autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Nagrade i nagrde

AUTOR: Milan Vlajčić / 18.01.2014.

Književne nagrade se dodeljuju širom zemaljskog šara, u nekim kulturama one se prihvataju kao deo društvene  igre, ali ne kao ulaznica za književni Panteon. U Americi je na najvećoj ceni Pulitzerova nagrada u raznim kategorijama, ozbiljni ljudi retko polemišu sa odlukama, premda je ovih dana poznati književni i pozorišni, filmski pa čak i muzički kritičar John Simon (1925) napisao da bi Pulicerovu nagradu valjalo dodeliti svakom američkom građaninu. U tom slučaju, po Simonu, ne bi se dogodilo da neki važni autori budu zaobiđeni!

 

Ima tamo i drugih priznanja, ali njihov domet u javnosti je znatno manji, jer se ugled nagrade potvrđuje dobrim pogocima u dugom nizu godina. U Francuskoj, kažu pouzdani hroničari književne scene, ima približno hiljadu nagrada. Dodeljuju ih razne izdavačke kuće, udruženja građana, univerziteti i gradovi sa snažnom kulturnom tradicijom. Sve ima svoju meru i domete, ali se dobro zna da su najvažnije nagrade Goncourtova, Renodot, Medicis, Grand prix Francuske akademije… One deluju na tiraže nagrađenih knjiga, a njima valja pridodati nagrade u različitim književnim kategorijama, koje dodeljuje književni magazin Lire… Sve ostalo, čak i kad dodiruje zonu malih lokalnih prevara i nameštanja, ne stiže do šire javnosti, jer ipak postoji skala vrednosti.

 

Najčudnija je  nagrada koju su 1903. godine uvela braća Goncourt. Od tada ona ima svoj ritual, žiri, sastavljen od akademika i poznatih pisaca, zaseda u jednom čuvenom pariskom restoranu, svaki član žirija služi se escajgom obeleženim njegovim imenom, a niko ne krije da nije pročitao najvažnije knjige (ne stižu, pišu svoje), pa se nagrada dodeljuje na osnovu javnih odjeka, minulog rada i od oka. Pre dvadesetak godina zatekao sam se u Parizu i u stanu jednog prijatelja gledao čuvenu emisiju Bernarda Pivota ‘‘Apostrophe“. Bio sam zapanjen kako ugledna imena, jedno je pripadalo akademiku Dominiqueu Fernandezu, inače stalnom kritičaru ‘‘Nouvel observateura“, brane svoju odluku zasnovanu na  – nečitanju. Jedan član žirija je otvoreno rekao: “Ko bi mogao dagodišnje pročita hiljadu novih romana!” Taj argument nije lako osporiti.

Pre dvadesetak godina zatekao sam se u Parizu i u stanu jednog prijatelja gledao čuvenu emisiju Bernarda Pivota ‘‘Apostrophe“. Bio sam zapanjen kako ugledna imena, jedno je pripadalo akademiku Dominiqueu Fernandezu, inače stalnom kritičaru ‘‘Nouvel observateura“, brane svoju odluku zasnovanu na  – nečitanju. Jedan član žirija je otvoreno rekao: “Ko bi mogao da godišnje pročita hiljadu novih romana!” Taj argument nije lako osporiti

 

U srpskoj književnoj žabokrečini nagrade se prihvataju kao dar sa neba, ili kao deo domanovićevske tradicije, zavisno od ugla posmatranja. Najveću pozornost svake jeseni izaziva Nobelova nagrada za književnost, i odjednom se pojave ljudi koji su prvi čuli za Remunku Heru Miler, ili austrijanku Elfridu Jelinek, a već imaju sumnju da li je nagrada otišla u prave ruke. Poslednjih decenija barem desetak pisaca sa našeg atara pomno iščekuje dobre vesti sa Severa, nekolicina među njima ima već napisane govore zahvalnosti. Samo treba da stigne ta prokleta vest.

 

Godinama su poltroni okupljeni oko Milorada Cicija Pavića ‘‘ložili“ ovog pisca, samo što nije, svake jeseni on se spremao, ali nešto bi se isprečilo. Pre dve godine, elektronskom poštom je stigla vest da je nagrada Nobel pripala samozvanom ocu nacije D. Ć. Beogradske redakcije su listom već pripremile cele stranice sutrašnjeg izdanja, ali kad je u 13 sati BBC Workl Service uključio kamere u Švedskoj akademiji – hladan tuš! Neko se pakleno našalio, a mediji su krenuli bez proveravanja. E, pa to smo mi, dotle je došlo.

 

U Srbiji se godišnje dodeli oko 400 nagrada. Niko to tačno ne zna, ko bi još to brojao, ali našao se neko. Pesnik, satiričar i kritičar  Predrag Čudić objavio je knjigu ‘‘Practicum – velika žetva lovorika“ (izdanje Gradinar, Rožaje, 2001) u kojoj je poimence naveo ukupno 387 nagrada! Što će reći da se gotovo svakog dana u kalendarskoj godini dodeli neko zvučno ili besomučno priznanje. Zato nije čudno kad u knjižari naletite na knjigu nekog anonimusa, koji na koricama istakne listu osvojenih književnih nagrada. Nije uopšte važno što se autor bori sa gramatičkim pravilima i sintaksom, ali ko bi još o tome vodio računa!

 

U svojoj novoj knjizi ‘‘Vejači ovejane suštine – nova histerija srpske književnosti“ (izdavač Braničevo, Požarebac) Čudić se bavi nekim nagradama ponaosob, ali ga je mrzelo da ponovo prebrojava književna priznanja. Po mom uvidu, neke nagrade sa prvobitnog Čudićevog spiska su nestale (možda su se pritajile kao virusi), a neke nove su se pojavile.

 

Ako dosad niste znali, postoje nagrade u kojima preovlađuju odevni predmeti i zlato (ne košta ništa, ali dobro zvuči). Pomenimo Matićev šal, Zlatna značka Vukova, Zlatna kaciga (sa njom na glavi se bole piše!), Zlatna kolajna…

Godinama su poltroni okupljeni oko Milorada Cicija Pavića ‘‘ložili“ ovog pisca, samo što nije, svake jeseni on se spremao, ali nešto bi se isprečilo. Pre dve godine, elektronskom poštom je stigla vest da je nagrada Nobel pripala samozvanom ocu nacije D. Ć. Beogradske redakcije su listom već pripremile cele stranice sutrašnjeg izdanja, ali kad je u 13 sati BBC Workl Service uključio kamere u Švedskoj akademiji – hladan tuš! Neko se pakleno našalio, a mediji su krenuli bez proveravanja

 

I dalje, kako to lepo zvuči: Mikina čaša, Kondir Kosovke devojke, Zlatni krčag, Zlatna fontana, Zlatna maslina, Zlatna plaketa Car Dušan, Kosovski božur, Pesničko uspenje (do neba, naravno!), Zlatni talir, Drvo života, Hrisovulje, Plaštanice…

 

Teško je ustanoviti ko su osnivači ovih priznanja. Neka se dodeljuju svake godine, neka povremeno. Pokretači su grupe građana, pisci okupljeni oko nekog festivala ili doma za kulturu, nekadašnje boračke (Subnor) organizacije, kako kome padne na pamet. Postoje tri nagrade iz različitih pravaca koje nose ime Ive Andrića (laka mu zemlja!) a nedavno je i Kusturica iz svog Kamengrada (povremeno ga nazivaju Andrićgrad) najavio da pokreće nagradu sa imenom IA, koja će zaseniti sve ostale (!).

 

Atmosfera oko većine nagrada je negde između britanske serije “Mućke” i “Monty Pythona”. Najpoznatija, NIN-ova, samo jednom nije dodeljena, 1958, kad je žiri nadmeno ocenio da nijedna knjiga te godine sa srpsko-hrvatskog jezičkog područja nije zaslužila nagradu! Ovaj skandal je ubrzo otkrio da je većina članova žirija odbila da nagradi fascinantnu knjigu Miodraga Bulatovića “Crveni petao leti prema nebu”. Potom je većina članova žirija smenjena.

 

Nešto slično, dovoljno skandalozno, ali u suprotnom smislu,  dogodilo se 2005, kad je žiri nagradu dodelio knjizi Mira Vuksanovića “Semolj zemlja”. U velikoj anketi u nekoliko kulturnih rubrika su se učesnici složili  samo u jednom: ova knjiga sve može da bude samo ne roman. Nakon toga je uredništvo NIN-a, mimo običaja da se deo žirija zadrži za sledeći mandat, radi kontinuiteta, smenio ceo žiri i postavio nove ljude.

 

Valjda je najbizarniji sticaj okolnosti oko Vitalove nagrade “Zlatni suncokret”. Obično se koji mesec dana ranije proglasi tročlani žiri, koji bira najbolju od svih knjiga, nezavisno od žanra, objavljenih u prethodnoj godini. Tako ovi nesrećnici biraju između više od hiljadu knjiga. Šta je od toga pročitano, niko ne zna, ali za čitanje svih ukupno potrebna je decenija života. Nema veze, u javnosti se ova nagrada po navici, neprofesionalnoj lenjosti i brzopletosti naziva uglednom.

Zato nije čudno da je nedavno preminuli Jakov Grobarov (ozloglašen kao poslednji boem, a bio je samo kako je sam govorio večiti beskintaš i pijanac) u jednoj prilici izjavio (navodim po sećanju): “Ja sam jedinstvena pojava u novijoj srpskoj književnosti. Nikad nisam dobio nijednu književnu nagradu, pa to je najveće priznanje meni i mom delu”

 

U godinama kad je novinska književna kritika maltene nestala, a ona akademska ili univerzitetska jedva da daje života, već podugo Večernje novosti dodeljuju nagradu Meša Selimović. Ove godine, kao i prethodnih, u glasanju za sve žanrove sudeluje 56 osoba, a redakcija se hvali da je to najmnogoljudniji žiri kritike na svetu. Najmnogoljudniji, bez ikakve sumnje, ali za dve trećine glasača niko nikada nije čuo.

 

I nemojte misliti da neka od ovih neobičnih priznanja ide nekim lokalnim genijima. Često se dodeljuju akademicima, piscima koji su miljenici beogradske čaršije, a ne pamti se da je neko diskretno odbio ovakva visoka priznanja. Kad pogledate beleške o autoru na kraju knjige, neki od njih beleže i po 40-ak nagrada, od kojih su polovina uvreda zdravoj pameti.

 

Ima, istinu govoreći, uglednih nagrada koje su se urušile pod navalom provincijske alavosti. Tako je nagrada ‘‘Branko Miljković“, po definiciji namenjena mladim, novim autorima (B. M. je umro u 27 godini), sredinom osamdesetih dodeljena Oskaru Daviču, koji je već bio trostruko stariji od nesrećnog Branka. I Oskaru to nije bilo čudno. Palo sa neba, pa šta!

 

Za neke nagrade smo čuli kad se dogodi skandal najnižeg reda. Pre desetak godina, u Kruševcu je dodeljen Zlatni krst cara Lazara (ni do tada ni posle nikad nismo čuli za ovo čudo od nagrade). Tročlani žiri je nagradu dodelio Vuku Draškoviću. Niko ne bi dao ovoj vesti ni pišljivog boba, da se nije javio vrsni pisac Danilo Nikolić, jer je iz novina saznao da je i on sudelovao u odluci za ovu nagradu. Ali njemu je odgovorio pisac-večiti disident, u to vreme na visokom položaju u srpskom Ministarstvu kulture, do kojeg je stigao sa kadrovske liste VD. On je Nikoliću učtivo odbrusio: Nas dvojica smo odlučili, a ti nisi mogao da promeniš ništa!

 

Neko bi sad mogao da cinično kaže: pa šta, neka cvetaju svi cvetovi!

 

Ovde je nevolja što je korov prevladao, i što  su mediji potpuno razrušeni, te sve što stigne do redakcija, ima istovetan tretman. Kulturna javnost je zbunjena i sluđena, teško joj je da se snađe u ovom bunilu.

 

Zato nije čudno da je nedavno preminuli Jakov Grobarov (ozloglašen kao poslednji boem, a bio je samo, kako je sam govorio, večiti beskintaš i pijanac) u jednoj prilici izjavio (navodim po sećanju): “Ja sam jedinstvena pojava u novijoj srpskoj književnosti. Nikad  nisam dobio nijednu književnu nagradu, pa to je najveće priznanje meni i mom delu!”

Još tekstova ovog autora:

     Kao hodač po žici u cirkusu
     Potemkinova unučad
     Fest, bez padanja u nesvest
     Opelo multikulturalnosti
     Vek Milene Dravić
     Eros i muka čitanja
     Corax nesalomivi
     Sto godina izdaje
     Decenije nesanice
     Wagner u CineplexX-u

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1