Ne premijeru, nacionalnost nas ne štiti od zaraze!

Tog užasno hladnog jutra većina nas je već u 6 sati i 25 minuta stajala vani, ispred zgrada, dok je oko nas pršio neki savršeno nelogičan snijeg na prvi dan, već ionako okrutnog proljeća.

Sjedali smo u automobile, u nastojanju da se ugrijemo, vozili se bezglavo, u nastojanju da se umirimo, dok su se ispred nas nizale jezive slike porušenih zgrada, smrskanih automobila, rupa po krovovima i cigli po ulicama.

Slušali smo radio. Premijer je rekao da ljudi budu vani. Tako smo satima bili vani.

U neko doba građanima se obratio i gradonačelnik. Naš je gradonačelnik pravi dasa. On ustaje u 6 sati ujutro i trči po planini, građanima je izgradio najskuplju i najopasniju žičaru kako bi i sami mogli do planine, on gradi bezbrojne pršteće fontane i zlatom optočene toalete i pridružuje im džinovske skupocjene spomenike.

Naš gradonačelnik osobno bira tko je i na kojoj poziciji u našem gradu zaslužio postaviti svoj štand ili kućicu, a njegovom hitrom oku i oštrome sudu ne promiču niti dogovori grada i privatnih partnera, gdje je sklon biti osobito blagonaklon i širokogrudan prema privatnim partnerima.

Naš je gradonačelnik čovjek iz naroda koji sjedi na Fendi stolicama, sklon je zabavi i narodnoj muzici.

Iz sasvim nejasnih razloga pandemija se počela ubrzavati. Vedrinu i optimizam naše Vlade sve češće su zamagljivali naporni izvještaji zdravstvenog osoblja o visokim brojevima oboljelih i preminulih

Našem gradonačelniku stalno traže mane, jednom su ga tako uhvatili u vožnji gradom sa 1,6 promila alkohola u krvi. Pokušao je tada urazumiti policajce skromnom novčanom nagradom, jer što je 1,6 promila za našeg gradonačelnika.

Prije nekoliko godina grad je zasuo snijeg, uplašeni građani cvokotali su u svojim stanovima, a gradonačelnik je hrabro izašao pred nas i rekao nam kako će sam pojesti snijeg!

Takav je naš gradonačelnik, o svemu misli i o svemu odlučuje, sve rješava i čuva grad kao zjenicu oka svog.

Stoga smo mi, građani, s nestrpljenjem čekali da nam se obrati. Stao je pred mikrofone. Zastao nam je dah. Izgovorio je: ”Građani su si sami krivi što nisu bolje čuvali svoju imovinu.”

Nama su se osušila usta u šoku i nevjerici.

Jednog studenog četvrtka nacija se prikovala uz televizore. Pandemija je okovala zemlju, no mi smo srećom imali čvrsto vodstvo koje nas je redovito obavještavalo o sjajnim uspjesima naše Vlade.

Naša je Vlada na čelu s premijerom bila toliko uspješna da je svjetsku pandemiju pobijedila dok je ista još uvijek harala svijetom.

Dapače, naša je Vlada dok su drugi drhtali i bojažljivo otvarali svoje granice, hrabro pozvala turiste da dođu k nama i zabave se na teniskim turnirima, golemim procesijama, liturgijskim svečanostima i drugim tradicionalnim zabavama.

Uostalom naša je Vlada bila toliko promućurna da je uvodila suptilno izbrušene mjere.

Primjerice, iz susjedne zemlje koja epidemiju nije ni približno dobro držala pod kontrolom u našu su slobodno smjeli oni stanovnici koji su imali adekvatnu putovnicu, dok su ostali morali u dvotjednu samoizolaciju.

Na cijelome se svijetu nitko nije dosjetio te sjajne ideje u kojoj vas vaša nacionalnost štiti od zaraze.

I dok su se sve druge zemlje dolaskom hladnijeg vremena ustrašeno zatvarale i povlačile, naša je Vlada još jednom pokazala zavidnu smjelost te je organizirala skup od nekoliko tisuća ljudi.

Naš je gradonačelnik pravi dasa. On ustaje u 6 sati ujutro i trči po planini, građanima je izgradio najskuplju i najopasniju žičaru kako bi i sami mogli do planine, on gradi bezbrojne pršteće fontane i zlatom optočene toalete i pridružuje im džinovske skupocjene spomenike

Iz sasvim nejasnih razloga pandemija se počela ubrzavati. Vedrinu i optimizam naše Vlade sve češće su zamagljivali naporni izvještaji zdravstvenog osoblja o visokim brojevima oboljelih i preminulih. Čekali smo našu Vladu i premijera da još jednom pokaže čvrstu ruku i zavidnu omnipotenciju.

Premijer je stao pred mikrofone. Suspregnuli smo dah. Izgovorio je: ”Nažalost, radi vas neodgovornih građana, situacija u kojoj se nalazi zemlja izuzetno je teška”.

U nevjerici smo gledali u našeg premijera. Kao onomad u gradonačelnika.

Jer su se pred našim očima iz svemoćnih junaka pretvarali u osmogodišnjake. Koji su ponosni kad dobiju peticu, no kad stigne jedinica krive učiteljicu, druga u klupi koji im je uzeo gumicu za brisanje i razred koji ih je ometao.

Naši su moćnici zreli kao pučkoškolci, uvjereni da im pripadaju sve zasluge, no bez namjere da preuzmu odgovornost. Jedina je razlika što pučkoškolci nemaju nikakvu moć pa kad im mama, tata i učiteljica zaprijete ipak se prime zadaće, a moćnici drže svu moć upravo u svojim rukama.

Pitanje je naravno koliko smo još dugo spremni plaćati njihovu lagodnost našom kvalitetom života ili, kako vidimo u posljednje vrijeme, životom samim.

Carevi su goli. I vrijeme je da im to kažemo.

P.S. Sve sličnosti sa stvarnim osobama i događajima su namjerne.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Protiv korumpiranih političara cjepivo je glasački listić
    •  Dnevnik iz samoizolacije
    •  Bez "crvene zvijezde" bili bi Bachich i Plencovich
    •  Momci s Madisona i žene iz Hrvatske
    •  Lažljiva igra HDZ-ovaca ima uvijek istu fabulu
    •  Huškanje naše svagdašnje

> Svi tekstovi ovog autora