autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Naprijed naši tamburaši i laktaši!

AUTOR: Zdravko Zima / 15.11.2013.

 Da ne živimo u Hrvatskoj, snimka vatrogasca kojeg je bura zajedno s komadom lima digla u zrak, asocirala bi na leteći ćilim iz neke perzijske bajke. Ali stvarnost je puno gora; ne samo zbog nevere, bure koja je kod Krčkoga mosta puhala brzinom od 230 kilometara na sat, iščupanih stabala i ozlijeđenih glava. Od udara vjetra stradalo je i riječko groblje Kozala, pa se u jednom času stvorila slika Sudnjega dana u kojem se, prema kršćanskoj eshatologiji, mrtvi dižu iz grobova da bi se cijelo bogovetno čovječanstvo svelo na kategorije pravednika i grešnika. Kao i u slučaju katastrofalnoga tajfuna koji je pogodio Filipine, tješimo se u krajnjem slučaju tvrdnjom da je bura viša sila s kojom se nosimo kako znamo i umijemo. Ali što je s burom kriminala koja nad ovom zemljom i nad njezinim stanovnicima drma dugih i nemilosrdnih 20 godina, ne pokazujući znakove slabljenja? Pored nepreglednih pljačaka, suportiranih u državnim institucijama, kako izaći nakraj s mržnjom, autizmom i/ili fašizmom, svim onim bolestima koje su izravno i posredno isto tako blagoslovljene u najvišim tijelima svjetovne i crkvene vlasti?

U pojedinostima i cjelini, Hrvatska je pretvorena u tautologiju. Sve je dobilo precizno uštimani nacionalni predznak; Sabor, sva kazališta i umjetnička udruženja, mirovinski fondovi, tvornice kobasica, sportski i ribolovni klubovi, filatelistička i šahovska udruženja, kladionice i bordeli, na sve strane se hrvatuje, samo što ništa ne funkcionira. Forma je zamijenila sadržaj, ali za to nitko više ne haje. Glavno da imamo državu!
 

 

Osim što je siromašna i besperspektivna, koliko je Hrvatska demokratska zemlja? Koliko korespondira s europskim standardima ponašanja, to više što nas dežurni domoljubi uvjeravaju da smo oduvijek bili u Europi – ako ne i ispred nje – i da nam nitko od balkanskih susjeda nije ni do koljena. Lijepo zvuči, no koliko u tome ima istine, drugo je i nadasve škakljivo pitanje. Polemike o hrvatskom jeziku, ćirilici i ustavnoj definiciji braka dovedene su do stanja kolektivne mučnine, zrcaleći nemoć političke nomenklature da u jednom teškom času ponudi ili sugerira suvisla rješenja. No onaj tko nema odgovore na elementarna ekonomska pitanja (u kojima bi jedan više jedan trebalo biti dva), teško ih može imati u nečem što zadire u sferu privatnosti i u čemu emocije i argumenti sile nerijetko pretežu nad silom argumenata. U pojedinostima i cjelini, Hrvatska je pretvorena u tautologiju. Sve je dobilo precizno uštimani nacionalni predznak; Sabor, sva kazališta i umjetnička udruženja, mirovinski fondovi, tvornice kobasica, sportski i ribolovni klubovi, filatelistička i šahovska udruženja, kladionice i bordeli, na sve strane se hrvatuje, samo što ništa ne funkcionira. Forma je zamijenila sadržaj, ali za to nitko više ne haje. Glavno da imamo državu!

 

U narodu koji dugo čeka ostvarenje svojih snova, država ”lako može postati idolom koji zasljepljuje”. Tako je u svoje vrijeme mislio i pisao Vlado Gotovac. Slušajući primjedbe na račun portala Autograf.hr, uvijek iznova uskrsavaju ista pitanja. Koliko smo mi, kao zajednica i kao pojedinci, bolji od svojih susjeda (ako smo uopće bolji)? Je li Hrvatska regionalni lider, kako joj vole tepati njezini prilježni i u sebe zagledani vođe? Budući da je punopravna članica Europske unije, može li naša država biti primjer drugim balkanskim entitetima nad kojima katkad tako bahato iskazujemo svoju ”superiornost”? Samokritičnost je jedna od najvažnijih osobina s kojom mora računati svaki pojedinac. Ta osobina još je važnija za one koji prirodom svoga posla komuniciraju s javnošću. Kao jednom od utemeljitelja našega portala, kritike me ne smetaju, pogotovo ako su razložne i inteligentne. Ali kad slušam prigovore zbog toga što su u rad portala involvirani suradnici iz  drugih zemalja, posebno (naravno) iz Srbije, onda mi je jasno da se u Hrvatskoj sve mijenja tako da ostane isto. Naprijed naši tamburaši i laktaši!

 

Općenito uzevši, ne treba se čuditi pobuni protiv svega što odudara od naše nacionalno, vjerski i zvjerski unificirane i/ili klonirane države; u krajnjoj konzekvenci, još se manje treba čuditi što nismo, a u skoroj budućnosti nećemo biti ni blizu najrazvijenijih europskih zemalja

 

 Ako danas, u trećem mileniju, u globalizacijskome košmaru, u kojem čovjek može upoznati korejsku kulturu živeći na ulicama Los Angelesa,  ako u svijetu interkulturalne komunikacije, u kojem se stvara kozmička rasa (prije sto godina najavio ju je Jose Vasconcellos), treba smišljati alibi za takve autore kao što su Milan Vlajčić, Filip David i Teofil Pančić, onda isto tako nema mjesta čuđenju nad histerijom potaknutom ćirilicom ili građanima inorodne seksualne orijentacije. Općenito uzevši, ne treba se čuditi pobuni protiv svega što odudara od naše nacionalno, vjerski i zvjerski unificirane i/ili klonirane države; u krajnjoj konzekvenci, još se manje treba čuditi što nismo, a u skoroj budućnosti nećemo biti ni blizu najrazvijenijih europskih zemalja. U eri novih tehnologija i kognitivnih proteza, sustav koji ne prihvaća pluralitet izgubljen je jednom zasvagda. Ako primjedbe zbog ”srbijanskih” suradnika na ”hrvatskome” portalu izviru iz usta ”urbanih” Zagrepčana, onda je jasno da je pameti u ovome dijelu svijeta definitivno odzvonilo.

 

Dakako, u recentnom vokabularu novokomponiranih oportunista šovinist je uvijek onaj drugi, ali kad shvate da neki individuum ne pripada njihovu etnički zacrtanom i zapišanom toru, takvi Europljani reagiraju kao bik pred crvenom krpom. Teško je suzbiti malodušnost pred tom spoznajom, iako Drago Pilsel tvrdi da stanovite istine, koliko god očite, treba ponavljati hiljadu puta, milijun puta, do iznemoglosti. Ergo, što nas je navelo na tako nevjerojatnu ideju, evidentiranu u spremnosti da za portal angažiramo pisce iz glavnoga grada Srbije? Citiranu trojku privoljeli smo na suradnju vođeni ponajprije činjenicom da pišu jezikom koji je razumljiv publici u Hrvatskoj i u široj regiji. Je li taj jezik samo srpski, samo hrvatski, ili slučajno sliči na hrvatski, a hrvatski katkad na ukrajinski i poljski, pitanje je koje bi dodatno zakompliciralo jednu ionako neveselu temu. Pustimo da ga poput stare kosti glođe jedna vrsta lokalnih pasdarana koja će u zakucima mentalno i materijalno opustošenoga Balkana, u svijetu sve većih razlika i intenzivnih (e)migracija, uvijek iznova polemizirati o korijenskom pravopisu, Vuku Karadžiću i ruskim tuđicama u intaktnom hrvatskom jeziku.

 

Srbijanske autore angažirali smo i zato što nas od njihova glavnoga grada udaljava velikih i istodobno malih 400 kilometara. Uzimajući u obzir princip spojenih posuda, to znači da naš boljitak vitalno ovisi o boljitku naših susjeda; u vremenu u kojem se Zapad pretvara u Istok, a Istok u Zapad, taj princip ne razumiju samo bedaci i fundamentalisti (što je katkad jedno te isto)
 

 

Srbijanske autore angažirali smo i zato što nas od njihova glavnoga grada udaljava velikih i istodobno malih 400 kilometara. Uzimajući u obzir princip spojenih posuda, to znači da naš boljitak vitalno ovisi o boljitku naših susjeda; u vremenu u kojem se Zapad pretvara u Istok, a Istok u Zapad, taj princip ne razumiju samo bedaci i fundamentalisti (što je katkad jedno te isto). Finalmente, Vlajčića, Davida & Pančića birali smo isto tako zbog njihove izvrsnosti, ako ta riječ u ovoj povampirenoj sredini, koja se najradije okreće u prošlost i u propast, još ikom išta znači. U kolumni objavljenoj 21. listopada 2013. godine Filip David zapisao je sljedeće retke: ”Ako bi se u jednoj reči saželo stanje duha savremene Srbije, onda bi ta reč bila hipokrizija.” Ili dalje: ”Prilagođavanje svakoj novoj vlasti, udvorništvo bez granica, prekonoćno menjanje mišljenja i uverenja, sasvim je uobičajena i normalna pojava u novim takozvanim demokratskim društvima.” Nadajmo se da su te opservacije dovoljno razumljive bez polaganja ispita iz stranog jezika i bez prevoditeljskih ili kakvih drugih intervencija.

 

 

Porazno je, međutim, da se Davidove primjedbe u punoj mjeri svoje eksplikativnosti tiču Srbije isto koliko i Hrvatske. Ali dežurni higijeničari iz našega sokaka najmanje mare za to. Njih muče srbijanski autori sami po sebi! Kriminalci iz dviju susjednih zemalja uredno su surađivali za vrijeme najžešćeg rata, a 18 godina poslije svi drugi trebali bi uživati u svome malom hataru, kukuričući zadovoljno nad okupljenim kokošima, kriješteći pred svakim stranim utjecajem i poistovjećujući svaku tuđu riječ s atakom na državni suverenitet. Za inat toj sorti kokošarskih filozofa, citirat ću Isidoru Sekulić koja je 1911. godine doslovce konstatirala: ”Mi smo narod koji u stvarnost ne veruje i koji stvarnost ne voli.” Slavna srbijanska spisateljica aludirala je tom rečenicom na vlastiti narod, ali da stvarnost ne vole ni njezini zapadni susjedi, poslije svega ne treba dokazivati. Treba se samo ispričati; ne kokošarima, nego onima koji su postali objektom njihove tragikomične graje.

 

 

 

Još tekstova ovog autora:

     Rat kao autoimuna bolest
     Važno je da ste zdravi
     Vonj korupcije
     Blagdan à la Kuzmič
     Slon u staklani
     Roman rijeka o Dunavu
     2 plus 2 je 5
     Sram će spasiti Hrvatsku
     Kratka povijest poniženja
     I ministar čini što hoće

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1