autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Nepalski sevdah

AUTOR: Entoni Šeperić / 29.09.2021.
Entoni Šeperić

Entoni Šeperić

Svake jeseni, otprilike u ovo doba, zalijeću se u prozor naše spavaće sobe šumski golubovi. Golemi su, sivo-ružičasti i s velikim, bijelim pjegama na krilima i za ušima – imaju li ih uopće, i gdje su golubovima skrivene uši?

Tu, ispred naše zgrade – koja s dvjema susjednima zatvara jednakokračni trokut omanjega parkića – uzdiže se na broj deset stabala hrasta, jedno kržljavo drvo bazge i još nekoliko omanjih stabala jasena.

Tik uz susjednu zgradu s desna, ako se promatra s prozora naše spavaće sobe, nekoliko je vitih, crnih smrča i jedan impozantni himalajski borovac (pinus wallichiana), koji ovdašnju dječicu svake jeseni obraduje odbacivanjem svojih gargantuovskih, mirisnih češera.

U njegovoj piramidalnoj, plavozelenoj krošnji i njezinim teškim, mirisnim smolama, koje u rujnu i listopadu naš začmali kvart ispune svježim aromama Himalaja, Karakorama i Hindu Kusha (otkuda ovo stablo potječe i gdje mu je postojbina), uživaju i dvojica tamnoputih, cementnom prašinom zastrtih građevinskih radnika.

Krishna i Hridaya – doznat ću kasnije i njihova imena – dvojica su Nepalaca na privremenom radu u Hrvatskoj, zaposlenici jedne ovdašnje građevinske tvrtke, a već danima su (vidim to, naime, s mojega prozora!) angažirani na renoviranju jednoga stana u susjednoj zgradi.

I dok znatiželjno prilazim stablu borovca, a zapravo njima dvojici, čujem kako međusobno izmjenjuju riječi na meni nepoznatom i nerazumljivom, ali na uho vrlo nježnom jeziku, zaobljenih i iznimno ugodnih frikativa, smiju se i zaigrano mlataraju rukama u kojima su sendviči od poli-salame i jogurt.

Krishna je iznimno lijep mladić, indoeuropskih crta lica i duboko smeđih, gotovo crnih zjenica, koje zajedno s njegovim širokim osmijehom i biserno bijelom niskom zuba, otkrivaju kako je riječ o iznimno veseloj i razdraganoj osobnosti, takoreći o – pjesniku.

Kažem, mogao bih to učiniti, ali neću. Slutim, naime, da bih time skrnavio svetost trenutka sadržanu u onom recitalu nenazubljenih, prekarničkih Krishninih frikativa, kojima me je toga jutra nenadano počastio, dok sam zanesen mirisom himalajskog borovca vrebao mirisne češere iskustva

Privremeno svladavam introverta u sebi i hineći ushit podižem s poda dva-tri češera borovca, kibiciram prema njima i osmijehom ”ispipavam” najprije mlađega, a potom i starijega.

Zgledaju se, ali uzvraćaju osmijeh, što je uvijek – znano mi je to od ranije! – dobar znak i pravi trenutak za otpočinjanje razgovora.

”Oprostite ako sam vas u nečemu prekinuo”, dobacujem na engleskom, ”… ali volim ovo stablo i ponekad, na početku jeseni, volim odnijeti kući nekoliko njegovih češera. Tako lijepo mirišu!”

Za trenutak obojica šute, ali onaj mlađi – nakon kraćega zagledanja prema starijemu, baš kao da od njega traži odobrenje – uzvraća mi na grbavom engleskom:

”Naša je dolina prepuna tih stabala, zato ovdje sjedimo i jedemo. Podsjeća nas na dom. Ali ne, nisi nas prekinuo ni u čemu posebnom. Imamo pauzu, jedemo i… recitiramo poeziju.”

”Poeziju?!” ne hinim iznenađenost i dodajem kako mi to nije bila ni posljednja pomisao, iako mi je ono što sam čuo – sada bivam s njima krajnje iskren! – zvučalo iznimno melodično i smirujuće, baš kao da je riječ o kakvoj uspavanki ili, možda, o ljubavnoj pjesmi.

Uzajamno se predstavljamo (Krishna je onaj mlađi, Hridaya stariji), pa usto doznajem da su u Hrvatskoj i Zagrebu već nekoliko mjeseci, došli su ovdje početkom proljeća, a radili su najprije na nekoliko lokacija u Zadru i okolici, ali ih je sredinom ljeta gazda prebacio za Zagreb.

”Ima posla, dobro je”, dobacuje Hridaya.

”Nikada ranije nisam vidio more”, ushićeno mi domeće Krishna, ”… treći dan sam skoro pao sa skele, jer mi je pogled bio zakovan za more. Plivati ne znam, a tako bih rado bio u njemu zaplivao!”

Stužih se na te Krishnine riječi, ali nikako ne htjedoh zaigrati na patetiku, iako žarko htjedoh doznati kakva ih je to muka dovela baš u Hrvatsku, a ne negdje drugdje. Jer more zasigurno nije.

Preduhitrio me, međutim, na riječima nešto škrtiji i iskustveno nepovjerljiviji Hridaya, pokazujući rukom u pravcu hrastovih krošnji, progovarajući učtivo, kao da želi poentirati:

”Pogledaj, čak su i vaše ptice nervozne i smetene. Lete naokolo i zabijaju se u prozore, kao da su u kavezu, a ne u prirodi, na otvorenom…”

Pokušavam mu objasniti kako je sezona parenja šumskih golubova, da se mužjaci uvijek s jeseni naganjaju oko ženki i teritorija, i da to svakako nije redovit slučaj. Ali da, dajem mu za pravo, ni životinjama ovdje ponekad nije lako.

”Meni su”, dodajem to bez imalo uvijanja, ”ova stabla hrastova i ove ptice zapravo velika utjeha. Podsjećaju me na moj rodni grad, jer ni ja vam nisam ovdje baš kao kod kuće.”

”Ali ti sigurno znaš plivati!” šeretski dobacuje Krishna, na što sva trojica prasnemo u smijeh.

Nisu baš fetivi Nepalci, kako nabrzo doznajem iz razgovora, već pripadnici naroda Newara iz Katmandske doline, okružene četirima visokim planinskim lancima.

Svake jeseni, otprilike u ovo doba, zalijeću se u prozor naše spavaće sobe šumski golubovi. Golemi su, sivo-ružičasti i s velikim, bijelim pjegama na krilima i za ušima – imaju li ih uopće, i gdje su golubovima skrivene uši?

Dvoje od Hridayinih troje malodobne djece (Krishna je još neženja), napustili su školu u šestoj i osmoj godini života, kako bi radili kao nadničari na lokalnim poljima. Zarada je oskudna i tanka, ali dobaci za ono najosnovnije: rižu, leću i nešto malo povrća.

Najviše se boji za svoju jedinu kćer, sedmogodišnju Aishwaryju, jer prošle je godine iz doma njihovih susjeda oteta njezina vršnjakinja i odvedena prema Kathmanduu.

”Kada dospiju u grad, zlotvori ih krijumčare dalje prema Indiji, gdje najčešće završavaju u ondašnjim bordelima kao seksualno roblje”, duboko je utučen i očito zabrinut Hridaya. ”Brat sada čuva moju obitelj, a ja sam ovdje privremeno s nećakom (pokazuje na Krishnu), zaradimo i uštedimo koliko možemo, pa onda šaljemo kući provjerenim kanalom i po posredniku. Provizija je velika, ali novac ipak redovito stiže.”

Priznajem, zbog naleta instinktivne empatije nerijetko blokiram, pa nisam znao što bih na to imao dodati, ili u kojem bih pravcu mogao pokrenuti nastavak razgovora.

Među nama je nekoliko minuta vladala tišina, a onda sam priupitao Krishnu:

”A poezija? Što si to ranije bio recitirao… je li to bila neka pjesma?”

”Da”, osmjehnu se on i nastavi, ”… gledali smo ptice i užinali ovdje u hladu bora, a ja sam se sjetio stihova jednog našeg pjesnika; mi takve nazivamo Janakavi – narodnim pjesnicima, ali nisam siguran da bih njegove stihove umio prevesti na engleski, makar ne na engleski koji bi meni ili tebi bio razumljiv. Inače, naš narod jako cijeni pjesme i pjesništvo.”

Dok lijevim rukavom radnoga odijela otire trag jogurta s gornje usnice, valjda da pojača dojam onoga što kani reći, dobacuje mi vrlo uglađeno:

”Pjesništvo je radost u tuđini!”

Povlađujem mu, ali ga pritom ujedno i molim, ako je to ikako moguće, da mi zapiše makar naslov pjesme, ili bar ime pjesnika čije je stihove kazivao.

”Velik je i moćan internet”, kažem mu pomalo lakonski i dodajem kemijsku olovku iz džepa.

”Google Republic!” prihvaća radosno Krishna, te na otrgnutom komadiću iskorištene vreće cementa čvorastom latinicom ispisuje slova.

Nakon toga smo se i rastali, svatko svojim putem – ja s češerima prema stanu, a oni u prekarničku stvarnost hrvatske tranzicije k društvu nezainteresiranog blagostanja.

I sad, dok sjedim u toplini svojega doma i promatram vrhove požutjelih krošnji hrastova, nadnesen nad omanji radni stol – po kojemu razbacane leže nebrojene bilješke doktorata o Pavlu (kojega, po svoj prilici, neću nikada ni dovršiti!), vadim iz džepa cementnim sivilom oprašen komadić papira s kojega s teškoćom ipak dešifriram: ”Durga Lal Shrestha, Part of Life”.

Nakon otprilike pola sata (ili nešto više) ustrajne internetske pretrage, preda mnom se rastvori dotad nepoznat i fascinantni svijet poezije narečenog nepalskog ”narodnog pjesnika”, čiji su stihovi – ako je vjerovati umješnosti prijevoda prof. Davida Hargreavesa, koji mi je jedini bio dostupan – čak i na engleskom, lingua franca svakovrsne podlosti i sarkazma, sačuvali onu vjerojatno nepatvorenu, zgusnutu gnomičnost i gordi pečat prekarničkog iskustva, tako karakterističnog za sve istinske sevdalije.

Budući da ne znam jezik Bhasa, na kojemu su ovi stihovi izvorno napisani, donosim ih ovdje onakve kakve sam ih i sam zatekao, na engleskome i u prijevodu prof. Hargreavesa:

Part of Life

Like no other, sorrow’s beauty
is a beautiful sorrow,
a part of life, truly
a part of its pleasure.

Oh sun! The desolate peaks
weep this time of day. Please
come as always, alight on them,
the breathing spirit of evening.

Kada to ne bi bio zločin čak gori i od nerazumijevanja, poduzeo bih se prijevoda ovoga prijevoda, pa bi to moglo izgledati otprilike ovako:

Krishna i Hridaya – doznat ću kasnije i njihova imena – dvojica su Nepalaca na privremenom radu u Hrvatskoj, zaposlenici jedne ovdašnje građevinske tvrtke, a već danima su (vidim to, naime, s mojega prozora!) angažirani na renoviranju jednoga stana u susjednoj zgradi

”Kao nijedna druga, ljepota tuge / lijepa je ljepota / dio je života, doista / dio njegova zadovoljstva. O, sunce! / Osamljeni vrhunci / plaču u ovo doba dana. Molim te / dođi kao i uvijek, nad njima užezi / dah večeri koja diše.”

Kažem, mogao bih to učiniti, ali neću. Slutim, naime, da bih time skrnavio svetost trenutka sadržanu u onom recitalu nenazubljenih, prekarničkih Krishninih frikativa, kojima me je toga jutra nenadano počastio, dok sam zanesen mirisom himalajskog borovca vrebao mirisne češere iskustva.

Shvatio sam već tada, kao što to jasno uviđam i sada, da su naše duše srodnije i bliže no što sam to ikada mogao pretpostaviti, i da nas povezuje onaj isti, duboki i mutni sevdah. Sevdah kojega, naime, čujem i sada, dok ovo pišem i dok sa zvučnika mojeg prijenosnika dopire melankolični zvuk metafizičkog, onostranog gitarskog sola Davida Gilmoura i njegove skladbe ”Marooned” s albuma ”The Division Bell”.

”Sve je to samo sevdah…”, razmišljam pomalo rezignirano u sebi, dok po glavi prebirem i pokušavam proživjeti Hridayin strah za vlastitu kćerkicu Aishwaryju. Gdje li je ona sada, o čemu razmišlja i čime krati vrijeme, dok joj je otac ovdje, u tuđini?

Vrzmaju mi se tako glavom najrazličitije i crne misli, i dok tako upravljam svoj pogled naprijed i gore, ponad požutjelih krošnji hrastova, vidim gdje prema mojemu prozoru hrli i nekontroliranom brzinom dolijeće, i kako se u moj prozor snažno zabija, progonjeni mužjak velikog šumskog goluba.

Od siline udara na kristalno čistom zaslonu prozora, golub ostavlja svoj paperjasti trag, poput raskriljena anđela. Dolje ga, ošamućenog u podnožju vrtnog hibiskusa, na prevaru dočekuje i grabi susjedova mačka.

”Sve je to samo sevdah”, pomišljam, ”… isti, jebeni sevdah”.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Savezništvo teologa u papru
     Braćo i sestre Bosanci: Srdite se, ali ne griješite!
     Noć gučogorskog Božića u kojoj se za mene rodio Isus
     Opet ćemo zajedno gledati sunce
     Sram kao tajna razdvojenog čovjeka
     Jesmo li postali besramni? Osobne crtice i zapisi o sramu
     Blokada crne singerice i ustaški feder u madracu
     Svjedočimo fanatizam istinoljubivosti
     Isuse iz Nazareta, jesi li za ili protiv COVID potvrda?
     Krist na dopunskoj nastavi kod kršćanskih fundamentalista

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1