Nasilje u službi društvenog nasilja u ”Paklenoj naranči” (1971.)

Naslov filma ”A Clockwork Orange” ili ”Paklena naranča” upućuje na dva temeljna elementa čiji se odnos u filmu istražuje i koji se naposljetku nastoje spojiti u jedno.

S jedne strane, postoji sustav koji se u trenutku i načinu kako je društvo prikazano u filmu može nazvati državom. Kako bi taj sustav (država) djelovao skladno, on, kao i svaki delikatan mehanizam koji se sastoji od mnoštva dijelova, mora djelovati prema unaprijed određenim parametrima, precizno i bez samovolje kotačića, baš poput savršenog satnog mehanizma.

S druge strane, taj samo u teoriji mehanički sustav zapravo se ne sastoji od hladnih, bezdušnih dijelova, već od ljudi, organskih bića koja, baš poput naranči, dolaze u različitim veličinama i nijansama okusa.

Temeljna problematika filma iskazuje se upravo u srazu tih dvaju elemenata, organske zadanosti vođene nagonom i države koja poput neumoljivog mehanizma potlačivanja određuje prihvatljive i neprihvatljive standarde ispoljavanja tog istog nagona.

Zajednički nazivnik tih naoko dihotomnih elemenata jest nasilje čija će se narav istražiti u nastavku.

Glavni lik, maloljetni Alex, prikazan je kao delinkvent i vođa bande vršnjaka koji svoj identitet temelji na nasilju. Nasilje mu donosi materijalnu korist, ali, što je za njegovu motivaciju puno važnije, i osobnu satisfakciju.

Nastojeći zadovoljiti svoj destruktivan nagon, on u jednoj noći čini niz djela koja se mogu okarakterizirati kao kaznena: izazivanje teške tjelesne ozljede beskućnika, sudjelovanje u tučnjavi protiv suparničke bande, obijesna vožnja pod utjecajem ”mlijeka plus”, upad i razbojništvo u domu i silovanje žene pred njezinim partnerom.

U sljedećoj sceni, iz razgovora Alexa i socijalnog radnika koji dolazi u posjet nakon što je Alex ponovno počeo izbivati iz škole, otkrivamo da nabrojana djela nisu ništa novo u Alexovom životu, već da je to samo još jedna crtica u njegovoj povijesti nasilja te da je već boravio u popravnom domu.

Sljedeće noći, u pratnji svoje bande, on provaljuje u dom dobrostojeće starije žene u namjeri da ju pokrade te prouzrokuje njezinu smrt iz nehaja koji se, kako je to predstavljeno u filmu, može okvalificirati kao svjestan jer se može pretpostaviti da je lakomisleno smatrao da neće doći do smrtne posljedice, već da će žrtva samo biti onesviještena te da će pri tome pretrpjeti samo lakšu tjelesnu ozljedu.

Nakon toga, Alex biva uhićen te ispitan u pritvoru. Uskoro saznajemo da je, unatoč mladosti kao olakotnoj okolnosti, osuđen na strogu kaznu od četrnaest godina zatvora. Može se pretpostaviti da je u odmjeravanju kazne prevagnula otegotna okolnost recidivizma. Tako glavni lik biva institucionaliziran.

Analizom onoga što će se na kraju pokazati ”samo” dvogodišnjim Alexovim boravkom u zatvoru otkrivaju se tri tendencije koje istovremeno postoje u sustavu kažnjavanja i koje su utjelovljene u tri različita lika.

Prva tendencija utjelovljena u liku upravitelja zatvora jest ona koja se može sažeti kao načelo taliona: oko za oko, zub za zub. Prema mišljenju upravitelja, zatvor nema nikakvu rehabilitacijsku svrhu u smislu da bi se trebalo nastojati da se zatvorenik (re)socijalizira da bi postao funkcionalan član društva po odsluženju kazne. On (zatvorenik) je tamo jer naprosto mora ”otplatiti” dug društvu.

Druga tendencija utjelovljena je u liku zatvorskog kapelana koji inzistira na unutarnjoj transformaciji svakog zatvorenika koja mora biti rezultat autonomnog, slobodnog izbora da se postane boljim, a ne da prijetnja društvene odmazde, kao što je to sada, bude glavno sredstvo odvraćanja. Kapelan, dakle, naglasak stavlja na intrinzičnu motivaciju i reformu kao sredstvo odvraćanja od vraćanja kriminalu.

Konačno, treća tendencija utjelovljena je u liku ministra unutarnjih poslova. On odbacuje dosadašnje penološke metode: ”Gomilanjem kriminalaca dobivamo koncentrirani kriminal, zločin usred kazne” i prepušta se novoj, znanstvenoj Ludovico metodi koja bi trebala: ”…liječiti i uništiti kriminalni refleks”. Prema ministrovom stavu, važan je jedino rezultat, a ne to je li se prijestupnik sposoban suzdržati od daljnjih društveno neprihvatljivih djela na temelju vlastite sposobnosti za moralnu odluku: ”Ne zanimaju nas motivi ni viša etika. Zanima nas samo suzbijanje kriminala”.

Ludovico tehnika oslanja se na klasične metode Pavlovljeve tehnike uvjetovanja koja se u Alexovom slučaju oslanja na negativno kondicioniranje; aktivnosti koje je nekada doživljavao kao ugodne i zadovoljavajuće, poput seksa ili različitih čina nasilja, sada za njega postaju odbojne u tolikoj mjeri da i sama pomisao na njih kod njega izaziva mučninu i slabost.

Kao slučajan nusproizvod tog pranja mozga, Alex čak razvija averziju i prema Devetoj simfoniji njegova omiljena skladatelja, Ludwiga van Beethovena, koja je bila glazbena podloga njegova kondicioniranja.

Pitanja etičnosti prikazanog eksperimenta, iako je Alex dao svoju suglasnost za sudjelovanje u njemu, ipak ostaju problematična. Najprije, eksperiment je usmjeren na temeljne instinkte ljudskog bića kao što su seksualnost i iskazivanje agresije. Naravno, silovanje ili razbojništvo su njihovo naličje, ali prisutnost tih instinkta i dalje je potrebna da bi čovjek mogao utemeljiti i obraniti svoje ljudsko dostojanstvo.

Jednostavan dokaz za to leži u nastavku filma kada se Alex ne uspijeva obraniti od različitih činova nasilja koje mu je priuštila grupa beskućnika ili njegovi nekadašnji ”kompići” iz bande koji su sada policajci.

Općedruštvene implikacije takvih metoda još su ozbiljnije. Aldous Huxley već je 60-ih godina, analizirajući rezultate različitih eksperimenata i anegdotalnih zgoda, zaključio da je u općoj populaciji 60 % stanovništva krajnje podložno utjecaju sugestije, 20 % umjereno podložno dok je 20 % prilično otporno na bilo kakve metode kondicioniranja.

Ova ideja problematizira se i u filmu kada se Alexova sudbina žrtve novih tehnika pranja mozga nastoji iskoristiti u političke svrhe pod sloganom: ”To je uvod u totalitarni režim. Treba štititi tradiciju slobode. Obični ljudi lišili bi je se, prodali bi slobodu za miran život”. Kako je Aldous Huxley primijetio, tih 60 % stanovništva sasvim je dovoljno za osvajanje vlasti legitimnim, demokratskim putem.

Nadalje, važno je istaknuti da film pravi distinkciju između institucionaliziranog, društveno prihvatljivog nasilja u službi potlačivanja i nasilja koje je izraz individualnosti i koje je kao takvo neprihvatljivo. Potonje je već bilo opisano u vidu kaznenih djela koja su činili Alex i njegova banda.

Nasuprot tome, prilike za ispoljavanje nasilnih impulsa u društveno prihvatljivim, ritualnim i koreografiranim oblicima su brojne. Primjeri koji to dokazuju očituju se na svakom koraku koji Alex čini u susretu s predstavnicima vlasti i autoriteta.

Tako se može pretpostaviti da između Alexa i njemu dodijeljenog socijalnog radnika postoji odnos koji bi se mogao okarakterizirati kao spolno zlostavljanje na temelju toga što taj službenik stavlja ruku na Alexove genitalije. Također, prilikom saslušanja po uhićenju, Alexu bivaju nanesene fizičke ozljede od strane policijskih službenika. Sam postupak primjene Ludovico tehnike ”izlječenja” koju primjenjuju doktori pod pokroviteljstvom državne vlasti konstituira kazneno djelo mučenja.

Napokon, vrhunac predstave u kojoj se pruža prilika za upražnjavanje nasilnih impulsa pod blagoslovom države i koji rezultiraju vrijeđanjem Alexovog temeljnog ljudskog dostojanstva jest trenutak kad on, nakon dvotjednog tretmana Ludovico tehnikom, biva izveden pred komisiju koja bi trebala ispitati je li njegov impuls za nasiljem i seksom uspješno potisnut.

Pri tome dokaz ”ozdravljenja” podrazumijeva i poniženje ispitanika te se ne smije zanemariti da se sve to odvija pod nadzorom državne vlasti koja je utjelovljena u liku ministra unutarnjih poslova.

Ne treba zanemariti niti reakcije na Alexovo poniženje koje iskazuju pojedini članovi komisije. One bi se mogle protumačiti kao zluradost koja proizlazi iz linije misli da Alex kao kriminalac samo dobiva ono što ga ide.

Na opasne implikacije koje za društvo proizlaze iz provođenja mučenja ili izvršenja smrtne kazne kao predstave za javnost pod pokroviteljstvom države upozoravao je još Cesare Beccaria u djelu ”O zločinima i kaznama”. Beccaria je tumačio kako takav tretman ima slab ili nikakav odvraćajući učinak na potencijalne buduće kriminalce te da se na taj način čin barbarstva poput izvršenja smrtne kazne ili mučenja normalizira te postaje samo još jedan spektakl koji zabavlja narod.

Dokumentirani učinak onoga o čemu je Beccaria pisao vidimo na snimkama ljudi koji su se u raspoloženju narodnog veselja okupili pred kaznionicom na dan izvršenja smrtne kazne nad serijskim ubojicom Tedom Bundyjem u SAD-u. Do vrhunca te groteskne predstave došlo je kada su počeli odbrojavati završne sekunde do aktivacije električne stolice i na kraju toga odbrojavanja ispaljivali vatromet, baš kao da slave Novu godinu.

Primjeri otvoreno ili prešutno odobrenog nasilja koje čine figure autoriteta nisu novost u filmskoj umjetnosti. Jedan od najeksplicitnijih primjera toga jest film ”Salo ili 120 dana Sodome” u kojem se prikazuje sadističko iživljavanje članova fašističke elite u Italiji nad otetim mladićima i djevojkama u posljednjim danima Drugog svjetskog rata.

Ovdje je, međutim potrebno upozoriti na ključnu razliku u odnosu na nasilje prikazano u ”A Clockwork Orange”. Film ”Salo” prikazuje režim koji je otvoreno totalitaran i koji se ne zamara time da zločine koje čini zaodjene kao malo zla koje se čini u ime višeg dobra. Tamo se niti ne nastoji prikriti da je nasilje zaista samo sebi svrha.

Koliko god bilo zločinačko po svojoj prirodi, takvom društvu ne može se zamjeriti da je licemjerno, a to je upravo epitet koji se nameće u opisu države i društva prikazanih u ”Paklenoj naranči” koji pod krinkom društveno korisnog programa rehabilitacije i resocijalizacije osuđenika perpetuiraju nasilje.

U tome se nazire i jedna Alexova iskupljujuća osobina, a to jest činjenica da on, za razliku od društva u kojemu živi, nije hipokritičan. To se naročito očituje u sceni kada čitajući Bibliju spoznaje kako bi on, da se našao u položaju rimskog vojnika, sa zadovoljstvom otpratio i postavio Isusa na križ jer bi to na koncu bio samo još jedan dan ”na poslu”.

Točka u kojoj se spajaju otvoreno totalitarno društvo iz filma ”Salo” i nominalno demokratsko društvo prikrivenog potlačivanja iz ”Paklene naranče” jest reakcija njihovih žrtava na nepravdu i nemoć u kojoj su se našli. U oba društva žrtve pronalaze izlaz u samoubojstvu, odnosno, u Alexovom slučaju, u pokušaju samoubojstva.

Konačno, Alex je proizvod društva u kojem živi i ne može se smatrati psihičkim bolesnikom, pogotovo ne u rangu sociopata/psihopata.

Naprotiv, može se ustvrditi da je Alex u potpunosti duševno zdrav i da su njegovi nasilni ispadi za zajednicu u kojoj živi čak i poželjni, ali samo ako su u službi mehanizma potlačivanja kao što je to slučaj s njegovim nekadašnjim ”kompićima” koji su postali policajci.

U razvoju događaja kada Alex nije u stanju ukalupiti svoje nasilne nagone i staviti ih u službu vlasti, za državu je najelegantnije rješenje da ga se proglasi psihički bolesnim i da ga se smjesti u ustanovu umjesto da dođe do suočavanja s istinom da je on samo odraz zajednice u kojoj živi.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Gospodar prstenova – Fantazija u službi ekologije (2)
    •  Gospodar prstenova – Fantazija u službi ekologije (1)
    •  Fahrenheit 451 – Cenzura knjiga, kontrola misli
    •  Divni novi svijet – Distopija naša svagdašnja
    •  1984. – Rat je mir, sloboda je ropstvo, neznanje je moć
    •  Poricanje (2016.) – Historijski revizionizam i holokaust (3)
    •  Poricanje (2016.) – Historijski revizionizam i holokaust (2)
    •  Poricanje (2016.) – Historijski revizionizam i holokaust (1)
    •  Generacija X (1998.) – Mržnja kao pokretačka snaga ideologije
    •  Noćne kronike (2014.) – Patnja kao medijski proizvod

> Svi tekstovi ovog autora