Nebojša Glogovac: ”Nikad doći do pameti. Samo raste Kula babilonska”

“Svakome treba neko”, muklo a nježno istiskuje Ivan alias Nebojša Glogovac u jednoj od svojih sjajnih uloga, u finalu “Hadersfilda”. S pravom bi to mogao biti životni i profesionalni credo ovog prvorazrednog umjetnika, jednog od najraskošnijih glumaca Srbije i prostora čitave bivše Jugoslavije. Povodom hrvatske premijere Grlićeva filma “Ustav Republike Hrvatske”, u kojem igra jednu od glavnih uloga, Glogovac (47) se otvorio za Globus.

“To je prije svega priča o ljudima i njihovim dušama kojima je politika pomogla da se izgube”, u nedavnom intervjuu za Globus jezgrovito mi je Rajko Grlić opisao film “Ustav Republike Hrvatske”. Kakav je vaš rakurs na tu priču? Što je, eventualno, taj film promijenio u vama?

Nije mnogo toga promijenio u meni, zato što su i moja osjećanja prema ljudima oduvijek bila takva i stav koji iznosi Rajko vrlo je blizak mome razmišljanju. Film naprosto govori o onom ljudskom u čovjeku. Govori o tome da tek kad s nekim zaista razmijenimo riječi, utiske, osjećaje ili probleme, da ga tek tada počinjemo upoznavati. Pa zvao se on Milan, Jozo, Ante ili Milorad, jer ne određuje čovjeka njegovo ime i prezime, to je samo dio njegovog identiteta.

Ono što čovjek zapravo nosi u sebi to je ono što bi drugog čovjeka trebalo zanimati. Zato je “ljubavna priča o mržnji” fenomenalan podnaslov ovog filma, jer zaista otvara pitanja mogućnosti da nekoga prvo dobro upoznamo pa da tek onda možemo nešto reći i znati o njemu.

Nikad doći do pameti. Samo raste Kula babilonska i kada dođemo do gore, ona se raspadne i onda opet nanovo. Samo tehnološki smo kao napredovali ali naši motivi i naši problemi s roditeljima, ljubavi, vlastima, prevarama, i dalje su tu i dalje ih rješavamo bezuspješno

Rijetko kad se glumcu dogodi takav luk u karijeri kao vama – kao posve mlad igrali ste Bogdana u “Ubistvu s predumišljajem” koji u finalu odlazi na front i u smrt, pakirajući roza čarape koje mu je dala Jela, ljubav njegova života,  uz riječi: “Male su mi, ženska je boja…” Evo, sad u “Ustavu” igrate transvestita Vjeku Kralja. Obojica su identične žrtve, rekao bih, jer su drukčiji usred netrpeljive mase?

Ne znam koja je paralela među njima osim tih roza čarapa, ha, ha… Stvar je u mom izboru da tražim drugačije uloge, nešto što je drugačije od mene i što će mi potaknuti maštu, što mi je izazovno i zanimljivo kao ljudska priča. Tako da taj luk o kome govorite je više posljedica prihvaćanja i odbijanja određenih uloga.

Naravno, takva su vremena da čovjek ponekad mora prihvatiti neke stvari radi egzistencije… Uglavnom, to je posljedica moje želje da mi i dalje bude uzbudljivo u poslu i da ljubav koju gajim prema ovom poslu hranim izazovima.

Kako je došlo do suradnje s Grlićem? Ovo je vaš prvi zajednički posao?

Prvi, da. A došlo je na vrlo prozaičan način, Grlić me nazvao i rekao da ima prijedlog za mene, da bi mi poslao scenarij pa da dođem na casting. Pročitao sam scenarij i bio sam apsolutno oduševljen inteligencijom, duhovitošću, ljepotom priče, refleksijama na stvarnost, politiku i naše okruženje, i uopće na sadašnji trenutak…

Ante Tomić je veliki autor i čovjek, tako da, što se mene tiče, dileme nije bilo hoću li to probati napraviti. Došao sam spreman i s punim srcem na casting. Napravili smo nekoliko scena da bi mi Rajko nedjelju-dvije kasnije javio da je to – to.

Sjećate li se što ste prvo iz Grlićeva opusa gledali?

“U raljama života” prvi je film koji sam gledao, a kasnije sam gledao i njegove ranije radove.

I kako vam se činio na prvu?

Uvijek zanimljiv, uvijek s tom dozom erotike i nekog mirisa erosa koji je uvijek dobro došao. Naravno, iza toga se krije duboka analiza ljudi, svijesti, sudbina…

Jeste li kad došli u situaciju da odbijete ulogu u matičnoj kući, Jugoslovenskom dramskom pozorištu?

Odbijao sam uloge ako sam smatrao da to nije za mene, ili ako sam već nešto slično igrao ili sam mislio da to nije dovoljno kvalitetno ili ako mi se činilo da to ne mogu odigrati, da je to prevelik zalogaj, ili da ono što se kaže da nije moja šalica čaja…

Film naprosto govori o onom ljudskom u čovjeku. Govori o tome da tek kad s nekim zaista razmijenimo riječi, utiske, osjećaje ili probleme, da ga tek tada počinjemo upoznavati. Pa zvao se on Milan, Jozo, Ante ili Milorad, jer ne određuje čovjeka njegovo ime i prezime, to je samo dio njegovog identiteta

Mislim da se drugačije ne može dobro i kvalitetno raditi, ako ste već u poziciji da birate. Recimo, jedan od jako dragih momenata što se toga tiče, koji su donijeli divne plodove je rad na predstavi “Hadersfild” u kojoj sam prvobitno trebao igrati Rašu, koji je glavna uloga i povezuje sve scene, i koji živi u memli marihuane i ostalih pomagala a sve da bi sakrio bol prezrene ljubavi…

Jako zanimljiva uloga ali ja sam već nešto slično radio ranije i rekao sam da mene više zanima Ivan, sjeli smo i dogovorili se da Goran Šušljik igra Rašu a ja Ivana i ta promjena je donijela jako lijepe plodove i predstavi i meni osobno.

Iz fenomenalne drame “Hadersfild” Uglješe Šajtinca, u  režiji Alex Chisholm, ostvario se jedan od onih malobrojnih veličanstvenih trenutaka kad se pozornica i naši životi poistovjete.

Da, desilo se nešto fantastično. To je jedna od onih predstava kada se stvar naizgled sama desi. Ja ne znam da li je redateljica Alex Chisholm unaprijed sve to slutila i vodila nas neosjetno ka tome ili su se stvari tako spojile da ih ne možemo objasniti na racionalan način, ali kad je došla premijera i taj ogromni aplauz i uzbuđenje u publici, ustajanje na noge i ovacije, tada smo bili sigurni kako smo napravili pravu stvar.

Ta vrsta doživljene katarze i odgovora iz publike je udica koja me trajno veže za ovaj posao, pored svih onih neugodnih stvari koje nam se događaju: nerazumijevanja vlasti, srozavanja ukusa… I kad tako neki biser zablista, shvatiš da nekog vraga ipak vrijedi to što si napravio.

Praktički je odmah uslijedila i filmska verzija “Hadersfilda” u režiji Ivana Živkovića, što se ne događa baš često. Kako ste se osjećali u toj brzoj transformaciji iste priče  u drugi medij?

Ono što čovjek zapravo nosi u sebi to je ono što bi drugog čovjeka trebalo zanimati. Zato je “ljubavna priča o mržnji” fenomenalan podnaslov ovog filma, jer zaista otvara pitanja mogućnosti da nekoga prvo dobro upoznamo pa da tek onda možemo nešto reći i znati o njemu

Komad je imao jako velik uspjeh i u nekom trenutku smo Goran Šušljik i ja pomislili da bi bilo dobro da to bude zabilježeno i filmski. Sve je ostalo komorno u dvije sobe s vrlo malo eksterijera, pa smo se organizirali i napravili produkcijsku kuću, skupili sponzore i već što sve treba oko filma… Likove i priču smo imali inkorporirane, bili smo vrlo sigurni u sebe i samo je malo trebalo smanjiti izraz pred kamerama, ono što je u kazalištu velika gesta, na filmu je mig i tako…

U hrvatskom filmu ste prvi snažan pečat ostavili u Nuićevom “Kenjcu”. Ona scena samorazarajuće ispovjedi pred tovarom zaista je impresivna. Snimili ste je od prve vas dvojica?

Pa kad imate dobrog kolegu u kadru onda sve ide, ha, ha… Riki je zaista uzvraćao emocije, to je jedna jako pametna životinja i ja zaista mislim da je osjećao dio tih razgovora koji su išli pred njim.

Šalu na stranu, ne sjećam se točno da li je to bio prvi dubl, drugi, treći, nije ni važno. Nismo imali puno dublova, za tako psihološki teške i emotivne momente nije ni ukusno imati puno dublova. Treba imati dobru koncentraciju pred sam početak i jasan put u glavi i onda se to desi ili se nekad i ne desi, džabe je silovati.

Ja Nuića obožavam, jako ga cijenim i kao redatelja i kao prijatelja, to je jedan sjajan tip. Kad se ljudi nađu na tom nivou da se razumiju onda se i ove neke dublje stvari i dogovori oko umjetničkih rješenja mnogo lakše ostvaruju.

Inače, to u “Kenjcu” je na neki način i moj kraj, Hercegovina, moji roditelji su iz Nevesinja, ja sam se rodio u Trebinju, vrlo dobro razumijem taj mentalitet, tu tvrdoću, zatvorenu emotivnost i taj neki gard koji nose tamošnji ljudi s puno ponosa. Tako da sam mentalitetski negdje imao u glavi što je to, a u suradnji s Nuićem, koji to također dobro poznaje i sam je napisao priču, lako smo došli do rezultata.

Kažete da ste mentalitetski imali u glavi što je to. Prepoznajete li i u sebi tu introvertnost, kako vi stojite s otvaranjem, puštanjem emocija?

Vremenom sam navikao. Ja sam u suštini bio stidljiv. Zatvoren na neki način. Gluma mi je zaista u tome pomogla. Možda je neka inicijalna kapisla da se počnem baviti glumom upravo bila ta potreba za otvaranjem, tako da sam kroz posao i život na sceni i na filmu naučio da izražavam svoje emocije, da ih otvaram pred kim treba i da ih čuvam pred kim ne treba. Veliku ulogu ima moj posao u tom puštanju emocija, što u onim mojim krajevima malo ide teže.

2010.na Brijunima se dogodilo da iste sezone igrate protagonista sistema u “Pijanoj novembarskoj noći” i animalno ropsko biće Kalibana u “Oluji”. Vraški koktel, nemojte mi sad reći to je samo posao. Kako prebacujete sklopku između tako različitih sudbina?

Ako pogledate što igram na repertoaru Jugoslovenskog dramskog pozorišta vidjeli biste i tu ogromne razlike i skokove u mojim likovima. Ali, ja vam moram reći da je takav posao, ha, ha… Takav je posao u smislu da nudi mogućnosti čovjeku koji se bavi tim poslom, čitavu lepezu osjećanja kojima može prikazati svoj lik i odigrati tuđu sudbinu. S druge strane, nekako su mi uvijek bili zanimljivi ti likovi daleko od mene, svakako da u njih uneseš dio sebe, ali shvatiti to drugo biće jako je bitno.

Ja sam u suštini bio stidljiv. Zatvoren na neki način. Gluma mi je zaista u tome pomogla. Možda je neka inicijalna kapisla da se počnem baviti glumom upravo bila ta potreba za otvaranjem, tako da sam kroz posao i život na sceni i na filmu naučio da izražavam svoje emocije, da ih otvaram pred kim treba i da ih čuvam pred kim ne treba. Veliku ulogu ima moj posao u tom puštanju emocija, što u onim mojim krajevima malo ide teže

Ja sam, na primjer, po prirodi bliži poeti nego profesionalnom vojniku. Ta scena u kojoj pukovnik Vesović ispituje Krležu, sukob je jednog stanovišta i gledanja na život, onog Krležinog, koji mi je svakako bliži – i drugog pogleda na život, Vesovićevog, koji podrazumijeva disciplinu, vjernost domovini, i te neke vrijednosti koje su zapisane takve kakve jesu i negdje također djeluju na ustrojstvo ljudskog života. Obje su mi podjednako zanimljive, ja sam bliži ovom poetskom, izražavanju slobodnog duha, mada je to praktički nedostižno…

Kad smo već kod uniformi, prošle godine su neki hrvatski mediji digli hajku zbog vaših riječi da morate razumjeti kompleksnost Draže Mihajlovića kao lika da biste ga uopće mogli igrati. Tada ste gospodski odustali od uloge Điva u “Dubrovačkoj trilogiji” na Dubrovačkim ljetnim igrama. Nije li apsurdno da glumac doživi takva podmetanja iz potpunog nerazumijevanja suštine ovog zanata?

Mislim da se tu dogodila klasična zamjena teza. Jer, tako je puku zanimljivije. Realno, s obzirom na količinu posla koji bih imao u tom komadu, ono skoro strani jezik, arhaični dubrovački, vrlo težak za učenje, znači puno bi tu posla bilo, i ja sam za to tražio određene novce.

Dubrovačke igre iz svojih opravdanih financijskih razloga nisu mogle pristati, ja nisam mogao smanjiti cijenu s obzirom koliko je života i posla trebalo uložiti u to, i naprosto smo se najprijateljskije dogovorili da to nije izvodivo u mom slučaju. I to je sve. Nisam osjetio nikakvu hajku, bilo je par dušebrižničkih novinarskih izleta u to, onih koji nemaju razumijevanja što je glumački posao.

Čitao sam u Spiegelu intervju s Brunom Ganzom koji govori da nikako ne bi mogao odigrati Hitlera a da nije u njegovu kožu ušao i promatrao ga iz milijun rakursa, od karizme do, kako on kaže, kao svojevrsnog glumca…

Apsolutno. Jedna je stvar što je historijska pozicija nekog lika, a posve drugo je što je on za glumca koji ga igra. Prije svega me mora zanimati njegova intima, njegove geste i način razmišljanja, svakako i biografija, ali ja niti jedan lik ne bih mogao odigrati kada bih mu se rugao ili optuživao ga… Lik se igra tako da ga braniš, kao da si on sam.

Da, slažem se s Brunom Ganzom, ne možemo nekoga razumjeti ako imamo otklon. I moje zadovoljstvo i strast u bavljenju ovim poslom se prije svega oslanjaju na ulaz u intimno, privatno, svakodnevno razmišljanje o liku koji igram. Naravno, nikada mi u životu na pamet nije palo da bih vrijeđao nečija osjećanja, duboko suosjećam s nevinim žrtvama, daleko od toga da sam imao namjeru bilo kakvo veličanje Draže Mihajlovića.

Kao sin svećenika odrastali ste u porodici okruženi duhovnošću. Jeste li religiozni? Kakav odnos prema vjeri imate danas, kao zreo čovjek?

To je krupno pitanje i morali bismo nekoliko intervjua odvojiti samo da pokušamo dati odgovor. Ali, ukratko, mislim da je Bog ovo sve što je oko nas. I da je spajanje s tim nekim malo višim sferama ljudskog duha i pokušavanje promatranja svijeta odatle, mislim da je vrlo zdravo i korisno. Sama religija nudi gomilu savjeta za jedno dobro odrastanje, za razvoj duha i tijela koji je vrlo zdrav.

Uzmemo li post, na primjer, kad se zbroji četrdeset dana, plus srijede i petci, dođe se skoro do pola godine. Mislim da ne postoji bolji način nego da se pola godine suzdržavamo, da jedemo laku hranu, a pola godine jedemo i meso, i ovo i ono… Znam da ovo zvuči jako banalno, ali ako to prenesemo i na neku metaforičnu ravan, dobit ćemo zdrav savjet za dobar i čovjeku primjeren život.

Na religiju ne gledam kanonski, po nekim pravilima crkve, nego mislim da se vjera nosi u srcu. Svako bukvalno tumačenje toga je pogubno a jedno shvaćanje te metaforičnosti može biti jako zdravo.

“Pročitao sam scenarij za ”Ustav Republike Hrvatske” i bio sam apsolutno oduševljen inteligencijom, duhovitošću, ljepotom priče, refleksijama na stvarnost, politiku i naše okruženje, i uopće na sadašnji trenutak…”

A one nezdrave stvari? Što mislite o manipulacijama i prostituiranjem vjerskih osjećaja, koje se radi društvene moći danas sreće u svim konfesijama?

Točno, strašna stvar! Upravo to nema veze s religijom i to je jedno ozbiljno kršenje svega toga što bi ti ljudi trebali zastupati i apsolutno za to zaslužuju kaznu. Naprosto je mnogo veća odgovornost kad si ti u svećeničkoj odori i propovijedaš “ubij onog drugoga” nego kad to čini vojnik ili civilno lice.

Kad si ti u svećeničkoj odori i takve stvari učiš narod, jer, ljudi su ipak stado. Čim ih je više od deset, ljudi počinju poprimati sindrome stada i onda ih je lako izmanipulirati, pogotovo kad im to govori netko tko uživa njihovo povjerenje. Ta vrsta manipulacije je upravo ono što zdrav razum odbija od religije i za svaku je osudu. Upravo zato kažem da nisam vjernik po kanonima, jer jako su se oglušili o svoja pravila.

Upravo ste imali najnoviju teatarsku avanturu u Jugoslovenskom dramskom pozorištu s Aleksandrom Popovskim. Vi to dobiste Hamleta pod “stare” dane?

Tako je, stare za Hamleta, ha, ha… Aleksandar Popovski je veliki redatelj i divan i duhovit tip. Nas dvojica se baš razumijemo. Ovu ideju je godinama već nosio u sebi. Hamlet ustaje iz groba, vraća se i umire i vraća se ponovo… Veliki dio njegovog prokletstva je to stalno nošenje iste sudbine.

Da ponovo pokušava da vidi što je to trulo u državi Danskoj, da kaže svojoj majci da ne treba ići sa stricem u postelju, da ponovo ima onu veliku dilemu “biti il’ ne biti” a prije toga govori “Ja moram biti surov da bih dobar bio.” Koji je izbor: zar je moguće da čovjek zaista mora biti surov da bi dobar bio? Ta nerješiva pitanja stoje još od mitoloških vremena do danas. Poražavajuće je to, kad vidite da ljudska rasa zaista nije puno odmakla.

Nikad pameti?

Nikad doći do pameti. Samo raste Kula babilonska i kada dođemo do gore, ona se raspadne i onda opet nanovo. Samo tehnološki smo kao napredovali ali naši motivi i naši problemi s roditeljima, ljubavi, vlastima, prevarama, i dalje su tu i dalje ih rješavamo bezuspješno.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista. Intervju je izvorno objavljen u tjedniku Globus).

    •  Zbogom, Borka, knjigo naša!
    •  Split Dioklecijanu duguje mnogo više nego svetom Duji
    •  Em prebacuje normu, em se naslikava

> Svi tekstovi ovog autora