Nakon Gospe od Kauflanda, Split će dobiti i Gospu od parkirališta

Ako stara pučka mudrost veli da je selo bez crkve isto što i djevojka ”bez guzica” – dakle, nešto suštinski manjkavo i nepotpuno – vrijedi li to isto i za grad? Ako pak vrijedi, nije zgorega zapitati se koliko bi to crkava grad morao imati a da bi u svijesti svojih građana postao zaokružen, ispunjen i cjelovit.

U slučaju Splita, očito je, mnogo. Jer, kako su pred koji dan izvijestili mediji, Nadbiskupija splitsko-makarska u narednoj četveroljetki kani podići još jednu veliku crkvu u Splitu. Štoviše, ovaj put riječ je o novom pastoralnom centru župe Gospe Fatimske, odnosno o prvonagrađenom projektu Jerka Rošina na urbanističko-arhitektonskom natječaju provedenom još 1992.

Nova crkva i pastoralni centar će, kako je Slobodnoj Dalmaciji kazao msgr. dr. Ivan Ćubelić, generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije, zacijelo biti nešto skromnijih dimenzija od predviđenih.

Premda se još ne zna točan početak izgradnje zbog ”opsežnih radova u drugim dijelovima grada”, realizacija već vremešnog Rošinova projekta je ipak neupitna.”

Tako sam prije punih 11 godina pisao na ovim istim kolumnističkim stranicama. Istina, crkva – koju nije zgorega nazvati “radnim” imenom “Gospe od parkirališta” – tek sada je pred realizacijom.

Unatoč protivljenju “građanskog sektora” jer, eto, ne samo u Splitu, nego i diljem Hrvatske desetljećima smo svjedoci sustavnog kapituliranja prostora “javnoga” i sekularnog pred sakralnim.

Splitski “duhovni prsten” – kako su ga nazvali još u ranim devedesetima – odnosno izgradnja novih crkava, išao je ruku pod ruku s najčešće brutalnim upadima u prostor javnoga i uz tragikomičnu estetsku vrijednost novih objekata

Novi sakralni objekt, svi to dobro znaju, niknut će na današnjoj “javnoj površini” koju građani Splita koriste i za tržnicu – najveću i najznačajniju u opskrbi Splita 3 – a stanari, obližnje robne kuće i mnogobrojni dućani zbog kojih je taj dio grada uopće još živ – za parkiralište.

Ništa što do sada nismo doživjeli. Splitski “duhovni prsten” – kako su ga nazvali još u ranim devedesetima – odnosno izgradnja novih crkava, išao je ruku pod ruku s najčešće brutalnim upadima u prostor javnoga i uz tragikomičnu estetsku vrijednost novih objekata.

Jedan od ključnih dokaza ovoj tvrdnji je notoran samostan sestara milosrdnica (na kojem se danas kočoperi reklama jedne banke) nasađen u prostor javnoga. Preciznije: trga pred robnom kućom “Dobri” i na korak od zaštićene zone pučke arhitekture.

Bio je to i simboličan početak sustavnog provođenja ideje “duhovnog prstena” koji se – vidi vraga – brzo pretvorio u nakaradnu betonsku omču.

A onda je krenulo nasađivanjem crkava gdje god se to moglo. Bez obzira na kotarske potrebe i gusto urbano tkivo odabrane lokacije.

Valja se samo sjetiti crkve podignute na parkiralištu Mertojaka, čiji je zvonik “na šapat” udaljen od najbližih stanova nekoć sjajno urbanistički i arhitektonski riješenog naselja. Ili možda bogomolje stisnute uz šoping-centre poput notorne “Gospe od Kauflanda”, crkava podignutih u ionako kaotičnim prigradskim četvrtima “sljubljenim” s urbanističkim kaosom i divljom izgradnjom.

Buduća bogomolja na Splitu 3, ako je suditi po nekima od komentara na društvenim mrežama, prijeka je potreba tamošnjih vjernika, ali i “evangelizacija” četvrti koja u imenu nosi broj “tri”.

A on je – zna se – simbol četnika i jugokomunjara (sic!).

Nakon takvih teza, podržanih stavom da su svi koji drže da bi na spomenutoj lokaciji bilo bolje imati uređenu tržnicu, prijeko potreban parking, vrtić, znanstveni centar za mlade… “mrzitelji svega hrvatskoga” i sotonistička gamad, svaka suvisla rasprava pada u vodu.

U aktualnoj raspravi, ali i svima koje su im u priči o “duhovnom prstenu” prethodile, nitko razuman neće osporiti potrebu izgradnje sakralnih objekata kojima je dirigirani ateizam bio nesklon.

Neupitno je i pravo Crkve i vjernika da vlastitim novcem i milodarima podižu pastoralne centre i bogomolje, no kada je Split u pitanju, mnogo je toga moglo/moralo biti napravljeno – bolje.

I manje.

Jer, nije li se tim istim novcem umjesto kvartovskih bogomolja moglo otvoriti štogod pučkih kuhinja, ubožnica, hospicija i dječjih vrtića, pa umjesto “duhovne petlje” i bahatog rasipništva pokazati skromnost i skrb za potrebite o kojoj, očito govoreći gluhima, uporno zbori papa Frane.

Ako stara pučka mudrost veli da je selo bez crkve isto što i djevojka ”bez guzica” – dakle, nešto suštinski manjkavo i nepotpuno – vrijedi li to isto i za grad? Ako pak vrijedi, nije zgorega zapitati se koliko bi to crkava grad morao imati a da bi u svijesti svojih građana postao zaokružen, ispunjen i cjelovit

Pa umjesto notornog Fort Knoxa, odnosno king-kong size Klerikata na Trsteniku i nedaleke crkve te obližnje bogomolje na Mertojaku – svi podignuti na udaljenosti od desetak minuta lagane penzionerske šetnje – sagraditi i štogod sukladno socijalnom nauku Crkve…

A nije. Zašto?

I ponovno moram citirati navode iz svojeg starog teksta jer su 11 godina kasnije vraški aktualni. “Život u Splitu više je od desetljeća bio nalik životu u feudu kojim su upravljala ona dobro znana tri majmuna.

Gradonačelnik, naime, nije čuo što se događalo u gradskom parteru, župan sklon skandalima uglavnom ništa pametno nije govorio, a nadbiskup – u graditeljskom žaru podizanja novih crkava, ali ne i ubožnica i pučkih kuhinja – nije vidio socijalnu bijedu svojih vjernika.

Dapače. Kao da je baš svaki račun za novi ”duhovni sadržaj” kojima se stihijski nekontrolirano nastojalo ”nadoknaditi” posne godine, gurnut na naplatu ionako osiromašenim, poniženim i izmrcvarenim građanima…”

Stoga – dragi građani, na “mir i dobro” nam došla 2018. Uz onu Oliverovu s refrenom “ništa nova, ništa nova”.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)

    •  Zašto je Hrvatska postala ''second hand'' država
    •  Sipino crnilo, zvijezda i... još jedan dim
    •  Ni Tuđman ni Kuharić ne bi dozvolili ovakvu Hrvatsku
    •  Jesmo li neovisni ili samo - slobodni
    •  Verbalni delinkvent opasnih namjera
    •  Da li se sve svodi na križanje prije jedenja pizze?
    •  Kako otkriti tko je loš, a tko dobar Hrvat
    •  Duševnost i bezbožnost hrvatskog identiteta
    •  Hod za pravo na život Thompsona
    •  Lex Agrokor i Lexaurin

> Svi tekstovi ovog autora