Ne smijemo pristati ni na kakav razgovor o pravu ubijanja

Dana 16. listopada 2020. godine 18-godišnji mladić čečenskog podrijetla Abdoullakh Anzorov u pariškom predgrađu Conflans-Sainte-Honorine ubio je francuskog učitelja Samuela Patyja, ne bi li osvetio proroka Muhameda uvrijeđenog zbog karikaturalna prikaza.

Nesretni profesor je crtežima iz Charles Hebdoa srednjoškolcima tumačio francusko poimanje građanske slobode i domet tolerancije što ga civilno društvo traži od prosvijećenog građanina.

Ubojstvo se dogodilo u školi koja ima kao geslo načela Francuske revolucije: Liberté, égalité, fraternité (sloboda, jednakost, bratstvo).

Osvetničko ubojstvo – najprije je nesretnog profesora probo nožem i zatim mu obrubio glavu, kao pravo ritualno ubojstvo – u Hrvatskoj nije naišlo na jednako snažne osude kao u drugim zemljama Europe. Taj čin je donekle ostao u sjeni pucnjeva na Banske dvore, 12. listopada 2020. godine, kad je mladi Danijel Bezuk pucao na Markovu trgu, teško ranivši policajca.

Dva nasrtaja čovjeka na čovjeka – premda iz različitih pobuda – ipak imaju nešto i zajedničkoga, a to su počinitelji uvjereni da njihov bijes, ogorčenost, razočaranja, nemogućnost samokontrole, nadmoć afekata nad razumom, opravdavaju baš svaku reakciju.

Zajedničko tim ubojstvima je i to da su se odmah javljali glasovi razumijevanja, potpore, veličanja junaštva – ubojice u Francuskoj i spriječenog ubojice na Markovu trgu.

Neosporna je činjenica da bijesnih građana ima svakim danom sve više diljem Europe.

Dva nasrtaja čovjeka na čovjeka – premda iz različitih pobuda – ipak imaju nešto i zajedničkoga, a to su počinitelji uvjereni da njihov bijes, ogorčenost, razočaranja, nemogućnost samokontrole, nadmoć afekata nad razumom, opravdavaju baš svaku reakciju

Čečenski mladić, azilant, jedan je od muslimana koji napučuju predgrađa francuskih velegradova, ozloglašene banlieus (mjesta gdje Francusku sustiže njezina kolonijalna prošlost).

Banlieus su sinonimi ne samo za socijalnu zapuštenost, marginalizaciju, siromaštvo već i za besperspektivnost njihovih stanovnika, gdje generacijama cvatu naslijeđeni protufrancuski resantimani emigranata iz Maghreba.

Atentator je stanovnik predgrađa, a kao Čečen nosi u sebi iskustva ratova, islamizacije, primjere boraca IS-a koji su našli utočište u kavkaskim zemljama.

Hrvatski mladić iz sela kraj Kutine, sudeći prema svojim napisima na društvenim kanalima, buni se zbog socijalnih razloga, protiv nečovječnosti, nehata državnih aparatčika naspram nepravde.

Nezadovoljnih i bijesnih sugrađana ima u zemlji svakim danom sve više. Čak bi se moglo vjerovati da je protest zbog nošenja maski i protiv državnog ograničavanja građanskih sloboda, samo malen ispusni ventil, i da iza tog, naizgled banalnog povoda, čami velik potencijal nezadovoljstva i ogorčenosti.

Onima koji demonstriraju, ali ne posežu za oružjem, napadač kao da je išao na ruku, učinivši ono što većina bijesnih građana možda želi, a neće izvesti.

Proteklih je dana uredništvu Autografa pristiglo pismo (autorica se potpisala (pravim?) imenom i prezimenom – poznato uredništvu). Raščlanivši ponešto konfuznu argumentaciju, iščitala sam iz pisma autoričino empatično razumijevanje za ubojicu francuskog profesora i empatiju za muslimane koji se kolektivno osjećaju poniženima i uvrijeđenima zbog profesorovog pokazivanja karikature proroka Muhameda.

Dobro poznaje muslimane, tvrdi autorica spomenutog pisma (”…od svojeg druženja s libanonskom zajednicom tijekom postdiplomskog studija u SAD-u”), i zato razumije njihov bijes, zbog kojeg su krenuli u ”osvetnički pohod” na ”grešnika”.

Ujedno se autorica pisma, s pretenzijom da poznaje Francuze (”zbog svojeg au pair boravka i međusobnog posjećivanja nekoliko desetljeća” – sic!) zgražava zato što se mnoštvo francuskih demonstranata i marševa solidarnosti 17. listopada 2020. solidariziralo sa žrtvom ubojstva i isticalo svoju odlučnost da brane ”slobodu govora i izražavanja”.

Jedino što je pošiljateljica pisma Autografu zamjerila mladom čečenskom napadaču, to je ”drastični način” na koji je ubijen profesor. O tome bi ona željela čuti objašnjenje etnologa (?).

Možda da je prije toga uputimo na slike IS-ovih boraca, koji su svojim žrtvama obrubili glave na isti način – i to pred kamerom.

Naposljetku, ona poziva Autograf da potakne i ovdašnje muslimane na obranu njihovih svetinja, da zagrebački muftija istupi, da se međureligijski dijalog bavi s tom temom… itd.).

Načelno se slažem s autoricom spomenutog pisma da bi se međureligijski dijalog trebao baviti s očito nepomirljivim suprotnostima muslimanskog i nemuslimanskog shvaćanja vrijednosti koje su zapadno-liberalno-prosvijećena baština shvaćanja ljudskih prava i sloboda.

Obje se strane moraju i s drugom stranom sporazumjeti o granici sloboda i o tome je li prekoračenje granice nedjelo koje zaslužuje kaznu, povrh svega, zaslužuje li smrtnu kaznu, i zaslužuje li ubijanje pred očima gledatelja.

Nesretni profesor je crtežima iz Charles Hebdoa srednjoškolcima tumačio francusko poimanje građanske slobode i domet tolerancije što ga civilno društvo traži od prosvijećenog građanina. Ubojstvo se dogodilo u školi koja ima kao geslo načela Francuske revolucije: Liberté, égalité, fraternité (sloboda, jednakost, bratstvo)

Štogod autorica pisma Autografu očekuje od Islamske zajednice u RH, vjerujem da neće čuti izraze razumijevanja za ubojstvo, solidariziranje s muslimanskim vjernicima koje svoje pravovjerje ”potvrđuju” osvetničkim pohodima, kao što nitko ni od jedne druge vjerske zajednice nije očekivao podršku mladiću na Markovu trgu.

Muslimani u Republici Hrvatskoj upoznali su, ne tako davno, posljedice rješavanja međuljudskih problema nasiljem, i ne jednom se i Islamska zajednica pridružila apelima na odricanja od nasilja.

Međureligijski dijalog, koji bi, prema mišljenju autorice pisma, trebao tematizirati pravo na ubijanje ”nevjernika” koji vrijeđaju proroka Muhameda, zacijelo ne bi potvrdio ničije uvjerenje da je ubojstvo, makar iz bogohuljenja, ili vrijeđanja vjerskih osjećaja, ili nepravde socijalne naravi – i ma bilo kojega drugog razloga dopušteno, legitimno sredstvo, čak ni ultima ratio.

Muslimani imaju svoje mjesto u razgovoru vjera i vjeroispovijesti (koji nije dijalog, nego razgovor mnogih s mnogima, bez isključivosti), i s kršćanima se susreću u nastojanjima za univerzalna načela suživota u ljudskim zajednicama, za socijalnu etiku, pravo i solidarnost.

Svi – podjednako muslimani kao i kršćani svih denominacija, te naposljetku i židovi – teže za produbljivanjem i proširivanjem poznavanja shvaćanja svoje vjere, a za ono u čemu se ne mogu složiti, traže načine kako premostiti razlike.

U taj su dijalog uključeni i hrvatski židovi. Oni komuniciraju s hrvatskim muslimanima, kao s onima diljem Balkana.

U demokratskim pravnim zemljama državna vlast ima monopol na primjenu nasilja, a međunarodna zajednica ide za ukidanjem smrtne kazne u svim njezinim zemljama članicama. Tako da razgovor o makar ograničenom pravu ubijanja nema više oslonca ni u kakvom državnom poretku.

Zacijelo će i glas iz muslimanskog djela hrvatskog stanovništva sudjelovati u raspravama o prijedlogu hrvatskog zakona o suzbijanju govora mržnje u sredstvima priopćavanja, a poglavito na društvenim mrežama.

Suzbijati nasilje i poticanje na nasilje, a ipak ne posegnuti za metodama potiskivanja slobodnog izražavanja, čuvati se od cenzure i od autocenzure pisaca, to je za zakonodavstvo hod na tankoj žici.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
    •  Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava
    •  Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
    •  Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
    •  Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
    •  Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio
    •  Što čini totalitarna vlast sa svojim podanicima
    •  Ostvarenje mira bez oružja – moguće ili iluzija?
    •  Izrael – Palestina: Protiv svrstavanja i jednostranosti
    •  Prva skupština Sinode o sinodalnosti: Zabrinuti za tradiciju

> Svi tekstovi ovog autora