autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Nas je Zagrepčane, kako pjeva Clapton, snašla dvostruka nevolja

AUTOR: Branimir Pofuk / 24.04.2020.
Porfirije Perić Foto: Boris Šćitar /PIXSELL

Porfirije Perić
Foto: Boris Šćitar /PIXSELL

(Opaska uredništva: Donosimo intervju dat novinaru Branimiru Pofuku za prilog Obzor Večernjeg lista od subote 18. travnja/aprila 2020. g. koji donosimo bez redakcijskih skraćivanja do kojih je došlo u obradi uredništva rečena priloga. Intervju je u Večernjem listu dobio slijedeći naslov: ”Čovjek je odnosom prema drugima, prirodi i Bogu postao roditelj i proizvođač svih virusa”).

U Srbiji je veliku buru i javnu raspravu ovog tjedna izazvao Sinod Srpske pravoslavne crkve uputivši tamošnjim vlastima “prijedlog i molbu” da na pravoslavni Uskrs, 19. travnja, iznimno dopuste kretanje ljudi i dolazak vjernika na liturgije. U povodu tog zahtjeva, kojem nije udovoljeno, srpski su mediji o načinu na koji će slaviti Uskrs pitali i episkope SPC-a izvan Srbije. Mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije u svojoj izjavi za Blic bio je jasan: “Kako mjere Vlade RH predviđaju da ne može biti okupljanja više od pet ljudi na jednom mjestu, na Uskrs ćemo, kao i prethodnih dana, služiti svetu liturgiju u skladu s predviđenim mjerama.” A to znači bez prisustva vjernika, koji će tijekom dana, prema strogom i unaprijed dogovorenom redu, po dvoje-troje moći dolaziti na pričest. Budući da je i Saborna crkva na Cvjetnom trgu teško oštećena u nedavnom potresu, mitropolit Porfirije će uskrsnu liturgiju, uz izravni televizijski prijenos na HRT-u u 10 sati, služiti u kapelici u sklopu crkvene gimnazije na Svetom Duhu, gdje mu je i rezidencija. Odatle je odgovorio i na naša pitanja u ovom velikom razgovoru vođenom pred Uskrs kakav, mislili smo, nema presedana. Mitropolit Porfirije Perić poučava nas da sve ovo skupa nije kraj svijeta, nego velika prilika i izazov.

Liturgijsko vreme Vaskrsa i sedmice koja mu prethodi najbogatije je ritualima i obredima koji evociraju Hristovu muku, smrt i vaskrsnuće. Kako ste se ove godine pripremali i kako doživljavate te dane uz prazne crkve, kako katoličke, tako i pravoslavne?

Siguran sam da nema sveštenika, pa ni vernika, kome u ovim danima osećanja nisu pomešana. Sa jedne strane svesni smo da hrišćanstvo nije tek jedna od mnogih religija nego je kosmička i vaseljenska istina koja počiva na nerazorivom susretu Boga i čoveka u ličnosti Bogočoveka Gospoda Isusa Hrista. Ta istina je, rekoh nerazoriva, nepromenljiva, stalna i trajna. Iz te perspektive lakše se suočavamo sa činjenicom da smo, evo tek pre koji dan na Cveti (Cvjetnicu), raskošan praznik sav u susretu i prožimanju Boga sa ljudima, sa decom, cvećem, životinjama, svim živim bićima, sa vascelom prirodom, koja je isto kao i čovek stvorena za večno postojanje, da smo na takav praznik, služili bez učešća vernika, čak bez hora. Ali, sa druge strane, mi znamo da su se sa nama molili ne samo naši vernici, nego da celokupna tvorevina slavi Gospoda i učestvuje u onome što je Sveti Maksim Ispovednik nazvao „kosmičkom liturgijom“.

Celokupna tvorevina Božija teži susretu sa svojim Tvorcem, i ne samo Tvorcem, nego i zagrljajem Oca koji grli svojim rukama, po Sv. Irineju Lionskom, tvorevinu koja je stvorena za besmrtnost. Ove godine, kao i prošlih, uz redovna liturgijska bogosluženja, pazili smo na vreme u nadi da ga iskupljujemo Liturgijom, istovremeno svesni kompletne fluidnosti postmodernog sveta, jer po mom dubokom uverenju danas situacija izgleda kao kad slep čovek dodiruje surlu slona i kaže da je slon zmijolik. Mislim da nam izmiče stvarnost, događaji smenjuju druge događaje, treba nam mnogo Solomonove mudrosti u ovoj stvarnosti.

Teško doživljavam prazne crkve, kako pravoslavne, tako i katoličke. Molim se Bogu da prevaziđemo ovu pandemiju i da ponovo budemo eklisija, što znači sabor, skup i radost.

Između ostalog dobar ste poznavatelj crkvene istorije. Pada li Vam na pamet ijedna situacija iz crkvene prošlosti slična ovoj današnjoj?

Ne treba duboko roniti po dubokom kladencu prošlosti, kako bi to rekao Tomas Man u svom delu Josif i njegova braća. Setimo se samo da su vreme vlasti sovjeta, ne samo hramovi bili zatvoreni i da nije služena liturgija, nego su sveštenici robijali u Sibiru, mučeni, streljani. Slično je stradala Srpska Crkva u pojedinim periodima i oblastima u vreme ropstva pod Turcima, zatim za vreme tzv. NDH i slično. Ili dublje u istoriji, zbog kuge je u vreme cara Justinijana bila zatvorena crkva Hristovog groba, što se ponovilo i u XIV veku. U mnogim epidemijama, ali i ratovima je bilo tako.

Crkva je raspeta tokom istorije, a to je njen modus vivendi i modus cognoscendi. Sv. Maksim Ispovednik kaže: “Sve vidljivo vezano je za krst”. Ona je, kako kaže Blez Paskal, u agoniji od kraja sveta i veka. Sam Hristos je rekao: “A kada dođe Sin Čovečiji, ko zna da li će naći veru na zemlji”? A opet u Evanđelju stoji i da “što je čoveku nemoguće, Bogu je sve moguće”, tako da nam ostaje pouzdanje i živa vera u živoga Boga.

U katoličkoj crkvi su osobito prisutni i snažni obredi i običaji vezani uz Hristov grob, krsni put, klanjanje krstu… U Novom zavetu svi su se njegovi najbliži učenici, osim jednog, razbežali i nikoga nije bilo pod krstom. Vernici se ovog proleća nisu razbežali, nego im je savetovano, pa i naređeno od svetovnih i crkvenih vlasti da ostanu u svojim kućama. Na kakve Vas misli potiče ta simbolika?

Ne bih uporedio uzvišene pasije Gospodnje sa situacijom koja nas je zadesila. Radije bih iskoristio priliku koju ste mi ljubazno dali da izrazim ponos što se naše društvo ili naša društva, sve one države u kojima ja živim, radim, Bogu se molim i koja plameno volim, što smo se mi Srbi, Hrvati, Slovenci, braća naša muslimani u Bosni, i druga naša braća i sestre sa ovog područja, veoma svesno, odgovorno, čovekoljubivo, što znači i bogoljubivo suočili sa ovom pandemijom, koju ja i ne samo ja, doživljavam kao pravi rat sa nevidljivim, podmuklim i opasnim neprijateljem. I zato što smo imali takav pristup, zato što razumno izvršavamo preporuke i naredjenja medicinske struke i političkih vlasti, svi zajedno i svako posebno veoma, veoma dobro prolazimo. Žrtve su, u odnosu na druge zemlje, koje uglavnom imaju bolje razvijenu medicinsku infrastrkuturu, bitno, bitno manje.

Meni, i svima nama u Srpskoj Pravoslanoj Crkvi je teško, zato što se upokojio veoma nam dragi vladika valjevski Milutin, skromni, ljubazni monah, asketa ali i vrli i dostojanstveni organizator života Crkve. Umro je i jedan veroučitelj iz Valjeva, mlad, snažan čovek. Sa druge strane sa velikom tugom primam vesti o tragediji koju doživljajvaju Italijani, Francuzi, Španci… Preminuo je i umirovljeni ljubljanski nadbiskup. Naše države su, uprkos materijalnim ograničenjima i teškom nasleđu, ipak veoma odgovorno i spremno zaštitile svoje stanovništvo. To me čini srećnim i ponosnim. Iako je “ludost za ovaj svet” koji u zlu leži, hrišćanstvo nije samo jurodstvo, nego otkrivena Premudrost Božija. Nije se uzalud Crkva distancirala od, inače, pesnika i pametnog čoveka Apolinarija Laodikijskog, koji nam je servirao antropološki minimalizam i negaciju uma i razuma kod čoveka u njegovoj istorijskoj delatnosti. Savetujemo zaista mere opreza prema koronavirusu. Svako vreme ima svoje breme.

Zaraza, potres, hladnoća… pa onda još i nekakva pustinjska prašina u vazduhu… ima ljudi koji su skloni biblijskim asocijacijama, vide u svemu znakove apokalipse koja se bliži ili je već počela. Što kažete vernicima koji tako razmišljaju? Šalje li Bog još uvek – kao u Starom zavetu kada mu to nije bilo strano – od spržene Sodome i Gomore i “egipatskih zala” do opšeg potopa – pošasti na zemlju kao kazne i opomene?

Poznato je da se različita najsloženija opštedruštvena i lična egzistencijalna pitanja u zaoštrenom vidu javljaju u doba velikih kriza, kakva je sadašnja. U našem pokolenju se prvi put susrećemo sa tako naglašeno izraženim fenomenom, a tome je doprineo više od drugog karakter krize – suočavanje sa nepoznatim, nečim što seje smrt, a uz to nevidljivim neprijateljem.

Strah čovekov, kao hajdegerovska ontička kategorija, strah od smrti, bolesti, nemaštine, strah od ponavljanja već preživljenih kriza, strah za decu i mlade naraštaje i mnoga druga pitanja i traume koje se u narodu sasvim prirodno i zakonito projavljuju, kod onih duhovno možda preosetljivih projavljuju apokaliptična predviđanja kraja sveta, i slično. Pojedinci pak, sve što se dešava doživljavaju kao da su u uzburkano more bačeni bez pojasa za spasavanje. Pre bih rekao da je reč o opomeni nego o kazni.

Opomene su, pak, izraz izričite brige, ljubavi i staranja Božijeg o čoveku. Međutim, Bog je posle Potopa dao onu prelepu dugu kao nadu, simbol i zavet. I sami znate da iza svega toga postoji egzodus, ali ako se dotaknemo knjige proroka Isaije videćemo ona divna, produhovljena obećanja Božija u 54. glavi koja govori o stradalnom sluzi Jahveovom: “Veseli se, nerotkinjo koja ne rađaš, zapjevaj i poklikni ti, koja ne trpiš muka od porođaja, jer pusta ima više djece nego li ona koja ima muža, veli Gospod”. Bura velikih i utopijskih je bilo, i ne možemo olako da govorimo o kraju istorije. Frensis Fukujama je olako, kao što i vidite, označio kraj istorije. Ako je ovo kraj istorije ili “zadnjeg đavo nosi”, poslednji stadijum istorijskog razvoja, onda nismo duhovna civilizacija.

S druge strane, većina ostalih Božjih stvorenja i sama planeta Zemlja kao da je odahnula u trenutku kada su se ljudi umirili, zaustavili ili barem usporili svoje svakodnevne, a često za čitav eko-sistem pogubne intervencije i eksploataciju… Koliko je u pravoslavnom svetu prisutna “ekološka teologija” kakvu osobito od početka svog pontifikata afirmiše papa Franjo?

To što ste pomenuli da je pandemija pomogla prirodi da odahne od ljudske eksploatacije, zapravo terora, je veoma dragocen putokaz ljudskom rodu za budućnost. To govori da Vi jasno uočavate da u ovim nevoljama treba da prepoznamo božje dopuštenje i promisao koji nas upućuje na promenu ponašanja, delovanja, na preumljenje. Virus Corona i svaki drugi virus je u najmanju ruku i pedagogija Božija. Opomena da smo izopačili svoje dostojanstvo. Kako?

Malo bi nam bilo stranica da pobrojimo sve. Jednom rečju, mi ljudi smo svojim načinom života, svojim međusobnim odnosima kao i odnosom prema prirodi, suštinski postali jedini virus u veličanstvenoj harmoniji tvorevine Božije. Svima i svemu nanosimo nepravdu, sve remetimo. Prirodi uzimamo dušu, otimamo joj elementarne sastojke bez kojih ona prestaje biti predivno, miroljubivo naše stanište. Brani se, sveti nam se, opominje nas, poziva na promenu stava, da se opametimo. Medjusobno smo, umesto braća, ljudi, jedan drugome smetnja, neprijatelj, vuk. Mi smo roditelji i proizvođači svih nama neprijateljskih virusa. Zaboravili smo Boga, zaboravili smo čak i da smo Ga zaboravili.

Evo još jedne prilike da se vratimo sebi, jedni drugima i Bogu. Bojim se da lekciju nećemo naučiti. Papa Franja, ali i Vaseljenski patrijarh Vartolomej i ne samo oni, s pravom upozoravaju na strahotu ekološke katastrofe. Papa nam ukazuje na borbu za socijalnu pravdu, za očuvanje tvorevine, koja se vodi u Latinskoj Americi, koja je pod jakom stegom imperijalističkog kapitalizma. Malo su poznati oni intelektualci iz jezuitskog reda koji su uklonjeni, pa i stradali u Latinskoj Americi. I u tome, pored ostalog, vidim značaj i doprinos današjeg rimskog episkopa.

Papa stoji sam na ogromnom i praznom Trgu Svetog Petra. Osim hršćanskih, prazne su muslimanske i jedrejske bogomolje. Ali, nisu suspendovane irane samo sve javne manifestacije religijskog života, nego su zatvorene i sve kulturne institucije, dakle i svi “civilni” oblici duhovnog života. Sve se to sada odvija samo na televiziji i u virtualnim “katakombama”. “Dopušteno” je samo ono što služi očuvanju gole ljudske fizičke egzistencije. Je li pandemija dovela do trijumfa golog razuma i nauke? Igra li “duhovna nadogradnja” ikakvu ulogu u borbi za goli život? Bojite li se posledica i zaključivanja kako se, eto, očito može bez svega što nam je sada uskraćeno? Vredi li uopšte još uvek ona biblijska izreka “ne živi čovek samo o hlebu…”?

Privremena je praznina trgova i mesta gde se ljudi okupljaju. Sve će to ponovo oživeti, jer Bog može i od kamenja “podići decu Avraamu”. U ovom trenutku, do daljeg, razumno je sastajati se u Virtuelnoj Agori, jer se i na internet, društvene mreže i svi oblike opštenja odnose one reči iz Postanja, vide Bog da je dobro. Naravno ukoliko ih koristimo na dobro. Jasno je da ništa ne može zameniti pogled oči u oči, dodir. Ništa ne može zameniti svetu evharistiju. Liturgija i sveto pričešće, ne mogu se doživeti u virtulenoj sferi.

Još je jedan od starih pustinjaka iz drevnootačkog Paterika rekao: “Video si lice brata svog, video si Boga svog”. Ne vidim da bi nešto moglo da zameni živu interpersonalnu i međuljudsku komunikaciju. Ali, moramo prepoznati mere božje pedagogije, kako bismo što pre mogli da zaboravimo na pojmove kao što je socijalna distanca koji mi se uzgred budi rečeno ne dopada. Fizička distanca da, ali i na toj distanci srcem moramo ostati blizu jedni drugima, nositi bremena jedni drugima, ako hoćete biti solidarni, što socijalna distanca nužno ne podrazumeva.

Katolici su dobili na HRT-u svakodnevni termin za televizijsko bogosluženje. Jeste li razmišljali ili možda predlagali takvu mogućnost barem nedeljom za pravoslavne vernike u Hrvatskoj?

Nastojimo da, za sada skromnim tehničkim sredstvima preko interneta omogućimo vernicima da svakodnevno učestvuju u bogosluženjima. Sada, pošto je Saborna crkva na Cvjetnom trgu veoma oštećena u zemljotresu, bogosluženja obavljamo u kapelici u sklopu crkvene gimnazije na Svetom Duhu. Sa istog mesta, uz Božiju pomoć, svojim ograničenim snagama upućujemo i reč nade i utehe. Snimamo jednom kamerom i emitujemo na interentu. Zadivljujuće je koliko ljudi prati bogosluženja i našu skromnu reč. To svedoči da smo žedni Boga. Pogotovo u ovakvim kritičnim i turbulentnim periodima. Naravno, uvek smo spremni za saradnju sa javnim medijima. HRT-om i drugim. Zahvaljujem Vam na ovom pitanju.

S druge strane, nekada su ljudske i verske zajednice u ovakvim situacijama redovno tražile i pronalazile krivce za kolektivne nesreće u pojedinim manjinskim grupama. Zbog epidemija kuge često su širom Europe stradali Jevreji. Kako je danas? Jesmo li prosvećeniji, napredniji i humaniji?

To je pitanje koje svako treba sebi da postavi. Nadam se da smo napredniji i humaniji. Žao mi je zbog svih hrišćanskih pogrešaka, od ubistva neoplatoničarke Hipatije, pa na dalje kroz već pomenuti duboki kladenac dalje i bliže prošlosti.

Što se tiče kolektivne krivice manjina, uvek postoji jedan mali tamni brat u nama, kako kaže Karl Gustav Jung, koji projektuje sopstvene frustracije i nedostatke na druge. Antisemitizam postoji i tamo gde nema Jevreja. Po replici iz filma Brod ludaka, uz bicikliste su negde krivci Jevreji, a negde drugi manjinski narodi ili verske grupe.

Zinovjev je 1999. godine, u svom čuvenom intervjuu Figarou primetio da u savremeno doba po odluci svetskih moćnika čitavi narodi i države mogu biti uništavani, pa i uništeni, ukoliko mediji od njih naprave takve dežurne krivce, kakvi su Jevreji bili u vreme nacizma.

Čini li vam se da autoritarnosti skloni političari i politike bez previše otpora, pa čak i uz aplauze, prelako uspevaju u suspenziji mnogih osnovnih ljudskih prava i građanskih sloboda?

Pitanje ima mnogo, mnogo slojeva. Odgovor zavisi od društvenog i istorijskog konteksta koji posmatramo. Odgovor na Vaša dva reda zahtevao bi ne jednu disertaciju. Na mnoga pitanja bi trebalo prethodno odgovoriti. Da li je, opet po Zinovjevu, pad komunizma označio i pad demokratije? Sledstveno: da li živimo u demokratskom ili postdemokratskom društvu i gde su tu ljudska prava, koja ja ne zanemarujem u praksi. Ali, da ne okolišam, u odnosu na aktuelnu pandemiju i mere državnih vlasti radi zaustavljanja zaraze i manje žrtava, biću zadovoljan ako me primetite u masi koja aplaudira Plenkoviću i Janši i njihovim vladama i svakome ko odgovorno nastoji i uspeva da, u skladu sa medicinskim preporukama, zaštiti narod.

Sa tim nemam nikakav problem, iako još jedanput moram da naglasim da sa velikim duhovnim bolom služim liturgiju bez prisustva naroda. Jasno je da ograničavanje kretanja ograničava privremeno i građanske slobode. Dovoljno nam je da pogledamo ogromnu patnju u Lombardiji. Možda bismo se njom mogli poučiti.

Kako se vaša pomesna Crkva priprema za potpuno izvesnu ekonomsku krizu koja sledi? Pripremate li i vi neke socijalne mjere?

Socijalne i privredne posledice pandemije teško je predvideti. Naša Crkva u Zagrebu je u zemljotresu pretrpela veliku štetu na hramu i drugim nepokretnostima od kojih se izdržavaju sve naše aktivnosti, gimnazija itd. Dakle, za nas Zagrepčane je Double trouble, dupla nevolja, kao u onoj staroj blues kompozicij koju Clapton sjajno izvodi. Moji sveštenici nisu čekali procene štete, ko će, a ko neće ostati bez posla.

Samo su nastavili da već četvrtu godinu za redom onima koji su najugroženiji dostavljaju pomoć. U trenutnom kontigentu raspoređujemo deset tona hrane i sredstava za higijenu. Borićemo se i dalje. I nama će trebati pomoć, pre svega da popravimo hram na Cvjetnom trgu, druge nepokretnosti. Polako. Mi često kažemo: daće Bog! I tako bude!

Očekujete li da će se u svetu uopšte, pa tako i u crkvama promeniti odnos prema materijalnom bogatstvu i siromaštvu, solidarnosti, socijalnoj politici?

Mi moramo da postanemo bolji. Mi moramo da se vratimo nekim vrednostima koje su nezamenljive, kao što je sastradalna ljubav, ili, ako hoćete, empatija. Potrebna nam je jedna normalna socijalna politika, o kojoj su govorili ruski religiozni mislioci, kao što je Vladimir Solovjov, otac Sergije Bulgakov i dr., posebno rimska katedra koja je u svojoj evanđelskoj eksplikaciji od Lava XIII na ovamo uvek obraćala posebnu pažnju prema socijalnoj politici i jednakosti. Otkrovenje i Crkva su upućeni na svet, i treba voditi jednu hrišćansku politiku, jer izvorne hrišćanske vrednosti su afirmacija ljudske ličnosti i njegovih ekonomskih i duhovnih prava. Trebalo bi da se češće vraćamo na Lukino Jevanđelje koje se, više nego ostali novezavetni tekstovi, osvrće na socijalne teme. Verujem da je u njemu odgovor na Vaše pitanje

Virus se ponaša vrlo “ekumenski” i ne pravi ama baš nikakve razlike među ljudima ni po jednoj osnovi, pa ni nacionalnoj i verskoj. Očekujete li da će pandemija pomoći da dugotrajnije zavlada osećaj jednakosti i solidarnosti među ljudima i da će se poboljšati odnos prema manjinama, a Vas pitam posebno za hrvatske građane srpske nacionalnosti?

Smatram da nas nevolje ujedinjuju, kako je rekao i Ernest Renan. Pritom je mislio na nacionalnu državu. Voleo bih da je osećaj jednakosti i solidarnosti neprestano prisutan svuda pa i u našoj zemlji i da nam nije potreban nekakav tamo virus da bismo to osvestili. Takođe bih voleo da je osećaj jednakosti i solidarnosti neprestano prisutan. Voleo bih da hrvatski građani srpske nacionalnosti uvek budu tretirani kao sugrađani bez ikakve predrasude i diskriminacije.

Sve rane rata daju se zaceliti ukoliko nam je budućnost a ne prošlost prioritet. Molim se da život krene dalje, tamo gde nebo i zemlju spaja horizont, gde se dodirujemo, a znamo ipak da je nama potrebna država koja će biti servis ličnih i individualnih sloboda, a samim tim i sreće pojedinca i zajednice.

Što mislite, je li jedna ovakva (pan)demija mogla ugasiti svu onu mržnju, strahove pretočene u agresiju i naposletku ratove devedesetih među našim narodima i državama, kad već hršćanska ljubav nije pomogla?

Žao mi je zbog ratova 90-ih godina među našim narodima i državama. Bojim se da smo tražili mnogo puta osnove u međusobnim odnosima u onome što je arhajsko i primitivno, a ne u hrišćanskoj ljubavi. Mislim da nam hrišćanska ljubav nalaže onu docta spes (učenu nadu) da prevaziđemo nacionalne, verske, pa i druge podele, i da uzgajamo onaj ideal jedinstva u različitosti. Da nam Jevanđelje i ljubav bili osnovni životni pokretač ne bismo se sa bolom osvrtali na 20. vek i sve ono što nam je doneo i odneo. Možda je i pandemija neki znak, putokaz, parimej ka nekoj boljoj budućnosti.

Koje pouke izvlačite iz ove pandemijske nepogode, vi lično kao čovek i vernik i kao crkveni pastir, episkop i mitropolit?

Kao što Tojnbi (Toynbee) kaže da je istorija istovremeno izazov, ovu nepogodu takođe shvatam kao izazov za sve ljude, ona izaziva na videlo sve što u nama vredi ili ne vredi, da postane vidljivije, jasnije. Ako smo dobri, da budemo još bolji, ako, pak, nismo, da se pokajnički suočimo sa svojim manama, ako smo verni, da dodatno po ljubavi postanemo hristoliki.

Crkva se često posmatra kao zajednica koja ima piramidalnu strukturu. Ja kao vernik i kao crkveni pastir, dakle, episkop i mitropolit, voleo bih da ta piramidalna struktura bude okrenuta, da ja služim, a da moji vernici umesto mene daju odgovore u vašim glasilima. Voleo bih da, kao što se kaže u Liturgiji, damo dobar odgovor na veličanstvenom Hristovom Sudu koji će biti konačna procena kako nas pojedinačno tako i sveta u celini.

(Prenosimo sa stranica mitropolije Zagrebačko-ljubljanske)

 

 

AKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Andrej Plenković i HNK Zagreb
     Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
     Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
     "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
     Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
     Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
     Utrka milijardera u svemiru
     Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
     Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
     Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1