Neke privatne u sveopćoj smrti

U vrijeme kad su, kao i u vrijeme rata, umrli postali samo brojka koja se od vijesti do vijesti povećava; u vrijeme kad za jednocifren broj umrlih kažemo ”samo” i ”dobro je”; u vrijeme kad nam brojevi mrtvih znače još jedino ”dobro je, još nije na nas došao red”; u vrijeme kad iz naše okolice odlaze nebrojeni ”anonimni”, ostalo nam je tek malo iskrenog čuđenja za trenutak kad čujemo da je umro ovaj ili onaj koji je nešto značio na javnoj društvenoj sceni.

No i smrt takvih jedva da živi dan-dva i sve počinje sličiti na već davno zaboravljeni scenarij kad je ”privatnom smrću” umro Sergej Prokofjev (5. marta 1953.) u sjeni ”važne, najvažnije javne smrti”, Staljinove smrti…

Koja nesreća umrijeti isti dan s nekim Staljinom, možemo reći uspoređujući Prokopfjevljevu smrt sa smrću jednog od najvećih zločinaca u svjetskoj povijesti.

A, eto nije bitno drukčije ni umrijeti u danu kad je skinuta nekakva ploča nekakvog zločinca s nekakvog studentskog doma, ili kad je nekakav beznačajan lik podnio ostavku na nekakvu samo još političkim novinarima tobože važnu funkciju u zemlji u kojoj su najčešće riječi u vijestima: kriminal, korupcija, zločin, genocid, agonija…

Tim više što živimo u vremenima u kojima nam je oduzeto pravo čak i na privatnu smrt i na privatnu sahranu, u vrijeme kad se negdje odozgo određuje čak i dopušten broj ljudi na sahranama.

Koja nesreća umrijeti isti dan s nekim Staljinom, možemo reći uspoređujući Prokopfjevljevu smrt sa smrću jednog od najvećih zločinaca u svjetskoj povijesti. A, eto nije bitno drukčije ni umrijeti u danu kad je skinuta nekakva ploča nekakvog zločinca s nekakvog studentskog doma

U ratu smo se sahranjivali noću ili u, za sahrane, ”neprimjeren sat”, odnosno u vrijeme kad smo mislili da se agresor odmara od noćnih pijanki i ratnih šenlučenja. Za ove sadašnje sahrane uskraćena su čak i takva prava…

U masi nevidljivih smrti, anonimnih smrti i sahrana, neke su ipak bile, barem na tren, vidljive ili samo vidljivije.

Ona Mustafe Nadarevića, Špire Guberine, Božidara Violića, Laze Goluže… Nekih ljudi s javne scene s kojima se obični čovjek lako identificira i doživljava ih kao osobne znance.

Neki od umrlih ipak su široj su javnosti bili gotovo nepoznati, na javnoj sceni gotovo nevidljivi.

Ne, neću spominjati ljude poput Branimira Šćepanovića, srpskog pisca, koji je s raspadom Jugoslavije postao gotovo posve nepoznat, niti smrti srpskopravoslavnih uglednika, čije su smrti, kao i životi, bile do neukusa politički instrumentalizirane.

I dok su se drugi utrkivali tko će što više reći o kome znanome na javnoj sceni, meni su na neki način postale bitne tri smrti, smrti trojice ljudi koje sam sâm osobno veoma dugo poznavao.

Ona sarajevskog glumca Dragana Jovičića, zagrebačkog pisca Saliha Isaaca, te nadasve dragog i britkog Josipa Šentije.

Dragana Jovičića još uvijek, a vjerojatno će to ostati zauvijek, nosim u sebi s posljednja dva susreta na mome parkingu, gdje je prvi put došao u pošti platiti račune, a drugi put uzeti od mene knjigu ”Vareš i vareški raj kroz stoljeća”. Žalili smo se jedan drugome, ali i bodrili jedan drugoga.

Ram u koji smještam Saliha Isaaca u cijelosti ispunjava slika tihog i samozatajnog čovjeka na društvenoj margini. I premda ”nevidljiv” ostavio je iza sebe trag znalca, prozaika i pjesnika, kritičara, a osobito se isticao kao autor dječje književnosti.

No ovdje ponajviše želim govoriti o Josipu Šentiji (15. marta 1931. – 29. novembra 2020.), čovjeku s kojim sam drugovao, pa prijateljevao od 1993. kad smo se upoznali (on već nije bio prvi čovjek Hine kad sam ja bio direktor BH Pressa, no…) i gotovo neizostavno se susretali prilikom svakog od mojih dolazaka u Zagreb.

Način na koji je pokazivao živu zainteresiranost za BiH, ali i sva znanja o njoj, sva ona koja nije imao, a nije pokazivao ni volju i želju imati ih, prvi hrvatski predsjednik, čijim je bio savjetnikom i s kojim se veoma rano, a ”ZNA SE” i zašto razišao

Radoznao znati što ima novoga u BiH i Sarajevu naročito je postao nakon moje zagrebačke knjige ”700 dana opsade” (1995.), a mene je k njemu privlačila čudesna količina njegovih znanja, informiranost, otvorenost i spremnost da sa mnom, premda mi je po godinama bezmalo mogao biti otac, podijeli toliko toga i sve to u ambalaži čudesnog dalmatinskog šarma i temperamenta.

Način na koji je pokazivao živu zainteresiranost za BiH, ali i sva znanja o njoj, sva ona koja nije imao, a nije pokazivao ni volju i želju imati ih, prvi hrvatski predsjednik, čijim je bio savjetnikom i s kojim se veoma rano, a ZNA SE i zašto razišao.

Ne mislim ni s kim dijeliti naše razgovore, ponajmanje javno one iz ratnih godina, ali ne mogu a da se ne osjećam ponosno na sve ono što je on sa mnom podijelio.

Ono, pak, što je stavio i u svoje knjige i što je i drugima znano, meni je bilo osobito drago čuti iz prve ruke, iz njegovih usta. (Ovdje mi asocijacija na knjigu Ivana Meštrovića ”Uspomene na političke ljude i događaje” nije nimalo slučajna.) Stoga ovdje spominjem tek ponešto od toga.

Ono vezano za hrvatsko proljeće (”Ako Hrvatske bude. Zapisi iz onih godina”; ”Razgovori s Mikom Tripalom o hrvatskom proljeću”) ili ono što je stavio u svoju knjigu ”Skandinavizacija Balkana – helvetizacija BiH: ogledi, izlaganja, komentari 1990-2000.”

Intrigantno, zar ne? Hrvatsko proljeće, pa jugoslavenske ratne devedesete… A kome ne bilo? Pogotovu što sam i o jednom i o drugom već ponešto i znao i čitao, a i imao i druge drage susrete (Tripalo, Gotovac, Mesić, Špegelj, Maruna…).

I još kad svemu ovome pridodam njegovu knjigu ”S Krležom, poslije ’71.: zapisi iz leksikografskog rokovnika” i dva toma ”Radova Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža” (iz 1998. i 1999.), koje mi je ”iskopao iz svojih arhiva”, onda je više nego jasno da je mnoga naša priča počinjala i završavala s Krležom i njegovim razmišljanjima čak i o događajima (pa i o BiH!) koji su došli deseljeće i pol ili dva nakon Krležine smrti.

A kad se još zna da je Šentija bio glavni urednik ”Opće enciklopedije” (1977.-1988.), treba li veći izazov za radoznala krležijanca u meni?

Tog i takvog Josipa Šentiju, njegov živi duh, njegov vatreni temperament, čudesnu njegovu intelektualnu radoznalost, sjajnu elokvenciju… sve ove dane oživljavam u sebi, samo za sebe spašavajući njegovu ”privatnu smrt” iz mnoštva drugih, dakako, nimalo manje važnih smrti…

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ignorancija na hrvatski način
    •  Novi prilozi bošnjačkoj mitomaniji
    •  Glupost i mi migranti
    •  Iz pogreške u pogrešku...
    •  Jednoumni u laži!
    •  Kloniranje zločinaca?!
    •  Budi kulturan! Kaže čovjek koji je godinama mjera nekulture
    •  Virus političke nervoze
    •  Živjeti u prošlosti
    •  Osmansko-feudalni software

> Svi tekstovi ovog autora