Nenasilno djelovanje (3)

Utjecaj nenasilne akcije

 

Broj i opseg nenasilnih akcija eksponencijalno su narasli u 20. stoljeću. Nenasilne akcije su u odnosu na nasilne metode dobile na važnosti u industrijaliziranim društvima, jer se njima može intervenirati ciljano i ograničeno u živote procese, dok oružane metode ne nude tu mogućnost ako se radi o velikoj akciji.

 

Vlade u pravilu imaju monopol na nasilje. Oporbeni pokreti se nemaju priliku naoružati, a u visokoindustrijaliziranim područjima se i ne mogu voditi gerilske borbe. Samo bi još vojska mogla pokušati državno-pravnim putem smijeniti vladu i promijeniti politički sistem, ali onda se često nađe pred problemom da joj građani mogu uskratiti suradnju u upravljanju i u industrijskoj proizvodnji. Godine 1920. u Njemačkoj Kappov državni udar nije završio uspješno zbog nenasilnog odbijanja suradnje građana.

Vlade u pravilu imaju monopol na nasilje. Oporbeni pokreti se nemaju priliku naoružati, a u visokoindustrijaliziranim područjima se i ne mogu voditi gerilske borbe. Samo bi još vojska mogla pokušati državno-pravnim putem smijeniti vladu i promijeniti politički sistem, ali onda se često nađe pred problemom da joj građani mogu uskratiti suradnju u upravljanju i u industrijskoj proizvodnji

 

Agitacijski terorizam u 21. stoljeću doduše igra važnu ulogu u svijesti javnosti, ali čini se da strateški vodi u slijepu ulicu, jer je gotovo nemoguće prijeći iz skrivenih pojedinačnih akcija u gerilsku borbu. Za gerilski rat potrebno je raspolagati nekontroliranim područjima za povlačenje kakva se jedva mogu naći u visokoindustrijaliziranim zemljama.

 

U industrijskom društvu je građanski neposluh ekvivalent oružanoj borbi oporbenih snaga. Za njega je karakteristično da se sudionici akcije pozivaju na višu razinu pozitivnog prava, ili prirodnog prava ili slobodu savjesti kada javno krše zakon.

 

Neposluh je “civilan” kada se otpor vrši tako da je “pristojan, iskren, skroman, mudar, tvrdoglav, ali dobroćudan, nije nikada kriminal niti ispunjen mržnjom”. (Gandhi 1922.).

 

Glavna je razlika između građanskog neposluha i provokativnog, potencijalno nasilnog kršenja pravila – koje se obično naziva neredi – u tome što se oni koji vrše građanski neposluh ne suprotstavljaju nasilno sankcijama svojih protivnika, u pravilu policiji i u pravilu ih ne nastoje izbjeći tako da ih prevare.

 

Ne preuzimaju manire uličnih borbi, ne primjenjuju takozvanu samoobranu niti se služe varanjem, jer to pokreće neželjene reakcije nositelja akcije, njihovih protivnika i promatrača.

Glavna je razlika između građanskog neposluha i provokativnog, potencijalno nasilnog kršenja pravila – koje se obično naziva neredi – u tome što se oni, koji vrše građanski neposluh, ne suprotstavljaju nasilno sankcijama svojih protivnika, u pravilu policiji, i u pravilu ih ne nastoje izbjeći tako da ih prevare. Ne preuzimaju manire uličnih borbi, ne primjenjuju takozvanu samoobranu niti se služe varanjem, jer to pokreće neželjene reakcije nositelja akcije, njihovih protivnika i promatrača

 

Osporava se učinak nasilne akcije, za koju Frantz Fanon tvrdi kako je oslobađajuća, jer sustavna uporaba nasilja u nekoj oslobodilačkoj organizaciji vodi do hijerarhijskih struktura, usmjerava u ilegalni rad i potiče sve veće nepovjerenje, tako da nakon borbe u samoj organizaciji ostaju diktatorske, a ne demokratske strukture. Primjena nasilja se odbija osim toga i zato što obično vodi do eskalacije nasilja i povećanja žrtava.

 

U nenasilnom djelovanju nema garancije da će protivnik odustati od represije, ali se očekuje da će u cjelini biti manje žrtava oslobodilačke borbe ako se uvijek odgovori nenasilno, čak i na ekstremno nasilje, i tako ne daje protivniku nikakvo dodatno opravdanje za njegove represivne postupke.

 

Indijska borba za neovisnost nenasilnim sredstvima stajala je, uključujući i britansku reakciju na indijske sporadične nasilne akcije, oko 8000 ljudskih života; a alžirski rat za neovisnost oko 150.000 do 200.000 mrtvih u populaciji koja je 30 puta manja.

 

Konačno, odbacuju se metode nasilja, jer protagonisti nenasilnog otpora uviđaju da su protivnici neslobodni, otuđeni ljudi. Nenasilno ponašanje treba izraziti solidarnost s protivnicima kao ljudskim bićima. Ali snaga uvjerljivosti nenasilne akcije ne ovisi samo o spremnosti njenih protagonista na patnju i žrtvu nego i o tome da li alternativa koju nudi u postojećem nepravednom sustavu koristi zadanim ciljevima i stvarno funkcionira.

 

Vladajući sloj se može navesti na isprobavanje ponuđenih novih struktura obično tek kada nenasilne akcije spriječe dominantan sustav u funkcioniranju, a novi sistem se dijelom već počne prakticirati zahvaljujući inovaciji i uzurpaciji uloga.

Nenasilni otpor također može dovesti do pojave fašistoidnog protupokreta koji koristi terorističke metode. Važan strateški zadatak nenasilne kampanje je sprečavanje i zatomljivanje takvih reakcija. Za razliku od gerilske borbe, u nenasilnoj kampanji se nastoji izbjeći polariziranje društva. Strateški cilj je pridobiti što širu skupinu sudionika i simpatizera, ali i motivirati drugu stranu da se uklopi u ono što je neminovno, a da ne izgubi dostojanstvo

 

Nastup nenasilnih protagonista je doveo do razvoja i diversifikacije represivnih mjera te do određene prilagodbe nenasilnim metodama. Postoje slučajevi u kojima će se policija dogovoriti sa sudionicima nenasilne akcije oko pravila u postupanju s prosvjednicima u građanskom neposluhu ili kršenju reda i neće koristiti protiv sit-in protesta palice, vodene topove ni suzavac, nego će demonstrante policajci odnijeti, eventualno im uzeti otiske prstiju i prijaviti ih ili ne.

 

Nenasilni otpor također može dovesti do pojave fašistoidnog protupokreta koji koristi terorističke metode. Važan strateški zadatak nenasilne kampanje je sprečavanje i zatomljivanje takvih reakcija. Za razliku od gerilske borbe, u nenasilnoj kampanji se nastoji izbjeći polariziranje društva. Strateški cilj je pridobiti što širu skupinu sudionika i simpatizera, ali i motivirati drugu stranu da se uklopi u ono što je neminovno, a da ne izgubi dostojanstvo. Gene Sharp govori o ”elegantnom priklanjanju neizbježnome”.

 

Konačno, kažimo nešto i o nenasilnoj politici sigurnosti (društvena obrana).

 

Gandhijev viši politički cilj nije bio samo raspuštanje engleske kolonijalne vladavine i njena zamjena indijskom parlamentarnom, demokratskom, nacionalnom državom nego nova nenasilna indijska politička zajednica koja se temelji na “sarvodaya” (blagostanju za sve i ukidanju otuđenja ).

 

Nadao se da bi iz nenasilnih akcija, borbe za neovisnost i iz nenasilnih promjena za socijalnu pravdu unutar zajednice – a to uključuje ukidanje kasti i diskriminacije žena – mogla izrasti politička zajednica koja bi bila nenasilna, demokratska, koja bi mogla opstati i bez jake naoružane policije i vojske unatoč vanjskim prijetnjama i dugim vjerskim i društvenim sukobima.

Nadao se Gandhi da bi iz nenasilnih akcija, borbe za neovisnost i iz nenasilnih promjena za socijalnu pravdu unutar zajednice – a to uključuje ukidanje kasti i diskriminacije žena – mogla izrasti politička zajednica koja bi bila nenasilna, demokratska, koja bi mogla opstati i bez jake naoružane policije i vojske unatoč vanjskim prijetnjama i dugim vjerskim i društvenim sukobima

 

Mislio je na mrežu nenasilnih interventnih grupa koje bi postojale u svakom kutku zemlje. Mreža bi se trebala aktivirati čim nastupe neredi iznutra ili ugrožavanje izvana. Takvu organizaciju nazvao je Shanti Sena, doslovno “mirovna vojska”, mislio je na mrežu lokalno organiziranih mirovnih brigada i radnih skupina sastavljenih od muškaraca i žena.

 

Kao odgovor na sudjelovanje Savezne Republike Njemačke u NATO savezu njemački prigovarači savjesti su pokušali prenijeti u Europu Hladnog rata Gandhijevu ideju Shanti Sene. U mirovnom pokretu se diskutiralo o tim konceptima pod pojmom “društvena obrana”. Osnovna ideja bila je da ne treba na prvom mjestu braniti teritoriji, nego samoodređenje i to nenasilnim otporom u društvenim institucijama.

 

Ta ”društvena obrana“, koju podržava država, a nosi društvo, treba se okrenuti protiv stranih agresora, kontrarevolucija i državnih udara. Prvo predstavljanje te vrste obrane objavila je 1962. u Stuttgartu grupa Nenasilna civilna vojska, a kasnije ju je proučila studijska grupa udruženja njemačkih znanstvenika Civilian Defence (društvena obrana).

 

Nakon iskustva nenasilnog otpora protiv okupacije Čehoslovačke 1968. o konceptu društvene obrane se naveliko diskutiralo u njemačkom mirovnom pokretu. Pod utjecajem Rolanda Vogta i Petre Kelly usvojili su ga na neko vrijeme i zeleni kao svoj specifičan sigurnosni koncept. Godine 1989., zahvaljujući zajedničkom djelovanju više pacifističkih udruga, u Mindenu je došlo do osnivanja Saveza za društvenu obranu (Bund fuer soziale Verteidigung e.V), čiji je izričit cilj potpuno zamijeniti vojsku uvježbavanjem nenasilnog otpora i spremnosti na civilnu službu miru.

 

(Preuzeto sa Rand.hr – KRAJ)

    •  Nenasilno djelovanje (2)
    •  Nenasilno djelovanje (1)

> Svi tekstovi ovog autora