Nek’ ti ministar Nakić bude lijek

Jedino čega aktualna hrvatska Vlada ima u izobilju su apsurdi i gluposti. Počevši od onog da nam je nacionalizmu sklona vlast zemlju povjerila menadžeru koji niti pozna mentalitet ljudi niti vlada jezikom, pa tako samim svojim postojanjem negira dvije svetinje u koje se klela, i još se uvijek kune, domoljubna koalicija: tradiciju i hrvatskog čovjeka.

Iako mjeseci odmiču Tim i nadalje ratuje s nekoliko suglasnika u nizu, nikako da nadoknadi ono što su mu roditelji propustili prenijeti u djetinjstvu, pa je tako neiscrpan izvor i meta vic mahera. Umjesto svoj na svome, on je tuđi na svojemu i samo povremeno, tek da apsurd bude još veći – svoj na tuđemu, pa mu tada oni koji su nam ga nametnuli prijete uskratom mandata.

No nije Mister good, good, good jedini naš problem. Imamo ministra znanosti koji na mala vrata vraća kreacionizam u nastavu, ministra kulture koji se nije udostojao pojaviti u Muzeju Mimara na proglašenju grada Rijeke europskom prijestolnicom kulture.

Nije, eto smogao snage stisnuti ruku jednom od rijetkih gradonačelnika Vojku Obersnelu, jednom od onih koje kultura zaista zanima – kojeg ćete vidjeti na gotovo svakoj predstavi, na mnogim predstavljanjima knjiga, na koncertima i izložbama i to u njegovo slobodno vrijeme.

Dakle, ne samo kad gradski protokol zahtijeva prisutnost. Sluša čovjek, ostaje na okruglim stolovima iza predstava na Međunarodnom festivalu malih scena. Zanima ga, živi kulturu, premda je daleko od struke za koju se obrazovao.

No nije Mister good, good, good jedini naš problem. Imamo ministra znanosti koji na mala vrata vraća kreacionizam u nastavu, ministra kulture koji se nije udostojao pojaviti u Muzeju Mimara na proglašenju grada Rijeke europskom prijestolnicom kulture

Hasanbegović nema što raditi u takvom društvu. Svjetlosne ga godine dijele ne samo od Vojka Obersnela i Olivera Frljića već i od pročelnika riječkog gradskog Ureda za kulturu, rokera i bivšeg člana Leta 3 Ivana Šarara. Strah me i pomisliti što o Letu 3 misli  Zlatko Hasanbegović!

Zato mi iz grada na Rječini i nismo proglasili “dan žalosti” zbog ministrova neopravdanog izostanka sa svečanosti proglašenja. Mrvu nam je čak i drago da ga nije bilo. Ruku na srce, svojim bi stavovima kvario dojam Rijeke “kao luke različitosti”, jer on, otkako je zasjeo u fotelju, negira pravo građana na različite stavove i identitete. Silom smjena pokušava nas unificirati. Neka njega podalje od Rijeke, tamo gdje je, mada, ruku na srce, za to nije!

Nema dovoljno prostora da poimence pobrojimo svo to mnoštvo zalutalih na zagrebački Markov trg. Jedan od takvih zalutalih, a do neba samodovoljnih i samozadovoljnih je i novi ministar zdravstva ili zdravlja (kako god mu drago) internist doc. dr. sc. Dario Nakić, poznat po tome što je za vrijeme upravljanja Općom bolnicom Zadar načinio manjak od “samo” stotinu i šesnaest milijuna kuna. Zbog te hiperprodukcije dugova, koje je redao kao što reda titule ispred imena i prezimena, kvalificirao se valjda za ministarsku poziciju.

Sad bahato putem medija kao da je svojoj bolnici ostavio stotinu i šesnaest milijuna kuna dijeli lekcije o tome kako riješiti krizu u zdravstvu. Iritantan je do neba kad nas uvjerava kako je oprobana hadezeovska metoda otimanja najsiromašnijima kako bi oni najbogatiji imali sve više i više.

Prvo su im oteli tvornice, sad će im i legalizacijom koruptivnoga ponašanja uzeti i bolnice i još nas kraj zdrave pameti uvjeravaju da je to za naše dobro. Ima li kraja toj nezajažljivosti.

Nevjerojatan je taj suficit gluposti kod novoustoličenih. Razradili su čitav mehanizam, cijelu paletu strašenja bolesnih samo da bi proturili mogućnost da liječnici dodatno zarade u privatnim klinikama i poliklinikama. Mi te liječnike u javnim ustanovama plaćamo svojim novcem.

Hasanbegović nema što raditi u takvom društvu (…) Mrvu nam je čak i drago da ga nije bilo. Ruku na srce, svojim bi stavovima kvario dojam Rijeke “kao luke različitosti”, jer on, otkako je zasjeo u fotelju, negira pravo građana na različite stavove i identitete. Silom smjena pokušava nas unificirati. Neka njega podalje od Rijeke, tamo gdje je, mada, ruku na srce, za to nije!

Čitav život izdvajamo iz plaća i penzija za redovno, a godinama i za dodatno zdravstveno. Plaćamo im socijalno i zdravstveno osiguranje i dajemo im plaće, ne baš tako male za hrvatske prilike, i zauzvrat dobivamo liste čekanja, lošu organiziranost, šetanje od šaltera do šaltera i obavezan prijekor ako ne daj, Bože, simptome infarkta miokarda pobrkate s onima jakog gastritisa, pa pomoć zatražite na bolničkome hitnom traktu.

Dok slušate Nakića i društvo oko njega trebate se osjetiti krivima jer vas mizerno plaćaju poslodavci kojima je hadezeova vlast razdijelila vaše tvrtke, tvornice, hotele, pa su shodno tome i izdvajanja za zdravstvo mala, a vi pritom pobolijevate kao da vam je Bill Gates otac.

Mora vas pojesti grizodušje što nam doktori, nakon što im svojim novcem ubrizganim u proračun plaćate šest godina skupog medicinskog fakulteta, godinu dana stažiranja i potom specijalizaciju od dvije do četiri godine, pobjegnu. Bježe u Njemačku, jer ovdje nisu dovoljno plaćeni, kuka ministar. Da, odlaze u zemlje u kojima se pristojno plaća radnike, pa onda shodno tome pristojan iznos iz bruta ide za zdravstvo i doktorske plaće.

Nakić im želi omogućiti da dodatno zarade i ne odlaze. Lijepo! No tu njihovu dvostruku zaradu opet plaćamo mi. I malom djetetu je jasno kako dio doktora nikako “neće stići” u razumnom roku pregledati nas za radnog vremena u javnoj bolnici. Scenarij dalje znate – stvarno nije fizika malih čestica…

Nema dovoljno prostora da poimence pobrojimo svo to mnoštvo zalutalih na zagrebački Markov trg. Jedan od takvih zalutalih, a do neba samodovoljnih i samozadovoljnih je i novi ministar zdravstva ili zdravlja (kako god mu drago) internist doc. dr. sc. Dario Nakić, poznat po tome što je za vrijeme upravljanja Općom bolnicom Zadar načinio manjak od “samo” stotinu i šesnaest milijuna kuna. Zbog te hiperprodukcije dugova, koje je redao kao što reda titule ispred imena i prezimena, kvalificirao se valjda za ministarsku poziciju

Kad si bolestan, ne moraš biti čak ni vitalno ugrožen, prioriteti ti se mijenjaju. Mijenja se i hijerarhija interesa. Do jučer si možda želio putovanje, godišnji odmor, štedio si za registraciju auta, no kad ti potvrde da si na CT, magnet ili ultrazvuk naručen za tri, šest ili devet mjeseci, istog trena poželjet ćeš razbiti kasicu prasicu, izvući crni fond i dijagnozom kod privatnika prekinuti neizvjesnost – i eto našem doktoru za registraciju, putovanje, godišnji… Dok je Nakića, ne treba mu Njemačka!

Sve bi to bilo legitimno, jer za kakvu je vlast narod glasao, takvu, brate, i ima (u našem slučaju lažljivu i gramzljivu), da nas ne uvjeravaju kako je legalizacija korupcije i povećano izdvajanje za dodatno zdravstveno i bolničke troškove za naše dobro.

I jest dobro samo ako pobol, a potom pomor umirovljenika prihvatimo kao reformsku mjeru Vlade. To bi odista rasteretilo mirovinske i zdravstvene fondove. Zasad penzići, i ne samo oni, parafrazu nekadašnje reklame koja se pojavila zajedno s novim ministrom: Nek’ ti Nakić bude lijek! – doživljavaju kao kletvu.

Velim vam, samo je glupost u nas u suficitu, samo je ona svoja na svome!

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora