Ne znamo činjenice, a znamo kako stvari stoje

Nakon ove nenadane globalne pošasti ništa više neće biti isto – o tome postoji u svijetu široka suglasnost. Dolaze zla vremena! Tiska se opet svježa apokaliptička literatura koja u sadašnjim događanjima čita definitivne znakove da je blizu veliki Svršetak.

”Deset razloga da o svijetu mislimo krivo – i zašto je sve bolje nego što mislite” – podnaslov je knjige Factfulness (nešto kao ”puna stvarnost”) švedskoga doktora medicine Hansa Roslinga, profesora globalnog zdravstva i statistike.

Svoje popularno-znanstveno djelo, plod višegodišnjeg ispitivanja u 14 zemalja na četiri kontinenta, posvetio je ”hrabroj bosonogoj ženi, kojoj ne znam imena, no koja me je racionalnim argumentima spasila od gnjevne rulje s mačetama da me ne sasijeku”.

Svoje popularno-znanstveno djelo, plod višegodišnjeg ispitivanja u 14 zemalja na četiri kontinenta, posvetio je ”hrabroj bosonogoj ženi, kojoj ne znam imena, no koja me je racionalnim argumentima spasila od gnjevne rulje s mačetama da me ne sasijeku”

Gdje se on to našao u takvoj nevolji ljutoj, doktor ne kaže, no tom posvetom već daje ključ ideje vodilje knjige: unatoč svim zlima ljudskoga društva i okoliša svijet je daleko bolji nego što ga vidimo i o njemu sudimo, štoviše na bolje ubrzano kreće.

Neznanstveno, ”zdravorazumsko” promatranje svijeta i mene je osobno priklonilo strani crnogleđa. Toj skupini ljudi, očito premoćnoj, učenjak Rosling želi tvrdim činjenicama i brojkama pokazati kako su temeljito u krivu.

Nije to lako pogotovu sad za ove najnovije nevolje što je nadošla nedugo nakon objave Roslingove knjige. Ovaj pomor prati neviđena nezaposlenost, opće osiromašivanje, strah od budućnosti. Usred svega još buknuli destruktivni rasni nemiri, a našu ionako slabašnu Hrvatsku pogodio i potres.

Sumornu sliku uokviruju mali i veliki nacionalni vođe, kojima opća pomutnja dolazi kao dar s neba za njihove diktatorske ambicije. Nastupaju kao spasitelji naroda, što mogu ostvariti jedino kresanjem postojećih prava i sloboda. Tako pomalo niču neki novi mali fašizmi.

Glasoviti zloslutni roman ”1984” Georgea Orwella ostvaruje se u nekim oblicima crnje od njegove proročanske vizije koju je pisao godine 1948.

No i mračnom Orwellu vlastito je životno iskustvo svjedočilo da se svijet uvelike razvija također nabolje.

U zapisu iz 1946. pripovijeda kako je godine 1929. s upalom pluća dospio u bolnicu X u 15. okrugu Pariza. Obukli su mu dugu košulju i polugola ga u veljačkoj noći vodili kroz dvorište te uveli u dugačku nisku polumračnu prostoriju sa 60-ak postelja. Bilo je zagušljivo i vonjalo po izmetinama.

Došao je bradat doktor i iz torbe izvadio desetak čaša, grijao ih šibicom i počeo stavljati na prsa ili leđa bolesnika: tada standardno puštanje krvi kupicama, kura za sve boljetice. Dođe do njega, ne pita ni tko si ni što ti je, i počne stavljati iste te čaše. Pisac je dotad mislio da tako liječe konje.

Nakon ove nenadane globalne pošasti ništa više neće biti isto – o tome postoji u svijetu široka suglasnost. Dolaze zla vremena! Tiska se opet svježa apokaliptička literatura koja u sadašnjim događanjima čita definitivne znakove da je blizu veliki Svršetak

Potom su mu dvije neuredne bolničarke pometale obloge s gorušicom i stegnule ga u nešto poput luđačke košulje. Onda su došli studenti medicine i ništa ne pitajući počeli na njemu iskušavati različita liječenja.

Do njega je ležao sićušan postolar koji je najavljivao smrt drugih bolesnika, izvikujući brojeve postelja: Broj 43! Broj 57! I ubrzo dođu s kolicima i odvezu taj broj 57.

Tu je George, mlad čovjek, prvi put doživio umiranje. ”Ljudi skapavaju kao životinje; nikoga nema uz njih u tom strašnom trenutku, smrt se ne primijeti sve do jutra…”

Kaže kako je u svega petnaestak godina otada došlo do golemih promjena u odnosima liječnika i bolesnika. Bolnice su bile ”slične srednjovjekovnoj tamnici, u njima je harala smrt u nečistoći i mukama, neka vrsta predvorja groba”. Kirurzi su rezali bez anestetika.

Orwell citira doktora Axela Munthea, koji u proslavljenoj knjizi uspomena ”Priča iz San Michelea” opisuje kolegu kirurga kako reže bolesnika za bolesniko

Koliko tek danas, sedam desetljeća kasnije, osobito oni koji su dosegnuli visoke godine, treba da priznaju blagodati tehničkoga i humanog napretka medicine. Većina nas već davno ne bi hodala ovom zemljom ili bi svoje preostale dane tavorili u bolovima, mnogi gluhi, slijepi, bezubi, nepokretni…

Kraj svih nedaća svijet danas opasno bacaju iz ravnoteže mnogomilijunske seobe izbjeglica i prognanika. Već više ljudi živi izvan svojih zemalja rođenja nego ikada u prošlosti – piše američka znanstvena publicistkinja Sonia Shah u novoj knjizi ”Iduća velika migracija: Priča o gibanju na planetu koji se mijenja”.

Jedne goni rat, druge glad, poplave, rast razine mora i pustinje što se ustrajno šire… Sve novi valovi masovnih migracija izazivaju apokaliptičke strahove, kaže Sonia Shah, ali ona iz toga ne izvodi apokaliptički katastrofične zaključke. Tako je i njezina knjiga optimistična.

Naše mudrovanje o migracijama, tumači, počiva na krivim poimanjima. Migracije i miješanje ljudi nužni su za napredak čovječanstva, što pokazuje genetska povijest, oplovljavanje globusa i klimatologija. To vječno gibanje proizvodi biološku raznolikost, razvija otpornost i zdravlje ljudske zajednice.

”Nismo mi bili migranti samo u dalekoj prošlosti”, piše Shah, ”bili smo to i jesmo trajno.” Zabrinuto gleda tek na dramatičan porast ksenofobije na svim stranama. Iracionalnu odbojnost plemenskih, nacionalnih i vjerskih skupina prema svima drukčijima svesrdno potpiruju političari populisti, uglavnom u potporu vlastite moći. To daje legitimaciju raznim desničarskim i religijskim skupinama da se mobiliziraju.

Sva ta koincidencija zala ne zbunjuje doktora Hansa Roslinga. Po njegovom mišljenju, tjeskobna pitanja u smislu ”kamo ide svijet?” proizlaze iz neznanja. Velika većina ne poznaje istinite činjenice, već ljudi negativno gledanje na opće stanje svijeta grade na golim predrasudama.

U tri desetljeća obišao je 14 zemalja svijeta, od svoje Švedske do Japana, od Kanade do Australije, od Amerike do Francuske, Španjolske i Mađarske, te ispitivao tisuće i tisuće ljudi što misle o stanju i kretanju svijeta.

Pitao je o siromaštvu i bogatstvu, porastu pučanstva, rođenjima, smrtima, školovanju, zdravlju, nasilju, o energiji i okolišu. Slika koju je dobio sve je goli pesimizam.

U uvodu opsežne knjige postavlja čitaocima 13 pitanja da provjere vlastito mišljenje. Na svako nudi tri moguća odgovora. Na primjer:

1.Koliko ženske djece u najsiromašnijim zemljama završava osnovnu školu? A: 20 posto, B: 40 posto, C: 60 posto;

3.U posljednjih 20 godina omjer pučanstva koje živi u krajnjem siromaštvu: A: podvostručen, B: ostalo podjednako, C: gotovo se prepolovilo;

9.Koliko se jednogodišnje djece u svijetu cijepi protiv neke bolesti? A: 20 posto, B: 50 posto, C: 80 posto;

12.Koliko ljudi u svijetu ima pristup električnoj struji? A: 20 posto, B: 50 posto, C: 80 posto.

Na kraju daje ispravne odgovore: 1: C, 3: C, 9: C, 12: C.

Za primjer kakvi su odgovori po zemljama na dva karakteristična pitanja autor daje grafičke tablice. Tako ispravnim odgovorom na 3. upit o proporciji pučanstva koje živi u zemljama krajnjega siromaštva na vrhu stoje Šveđani sa 25%, a na dnu susjedi nam Mađari sa 2%. Na 9. upit, o cijepljenju jednogodišnje djece, opet su na vrhu Šveđani sa 21%, a na dnu Japan, Njemačka i Francuska sa 6%.

U knjizi nižu se odgovori na sva pitanja po nacijama, s tumačenjima zašto je razvitak i aktualno stanje svijeta takvo kakvo jest i zašto većina ljudi krivo misli.

Uz svaku tablicu rezultata ankete autor daje postotak kako bi na pitanja odgovorila, recimo, jedna čimpanza u kavezu da joj se glasno izgovore i ponudi izbor A, B i C u obliku banana. Po zakonu statistike, čimpanzin odgovor bi redovito bio 33%; tim nasumičnim prosjekom majmun bi stajao znatno ispred čovjeka.

Otkud tolika naklonost ljudi negativnom naziranju na svijet? Doktor Rosling to po poglavljima knjige tumači nizom ljudskih instinkata, tj. iracionalnih sklonosti. Sve ilustrira vlastitim doživljajima u različitim zemljama.

Ovaj pomor prati neviđena nezaposlenost, opće osiromašivanje, strah od budućnosti. Usred svega još buknuli destruktivni rasni nemiri, a našu ionako slabašnu Hrvatsku pogodio i potres

Naše mišljenje o svijetu određuju: 1. instinkt jaza (dvojna podjela svijeta); 2. instinkt negativnosti; 3. instinkt ravne crte (ravnomjeran rast nedaća); 4. instinkt straha; 5. instinkt preuveličavanja; 6. instinkt generalizacije; 7. instinkt sudbine; 8. instinkt perspektive (privlačnost jednostavnih ideja); 9. instinkt traženja krivca; 10. instinkt hitnosti (”sad ili nikad”).

***

Tako bi izgledala osnova i razlozi za optimizam široka horizonta – za cjelinu svijeta; ljudski rod ustrajno i sve ubrzanije napreduje prema boljemu. Instinkt koji profesor globalnog optimizma Rosling ne obrađuje jest onaj za održanjem i dobrobiti vlastite osobe, obitelji i uže zajednice, sada i ovdje.

Činjenica da je omjer smrti od novoga virusa naspram broju žitelja i onih najgore pogođenih zajednica zapravo vrlo nizak nimalo neće olakšati bol onih koji su izgubili svoje najbliže. Religioznima utjehu nudi njihova vjera u nadvremenost, dok oni bez vjere mogu smirenje očekivati od protjecanja vremena, u svakodnevnoj zauzetosti za dobro svoje i okoline.

Ipak, kao misleća bića ne možemo umaknuti vječnome pitanju smisla svega. Tu se krug zatvara na onome u što nas želi uvjeriti rečeni istraživač: valja upoznati istinitu stvarnost svijeta; tako svatko može realno vidjeti sebe na beskrajnoj panorami prostora i vremena kao kratkotrajan atom.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pet zakona ljudske gluposti
    •  Tuđman zatajio očevo samoubojstvo i krivotvorene dokumente
    •  Sklonost religiji dio je naše genetske baštine
    •  Moj prijatelj pater Emanuel nema imena na grobnom križu
    •  Nepoželjne manjine, genocidi – Ubojice su pobjednici
    •  Diskretni šarm politike. Kraj povijesti – ili ponavljanje?
    •  Kultura selektivnoga sjećanja. Hrvati Hercegovine i NDH
    •  Prijestupi mišljenja nekoć i danas
    •  Sila kao sredstvo osvajanja zemalja i duša
    •  Kad laž i korupcija dobivaju izbore

> Svi tekstovi ovog autora