Naopaka slika povijesti predstavlja se kao istinita

Bavim se već neko vrijeme puževima golaćima. Ima ih na stotine, odvratni su, ljigavi i žderu sve što posadim u divnu zemlju, bogato nahranjenu zahvaljujući trudu prevrijedne prijateljice Hele koja je sa svoje istarske farme doteglila gomilu kašeta s prvorazrednim gnojem.

Piljevina, soda bikarbona, sol, piva u čaši… poslušala stotinu savjeta, ali nikakve vajde. Noću ih izmili na stotine i pobrste sve sadnice do korijena. Dovode me do ludila. Ruba pameti.

A nisu jedini. Nažalost. Ima i podosta dvonožaca u miloj mi domovini, na koju sam trenutno usredotočena, koji nepovoljno djeluju na moj nervni sustav i moždane vijuge. A još će svakim danom njihov utjecaj biti sve pogubniji jer se spremaju ni s čim razumnim izazvani skori izbori.

Covid-19 je sve zeznuo. Ograničio je svoje djelovanje samo na nedjelju i to isključivo na prodavaonice pa su stožerovci i stožerkinje, vođeni isključivo znanstvenim činjenicama, odobrili, prvo mise, a onda i izbore. Što ga u Hrvatskoj dođe skoro pa na isto.

Covid-19 je sve zeznuo. Ograničio je svoje djelovanje samo na nedjelju i to isključivo na prodavaonice pa su stožerovci i stožerkinje, vođeni isključivo znanstvenim činjenicama, odobrili, prvo mise, a onda i izbore. Što ga u Hrvatskoj dođe skoro pa na isto

Jer Crkva i Država u nas su jedno tijelo s dvije glave od kojih jedna određuje i zapovijeda, a druga kima i provodi. A obje vole moć i pare. Pritom obje neprekidno ponavljaju kako im je misao vodilja dobrobit puka, prvenstveno hrvatskog, jer će se drugi već nekako snaći.

Vlada u ovozemaljskom životu samo misli na to kako će olakšati i učiniti život ugodnijim svekolikom hrvatskom življu, a Crkva piše pisma preporuke za prekogrobno dugoročno bivstvovanje. Onima koji je slijepo slijede i bezrezervno nagrađuju.

Meni su već osigurali mjesto u devetom krugu. Ne sumnjam. A nije mi ni žao jer ću biti u predobrom društvu.

Već sam u prošloj kolumni napisala kako se čudim ljudima koji stalno mantraju kako ćemo sigurno nakon pandemije biti mudrije, bolje osobe jer smo uvidjeli kako smo krhki i sićušni pa ćemo shvatiti da trebamo uživati u svemu što nam danas život nudi, veseliti se malim stvarima, voljeti i pomagati svoje bližnje.

Uz tone nakupovanog toalet papira i brašna obično se događaju prosvjetljenja. Velike spoznaje. Natrpaš se kruhom i kolačima, sjedneš na zahod i shvatiš – život je jedan i jedinstven, nitko nije otok, već su svi ljudi sestre i braća, od danas ih sve grlim i ljubim, bez obzira na spol, rod, vjeru, rasu, etničku pripadnost ili političko uvjerenje.

Kad izađeš, posegneš za Ustavom i provjeravaš jesi li neku manjinu ili drugotnost propustila spomenuti, u mislima ili glasno, pa propušteno hitro zapisuješ na jednu od tisuću rola troslojnog mirišljavog guznog čistača.

Aha. Već se prvi dan nakon popuštanja mjera vidjelo da je svijet oko nas posve drugačiji. Osmijeh do osmijeha. Odbačene su sve maske. Naročito one kojima smo pokorno neko vrijeme zakrivali nosove i usta.

U Zagrebu ozračje sreće posebno vidljivo. Ne možeš parkirati kraj zgrade jer se ruše dimnjaci i fasade pa sretno skreneš i staviš ljubimca na livadu parka. Neka cvjeta tisuću cvjetova. Limenih ili pravih, svejedno. Doduše, sadnju pravih može odobriti samo vlast u gradu, ali to je tek sitan i nevažan detalj.

Mnogi su s pinklecima otpremljeni u studentske domove iz kojih su u vrećama za smeće izbačene stvari prvotnih stanara. I sad su svi i sve sretni. Nikome ništa ne smeta.

Ne zna se kad će im biti obnovljeni razrušeni domovi, ne zna se kad će se studenti moći vratiti u svoje sobe i raspremiti vreće za smeće. Jer se nema vremena donijeti zakon kojim bi se odredilo kako će obnova zgrada i kuća teći i tko će što platiti.

Važnije su stvari pred nama. Izbori. No život je jedan i nema se smisla uzrujavati.

Ozračje sreće posebno šire premijer i njegova svita. Vrli HDZ. Pa kako ne bi kad su ispunili sve što su planirali. Ne znamo doduše precizno o čemu se radi, ali možemo pretpostavljati.

Opstali su iako se to činilo gotovo nevjerojatnim na početku, a bogme i na sredini mandata. Jest da su morali trpjeti HNS, manjince i Bandićeve žetončiće, ali ništa ih nije uspjelo pokolebati u namjeri da ostanu na vlasti sve dok im se da.

Otišla je gomila ministara, ali su ispraćeni kao zaslužni pregalnici, a ne osobe sumnjiva morala, kompetencija i postignuća.

Jest da su škole i nadalje zatvorene, a neke zagrebačke vrata ni sljedeću školsku godinu neće otvoriti jer ih je potres ozbiljno oštetio, ali učenost na ovim prostorima nikada ni nije bila na nekoj cijeni.

Jest da su podijelili potporu i tvrtkama koje su ostvarile velike profite i onima koje su uzele pare, a otpustile radnike.

Jest da se predsjedanje Europskom unijom najavljivalo kao najveće postignuće, a sada čitamo u stranoj štampi kako je to vodstvo bilo skoro pa nikakvo. Ali, vođa i sljedba su zadovoljni.

Bavim se već neko vrijeme puževima golaćima. Ima ih na stotine, odvratni su, ljigavi i žderu sve što posadim u divnu zemlju, bogato nahranjenu zahvaljujući trudu prevrijedne prijateljice Hele koja je sa svoje istarske farme doteglila gomilu kašeta s prvorazrednim gnojem

Nitko od vjernih nije ostao bez posla. Ni ravnatelj bez odgovarajuće stručne spreme u čijem je domu umrlo 18 osoba. Ma nikom ni vlas nije pala s glave. Svi su stabilno na svojim pozicijama i nadaju se da će na njima i ostati.

I ministar vanjskih poslova kojem su obrnuto proporcionalni smisao izgovorenog s količinom izbačaja riječi, i ministrica kulture koja izjavi da je potres preozbiljna stvar da bi se o njemu radio performans (konzultirat ćemo neke konceptualne umjetnike što o tome misle), i ministrica demografije i svega i svačega koja o socijali nema pojma, a baš je posebno to područje ni ne zanima… Da ne nabrajam dalje.

Mission is accomplished. Održalo se na vlasti, a velika je vjerojatnost, uz narod kakav jest, da će se na njoj i ostati. Bumo vidli. Uskoro.

Posebna je priča komemoriranje u Hrvata. Tu se tek postiže neviđeno.

Onima koji su pobijedili i donijeli slobodu trideset se godina ruše spomenici, preimenuju ulice, škole, trgovi koji su nosili njihova imena, zatire im se svaki trag, a pobijeđene se diže u zvijezde i čini herojima.

Jasno je da sve žrtve zaslužuju žalovanje.

One krvnika i zločinaca tek tugu članova obitelji koja ih i nadalje voli. I javnu osudu ako su se predali, a onda bili pogubljeni bez suđenja.

Oni koji su stradali jer su ih nagovarali na bijeg i govorili im kako će biti poklani ako ostanu, a nisu okrvavili svoje ruke, zahtijevaju suosjećanje svih.

Ali, činiti od njih heroje koji zaslužuju pedeset službenih komemoracija, pedeset ”Otvorenih” i sve prijenose uživo na javnom medijskom servisu, teška je svinjarija i pokazatelj kamo nas to (slijepi) Vođa usmjerava.

Zaboraviti i prešutjeti sve Hrvate i Hrvatice (a tako se neprekidno samo u svoj narod kunu) koji su poginuli u ofenzivama, u pustarama i šumama, logorima, boreći se za slobodu Hrvatske, odvratno je i neoprostivo.

Fašizam i antifašizam nisu ideološka pitanja. To je temeljno civilizacijsko pitanje. I ne može se poništavati važnost antifašističkog pokreta zbog nečega što se događalo neposredno nakon rata.

I lagati da nam je sada bitno bolje. Da danas ne živimo u prisilnom jednoumlju. U kojem se jedva probija glas onih koji su zapravo na pravoj strani povijesti.

Ima i među njima podosta tvrdokornih podržavatelja svega, bez zadrške, bez sposobnosti kritičkog promišljanja i sagledavanja loših stvari koje su se događale u Jugoslaviji, ali to je neka druga priča. O kojoj vrijedi govoriti, ali nekom drugom zgodom.

Crno-bijele filmove volim, ali crno-bijeli svijet mi je odbojan i neprihvatljiv. Ako se ova naopaka slika povijesti nastavi predstavljati kao istinita, najbolje bi bilo da se reformom lokalnih jedinica i županija Hrvatsku podijeli na dva područja – Gornja Hrvatska u kojoj se voli NDH i njezine tekovine i Donja Hrvatska u kojoj će živjeti antifašisti.

Humana preraspodjela naroda, spomenika i javnog medijskog servisa. S čvrsto uspostavljenom granicom i potpunom suverenošću obaju entiteta.

Pa da vidimo tko će biti uspješniji i gdje će biti ljepše živjeti. S Covidom-19 ili bez njega.

Nezainteresiranima je svejedno gdje će ih se smjestiti. Za njih postoje reality emisije, turske sapunice, što li već ne. Njima se gadi politika, priča o partizanima i ustašama ih smara. Oni brinu o sebi, više ili manje uspješno.

Vlada u ovozemaljskom životu samo misli na to kako će olakšati i učiniti život ugodnijim svekolikom hrvatskom življu, a Crkva piše pisma preporuke za prekogrobno dugoročno bivstvovanje. Onima koji je slijepo slijede i bezrezervno nagrađuju

Nadam se da bi u Donju Hrvatsku, kamo bih prva prebjegla, prešli svi volonteri koji su se neumorno penjali po krovovima i rušili nakrivljene dimnjake, sve humanitarke koje i danas skupljaju novac svugdje gdje postojeća država omane, sva misleća i kreativna bića kojima je stalo da nam svima bude dobro, da se nikoga ne ponižava, da se nikoga ne tjera da misli što se misliti ne treba.

Da se vjera stavi gdje joj je mjesto – u domove i srca ljudi kojima je potrebna. I da nam osim slobode mišljenja i izražavanja, uz poštovanje Drugotnih, Drugačijih, ništa nije sveto.

Da se možemo smijati, raditi i zaraditi, da se posao dobiva prema sposobnostima a ne stranačkoj pripadnosti, da… ma da budemo ljudi kakve sebe volimo zamišljati i opisivati, a ne kakvi prečesto jesmo.

U Gornjoj neka ostanu bandići i sve pratilje koje se glupavo smiješe dok oni vrijeđaju druge žene, tomaševići koji otvaraju škole nakon što su fizički napali ženu, kuščevići koji su prodajom čarapa zaradili sedamsto nekretnina, plenkovići koji su uskogrudni narcisi u svojoj domaji, a europejci čim prijeđu granicu… Ne da mi se sve nabrajati. Ima ih podosta.

Da ne bi. Kako kaže Žuja, ostajemo ovdje. U đuture.

Ali, izbori su pred nama. I možemo birati. Možemo, ako se potrudimo, prepoznati tko bi nas slušao i trudio se raditi časnije i odgovornije. Možemo mućnuti glavom i razmisliti što tko zapravo nudi. Tko voli isključivo sebe, a ne nas.

Možemo.

Hoćemo li?

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zar su ratni avioni Hrvatskoj trenutno najpotrebniji?
    •  Dijete je ubijeno bez da je povrijeđen zakon. Savršeno!
    •  Proljeće koje to nije
    •  Priča o Zeki, Zokiju, Hasi… o hrabrim hrvatskim muževima
    •  Nemamo uvjeta za miran i prosperitetan život
    •  Vlado Gotovac bi nas volio. I to je utješno
    •  Plenkovićeva i moja Hrvatska u gadnom su raskoraku
    •  Milanovićeva logoreja ide u korist korupcije i HDZ-u
    •  Bahatluk se cijeni, braco. Predsjedniče, pokaži da si faca
    •  Uzdam se u uvažene koji tvrde da Možemo!

> Svi tekstovi ovog autora