Nakladnici, pošaljite svoju remitendu predsjednici na Pantovčak

Svojedobno je u “Jutarnjem listu” objavljena vrlo zanimljiva anketa u kojoj je sudjelovalo desetak naših uglednih pisaca. Od njih se tražilo da skrušeno priznaju rupe u općoj kulturi i to ponajprije one koje se tiču njihova matičnog zanimanja.

Naime, da javnosti otkriju koja kanonska, neporecivo vrijedna i važna književna djela nikada nisu pročitali.

Premda je na ovakva pitanja teško odgovarati bez fige u džepu, jer, naravno, nikome nije drago na velika zvona oglašavati vlastite propuste i slabosti, čitatelji su ipak mogli uživati u zanimljivom intelektualnom striptizu, pri čemu su se pojedini ispitanici ogolili skoro do posljednje krpice, iskreno otkrivši koji su im klasici, hrvatski i strani, oduvijek bili nepodnošljivo dosadni.

Ta anketa nehotice je razotkrila svu besmislenost maturalnih testova dokazavši kako bi se naš prvi spisateljski ešalon na njima pristojno izmučio i jedva dokopao pozitivne ocjene.

Ona nas je, međutim, podsjetila i na neke važne činjenice što ih sastavljači obrazovnih programa desetljećima uporno ignoriraju, a koje se tiču samih razloga i smisla čitanja.

Naravno, svjestan sam činjenice kako moj sasvim osobni razlog za veselje nekome drugome može biti više nego dovoljan uzrok za padanje u najdublji očaj. No, oko jedne stvari ne bi smjelo biti nikakvih polemika i pogađanja, jer je posrijedi neka vrst aksiomatske istine

Uvriježila se, primjerice, praksa da se visokim ocjenama honoriraju učenici koji su kadri određenog pisca situirati u ovu ili onu stilsku formaciju, odnosno razdoblje.

Pitanje što nam je dotični kazao o svome svijetu i vremenu, uglavnom se doživljava kao drugorazredno i sporedno, premda je upravo ono ključno. Postoji puno razloga koji svaku osobu mogu (ili moraju) motivirati na čitanje. Najlakše mogu razumjeti sebi slične, dakle, one koji drže kako se radi o čistom užitku i neodoljivoj zabavi.

Naravno, svjestan sam činjenice kako moj sasvim osobni razlog za veselje nekome drugome može biti više nego dovoljan uzrok za padanje u najdublji očaj. No, oko jedne stvari ne bi smjelo biti nikakvih polemika i pogađanja, jer je posrijedi neka vrst aksiomatske istine.

Knjige, naime, valja čitati da bismo se naučili misliti i da bismo svoje misli znali jasno artikulirati. To će reći da libri svima trebaju: i doktorandima s Heidelberga i krovopokrivačima.

Što je još važnije, nijedna pročitana knjiga ne može biti višak. Čak ni ako se radi o beznadno slabome djelu, jer koji put se pamet može dosegnuti i osloncem na tuđu glupost.

Zato je bilo poražavajuće slušati predsjednicu kako drvi o “svoj toj književnosti” kojom neselektivno mučimo djecu.

Ostavimo načas po strani činjenicu kako je u najmanju ruku ridikulozno (možda nije nepismeno, ali je apsolutno neusmeno) nastavu hrvatskog jezika definirati engleskim terminom (“advanced placement”).

Svojedobno je u “Jutarnjem listu” objavljena vrlo zanimljiva anketa u kojoj je sudjelovalo desetak naših uglednih pisaca. Od njih se tražilo da skrušeno priznaju rupe u općoj kulturi i to ponajprije one koje se tiču njihova matičnog zanimanja. Naime, da javnosti otkriju koja kanonska, neporecivo vrijedna i važna književna djela nikada nisu pročitali

Ignorirajmo i zaista rijedak paradoks da osoba koja se legitimira kao nacionalist od svega na svijetu želi zamesariti baš nastavu nacionalnog jezika i književnosti. Pozabavimo se radije pitanjem zašto su predsjednici (naravno, ne samo njoj) knjige nepotrebni višak.

Podsjećam, gospođa je pokazala uistinu savršeni osjećaj za tajming. Svoju je inicijativu izvoljela iznijeti samo nekoliko dana nakon što su libri raspadom knjižarske mreže i službeno nestali iz našega javnog života.

Danas je u bilo kojemu hrvatskome gradu (o selima da i ne govorim) puno lakše kupiti piz dopa, osiromašeni uran ili GMO sjeme na steroidima nego knjigu.

Ako mislite da pretjerujem, slobodno provjerite. Dok jedan bude pronašao roman ili zbirku pjesama, drugi će se već ušlagirati, izraditi garažnu nuklearnu bombu ili zasijati njivu mutant-krumpirima.

S predsjednicom ili bez nje, knjiga je već ionako mrtva.

Pa zašto onda, pobogu, cipelari časnu pokojnicu? Zar funebralni bonton ne nalaže da o palima govorimo sve najbolje, ako ne iz duboka uvjerenja a ono barem iz gole kurtoazije? Odgovor je, bojim se, razoružavajuće jednostavan.

Već sam rekao: knjige valja čitati da bismo se naučili misliti i da bismo svoje misli znali jasno artikulirati.

Ignorirajmo i zaista rijedak paradoks da osoba koja se legitimira kao nacionalist od svega na svijetu želi zamesariti baš nastavu nacionalnog jezika i književnosti. Pozabavimo se radije pitanjem zašto su predsjednici (naravno, ne samo njoj) knjige nepotrebni višak

A ništa od onoga što smo od gospođe Grabar-Kitarović ikad imali prilike čuti ne može se podvesti pod kategoriju misli. Radi se o goloj reciklaži šupljih fraza lišenih svakog razloga i smisla, k tome i nemušto artikuliranima.

Upravo je njezin javni diskurs potresno svjedočanstvo potrebe da se knjige čitaju. Potrebe koju ona, bojim se, nije prečesto osjetila, pa sad vlastito, skučeno i uskogrudno razumijevanje svijeta oko sebe želi nametnuti kao mjeru svih stvari.

Bilo bi lijepo kada bi joj nakladnici – kojima je smrću “Algoritmova” prodajnog lanca na lageru ostalo ukupno trinaest tisuća kutija (!) neprodanih naslova – poslali makar dio te remitende. Tako će rasteretiti i svoja skladišta i svoje duše. A ona neka mozga gdje će smjestiti svu tu “advanced placement” građu.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

    •  Netko milosrdan trebao bi isključiti SDP s aparata
    •  Alem Ćurin, junak od papira i novinske boje
    •  HDZ je razbucao ustašofil koji seks plaća kokainom
    •  Hrvatska bi trebala autsorsati predsjednika
    •  Razmišljajte o svojim testisima, a ne o nama u publici
    •  Onima koji su izabrali živjeti izvan RH nije mjesto u Saboru
    •  Oni koji govore kako žele služiti narodu, vrlo su opasni
    •  Zadnja stvar koja zanima KGK jest dosljednost
    •  Bozanićevo oftalmološko evanđelje: žmiriti na zlo
    •  Ako je bivša Juga oko nas, gdje se nalazi aktualna Jugoslavija

> Svi tekstovi ovog autora