktivnim Europljanima'' još Europa ni propala
     Zašto mi imponira šarena Njemačka?
     Novi Nijemci
     Kad Merkelova pomiluje!
     GREXIT – bolje prije, nego poslije?
     Bošnjaci i Srbi kao Armenci i Turci
     Srebrenica i kultura laži
     Licemjerje i Srebrenica
     Hrvatska enciklopedija BiH
     Traži se ''treći modus'' u BiH

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1