Nacija i antinacija kao profesija i veliki biznis

Tokom zatvaranja Festivala jugoslovenskog teatra u Sarajevu, aprila 1989. godine, ponosan što su prisutni glumački velikani u njemu prepoznali velikog jugoslavenskog glumca, Ljuba Tadić je kazao: ”Ja jesam Srbin po rođenju, ali ne i po zanimanju…”.

Dvije godine kasnije Bogić Bogićević će to ponoviti: ”Ja jesam Srbin, ali ne po profesiji”. Od tada Tadića više niko ne citira, pa mnogi smatraju Bogićevića kao autora ove dosjetke.

Čitaoci Autografa, međutim, znaju kako ide hronologija! Bilo kako bilo, ovo dvostruko pojašnjenje dobro svjedoči da se tada ulazilo u novo doba i da su se dotad nepostojeći nacionalni profesionalci vrlo brzo razmnožili i proširili poput virusa COVID-19.

Naime, tih godina kad su i Tadić i Bogićević bježali od poistovjećivanja privatnog i javnog, na velika vrata i uz salve aplauza, poput potpune promjene modnog trenda, naglo su se u naše živote uvukle nacija i religija, sirotice koje su dugo šikanirali jugoslavenski komunisti.

Mnogi se još sjećaju ledeno-hladnih crnoslutećih dana kad su početkom devedesetih godina prethodnog stoljeća na bijelom konju ulazile bezgrešna i nedodirljiva nacija te oportunistička religija. Ona prava religija, ona koja obitava u srcima, grije ih i oplemenjuje, sklonila se u stranu i manje je dolazila do izražaja od politički ažurirane religioznosti koja je bila upornija i ambicioznija.

Veselje što je nacija doživjela konačnu slobodu bilo je toliko veliko da se to moralo proslaviti puškama i topovima. Pravi nacionalisti i lažni komunisti udružili su se i stvorili čudovište koje je počelo rastakati društvo. Iz tog paklenog braka lažnih komunista i istinskih nacionalista najjača i dominantna djeca postala su lažni nacionalisti i lažni vjernici.

S druge strane, gledajući izigranu i ubijenu nadu, pravi nacionalisti i vjernici su se ohladili i sjećali se starih teških vremena s bolom koji se pretvarao u nostalgiju.

Nacija i politička religija su devedesetih godina u modu i svakodnevicu ulazile poput cache-coeur garderobe i bootcut hlača sedamdesetih godina prošlog vijeka, u vremenu smjelosti i groznica subotnjih večeri.

Međutim lepršavi John Travolta i Olivia Newton-John, Claude François i njegove Claudettes, Zdravko Čolić sa Lokicama… nisu se mogli nositi sa novim zvijezdama nove mode naših podneblja, duhovima izletjelim iz boce koje i dalje ne uspijevamo vratiti natrag, u sferu privatnosti iz koje su pobjegli. Boca je i dalje prazna i odčepljena.

U onoj razrušenoj zemlji ”neslobode”, ipak je sedamdesetih godina nesputavajuća bila sloboda svakog da odredi kako će uživati u životu. U turobnoj, pak, ”slobodi” devedesetih godina pod utjecajem nacionalističkog ludila i političke religije našli smo se u čeljustima nacije koja nam je počela određivati šta smijemo govoriti, a šta ne, i šta bi bilo poželjno raditi i kako se ponašati.

Za razliku od mode sedamdesetih, moda devedesetih je tražila da naš život više ne krojimo sami već će nam to raditi neko drugi. To traje do današnjih dana i još se ne uspijevamo odbraniti od tog zla.

Komunizam je trajao četiri i po decenije, a pseudoreligijski nacionalizam, kao i ludilo i besmisao koji ga prate, traju u Bosni i Hercegovini već 32 godine. Ali još smo nekako živi. Malobrojniji, duhovno obogaljeni, moralno osiromašeni i nesrećni. I sve zbog toga što ne znamo u kući ostaviti ono što je naše, a van kuće, među ljudima, ponašati se kao čovjek, a ne pripadnik neke nacije.

Nacija je postala svakidašnji hljeb, naše sigurno utočište i zaklon, naša omiljena riječ u rječniku… Nekad se pijan čovjek svih nacija držao plota, a danas se trijezni drže nacije kao najsigurnijeg oslonca, da se slučajno ne bismo spotakli ili napravili pogrešan korak.

O čemu god da se razgovara, tematika se mora usmjeriti k nacionalnom mlinu koji tu vodu mora preprati i obojiti pa tek onda je pustiti da nacionalno obojena teče dalje. Tako su se loši i netalentirani naučnici dosjetili da bavljenje nacijom, onom “nevinom” koju ugrožavaju druge nacije, donosi samo korist i društvenu afirmaciju.

Najgorim ljudima u Bosni i Hercegovini nacija je postala profesija. Opis poslova je jednostavan, a trud nikakav. Najvažnije je biti nemoralan i grabežljiv. Dovoljno je tokom radnog dana više puta veličati vlastitu naciju, a kritikovati druge nacije koje mrze vašu.

Nikom od naših radnika udarnika nije problem raditi i vikendom i praznikom, važno je samo ponavljati iste fraze, vrijeđati druge i servirati sebe kao glavnog zaštitnika naroda i države.

Iskustvo posljednjih desetljeća govori da je ova profesija laka i unosna, odnosno da je biznis veoma profitabilan. Što više haosa i mržnje to više novca i moći pa ne bi bilo pogrešno govoriti o pojmu ”biznis nacionalizam”.

Kako razuman čovjek sve ovo može tako lako podnijeti bez otpora i jesmo li u predugoj fazi kolektivnog ludila je zaista veliko pitanje koje vrijedi postavljati svaki dan i sebi i okolini.

Bosna i Hercegovina, međutim, uvijek ide korak dalje i više u ludilu. Osim profesionalnog biznis nacionalizma, u njoj je u isto vrijeme unosna još jedna profesija vezana za naciju: oportuni i nekritični antinacionalizam. On se javlja uglavnom kod Srba i Hrvata, rjeđe kod Bošnjaka.

Taj antinacionalizam uglavnom se manifestira kao proračunata glasna i javna kritika nacionalizma iz vlastitog naroda. Samokritika jest ono što svaki građanin ili pripadnik bilo kog naroda mora, poput svete dužnosti, uraditi: počistiti najprije vlastito dvorište.

Kad neko kritikuje nacionalizam u svojim redovima, onda ima moralno pravo i još veću obavezu da kritikuje i ostale nacionalizme, bez izuzetka. Poslije kritike sebe stavlja se zarez, a ne tačka.

Ova grupa lažnih kritičara, međutim, veoma je oprezna da ne kritikuje nacionalizam poslodavaca, onih koji im omogućavaju fotelje i novac, kao i stalno pojavljivanje u medijima i popularnost.

Bošnjački nacionalizam je uglavnom taj koji blagonaklono podržava srpske i hrvatske selektivne, neiskrene i sebične oportuniste čiji glavni grijeh nije u tome što se bore isključivo za sebe i vlastiti profit.

Godine su uradile svoje pa zbog njihovih stalnih medijskih pojavljivanja, bošnjačke mase danas smatraju da ova premala grupa srpskih i hrvatskih demagoga i boraca za sebe predstavlja model kako je poželjno da se ponašaju i da govore svi Srbi i Hrvati. Što je najgore, oni i očekuju da će se to i dogoditi pa se na dugu listu naših zabluda može dodati i ova koja nije nimalo beznačajna.

Osim ovi dviju grupa “profesionalaca” koji predugo nanose veliku štetu, u Bosni i Hercegovini postoji i još jedna opasna i medijski veoma prisutna grupa. Ona je sastavljana mahom od Bošnjaka, a nastala je obrnutim principom. Naime, oni se u javnosti predstavljaju kao antinacionalisti, a zapravo su nacionalisti loših namjera.

Većina njih ne predstavlja nikakav intelektualni ili moralni autoritet, ali oni su ubijeđeni u suprotno i smatraju da je samo njihova vizija Bosne i Hercegovine prava i žele da svi slijede njihov model i ideju. Ne treba ni objašnjavati da je njihova vizija možda lijepa, ali potpuno nerealna.

U njihovoj viziji neće postojati ni gram razlike među različitim ljudima i narodima u Bosni i Hercegovini kad se svi opredijele za jednu unitarnu građansku državu bez unutrašnjih granica. Kad bi promotori te ideje bili naivni, ona bi se mogla nazvati naivnom, ali oni nisu naivni.

Tragika savremenog trenutka u Bosni i Hercegovini ogleda se i u tome što tri pomenute grupacije, lažna nacionalistička, proračunato antinacionalistička i kriptonacionalistička, apsolutno dominiraju javnim i medijskim prostorom u državi.

One zemlju ne grade već razgrađuju i ni u kom slučaju ne predstavljaju budućnost države. Njihov nestanak iz našeg javnog života preduslov je da počnemo sličiti na ozbiljnu državu. Sve dok one postoje i dominiraju nećemo se ni metar pomjeriti naprijed, ali natrag ćemo sigurno ići.

Tokom našeg lutanja između nacionalističkog, kriminalnog, sebičnog i nerealnog, bili smo nijemi svjedoci ekonomskog uništavanja, razgradnje društva i njegovog krhkog tkiva. Ali glavna i fatalna posljedica je potpuni nacionalni jaz i udaljavanje svih triju naroda u zemlji koji sve više jedni drugima okreću leđa.

Nažalost, nekoliko dana uoči novih izbora u Bosni i Hercegovini (2. oktobra 2022.) lako je razabrati da je riječ koja i dalje dominira političkom kampanjom i dalje svemoćna riječ: nacija. Sve ostale teme su nebitne, posebno obrazovanje i ekonomija koje nikad nisu ušle u modu.

Budućnost zemlje pripada dosad nevidljivoj, četvrtoj, grupi nacionalno neopterećenih ljudi koji su dovoljno pametni i pošteni da shvate i prihvate realnost koja vlada u zemlji i koji su baš zbog te strašne realnosti spremni graditi mostove među ljudima. Bez mostova ćemo potonuti u provaliju.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Posljednje evropsko ljeto
    •  Ukrajina – nasamareno čedo Zapada grca u izobilju smrti
    •  Dvjesta godina Srbije: od uzora do zazora
    •  Jugoslavenska Bosna i Hercegovina
    •  Ko i kad će vratiti osmijeh i nadu djevojčici Mini iz Gaze?
    •  Compañero presidente Salvador Allende
    •  Čik pogodite kako se zovu stanovnici Bosne i Hercegovine?
    •  Lazo se ničeg nije plašio, osim da ne izgubi čovjeka u sebi
    •  Nove mlade snage navješćuju nove svijetle zore Crne Gore
    •  Sve je gore samo kod nas nema rata

> Svi tekstovi ovog autora