Mudri ljudi zbog vlastite savjesti ne šute o Putinu i Dodiku

Nasilje uvijek počiva na nepriznavanju granica i drugih koji su različiti od nas. Granica je ono što dijeli, ona ne pripada nikome, ona nije ničija.

Ono što me ograničava, nije ono što pripada meni, to ne pripada ni drugima. Meni pripada ono što je s ove strane granice. S onu stranu granice nalazi se netko ili nešto drugo, a to nisam ja. Ovo ne vrijedi samo za ljude, nego i za države.

Država koja ne priznaje stvarnost granice unutar koje se nalazi neka druga država, u svojoj biti je nasilna država. Rusija je izvršila brutalni čin agresije na Ukrajinu upravo zato što ne priznaje granicu i što misli da granica pripada njoj. Svaki nasilnik smatra da granica pripada njemu i da je on taj koji druge ograničava na način da drugima određuje što to oni jesu.

Kada drugima određujete što to oni jesu, na putu ste nasilja. Drugi nije ono što ja mislim da on jest, to je moja nelegitimna projekcija iz koje nastaju ili zablude ili nasilje. Drugi je naprosto različit od mene. Ovo ne znači da ne smijem i ne trebam misliti druge.

Upravo suprotno, trebam ih misliti kao one koji nikada nisu ono što ja mislim o njima, naprosto zato što su različiti od mene i što između mene i njih postoji granica koja ne pripada ni meni ni njima.

Ljudi-granice ovoga nisu svjesni. Oni se bore za to da granica pripada njima i da oni ograničavaju druge, ali i sebe.

Sjetimo se samo naših ljudi-granica koji su, pogotovo kada je riječ o perjanicama političke desnice, samo do prije nekoliko dana, kritički govorili o Ukrajini, dok danas, postavivši sebi i drugima nove granice, zaboravljaju što su to govorili.

Ti isti su veličali Putina, Orbana ili Dodika. To su isti oni koji u Dodiku vide suradnika u rješavanju hrvatskog pitanja u Bosni i Hercegovini, dok Dodik u Putinu vidi suradnika.

Ti, naravno, zato što su ljudi-granice, kada raspravljaju o Bosni i Hercegovini, ne raspravljaju o državi koja je druga država, koja je država s onu strane granice, nego su oni ti koji smatraju da su ovlašteni toj državi određivati granice.

Rat u Ukrajini je, prvenstveno, čin nasilja prema građanima Ukrajine i prema Ukrajini kao državi, no ovaj rat je ujedno i hermeneutički ključ kojim možemo, još jednom, otključati, razumjeti i objasniti stvarnost u kojoj živimo, a to je stvarnost vječite borbe između onih koji uvažavaju slobodu i autonomiju drugih i onih koji tu autonomiju i slobodu niječu.

Rat na najdrastičniji, najbrutalniji način pokazuje prema čemu vodi naše zatvaranje očiju pred stvarnošću.

Mark Twain je rekao kako ljudi imaju sreću ako žive u državi u kojoj imaju zajamčeno pravo slobode savjesti i slobode govora, ali i dovoljno mudrosti da to ne konzumiraju.

Naravno da mudar čovjek ne šuti i ne odustaje od vlastite savjesti, jer ako to čini, pristao je da ljudi-granice govore i da određuju vrijednosti u nekom društvu. Šutnja Rusa je stvorila Putina, baš kao što govor ljudi-granica stvara Dodika kao suradnika u rješavanju pitanja hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Mudri ljudi će svojim govorom dovesti do toga da ljudi-granice zašute, jer ako oni ne zašute, naša stvarnost će jednom postati stvarnost rata. Svi oni koji danas u Rusiji ne šute, nego izlaze na ulice i ustaju protiv ruske agresije na Ukrajinu, mudri su ljudi. Po njima nastaje mir u Rusiji, a ne po Putinu.

Oni koji danas govore o tome kako je potrebno ulagati u naoružanje, oni koji nas, zbog straha i očaja pred prizorima ruske agresije na Ukrajinu, odgajaju za šutnju, nudeći nam lažni izbor između ulaganja u naoružanje i izgradnju škola i vrtića, ne razlikuju se nimalo od Putina.

Takvi mogu ratovati protiv Putina, ali se od njega ne razlikuju jer prihvaćaju istu paradigmu – paradigmu rata i naoružanja.

U miru se izgrađuju škole i vrtići, a u ratu se žudi za vremenima kada će se moći ulagati u škole i vrtiće. O tome treba govoriti.

O tome maštaju i za to se zalažu napadnuti građani Ukrajine. Oni ne žele mir kako bi se mogli naoružati, nego žele mir u kojem će se u Ukrajini i u Rusiji izgrađivati vrtići i škole.

Jasno je da se u ratnim vremenima mir ne postiže meditacijom i šutnjom, nego aktivnom obranom protiv agresije. To upravo danas treba Ukrajini.

Njoj ne trebaju promatrači njihovog stradavanja koji će, na razini iskaza odijeljenog od stvarnosti, navodno biti uz njih. Ukrajini trebaju oni koji će, zbog etičkih, a ne vojnih pobuda, uspostaviti mir. To se može učiniti i to se nužno mora učiniti.

Rat nije stanje lišenosti etike, nego zaziv za uspostavljanje narušenog etičkog poretka. Naš Marko Marulić je pisao o etički opravdanom ratu. Etički opravdani rat nije onaj rat koji se započinje protiv nekoga, nego je riječ o vojnom suprotstavljanju onome tko je započeo rat.

Smisao takvog vojnog suprotstavljanja nije da se nad nekim uspostavi vojna dominacija, nego da zavlada mir. Takvo vojno djelovanje vođeno je etičkim kriterijima.

Pravi političari nisu oni koji osvajaju teritorij i gomilaju naoružanje, nego oni koji čuvaju mir. No nije svaki mir etički opravdani mir.

Mir u kojem se sada ne ratuje, ali se stvaraju urote ili zavjere, po Marulićevim zapisima, je loš mir, jer ovaj mir ne teži prema tome da se, rječnikom naših ljudi-granica, izgrađuju vrtići i škole, nego da se gomila oružje kako bi se mogao, u budućnosti, poraziti neki neprijatelj i osvojiti njegov teritorij.

Pravi političari ne biraju između izgradnje vrtića i kupovanja oružja. Oni prvenstveno izgrađuju vrtiće i škole jer žele mir. Takvi političari oružje nabavljaju samo u funkciji obrane mira u kojem će se i dalje izgrađivati vrtići i škole.

To naši ljudi-granice, dojučerašnji obožavatelji Putina, ne shvaćaju. Oni nikada nisu živjeli stvarnost mira, oni žive u, kako to Marulić naziva, hinjenom miru.

Koliko iskren i etički opravdan može biti mir u kojem se dogovara s Dodikom? Uostalom, zar taj Dodik i danas nije na strani agresora na Ukrajinu? Zar i danas Dodik u građanima Ukrajine ne vidi ”naoružane bande koje šetaju Kijevom”? Zar itko, osim neiskrenih konzumenata ”hinjenog mira”, može u Dodikove ruke prepustiti sudbinu Hrvata u Bosni i Hercegovini? Jasno je da ne može.

Mark Twain definitivno nije bio u pravu. Mudri ljudi, zbog vlastite savjesti ne šute. Ni o Putinu ni o Dodiku ni o Čovići ni o našim desničarima. Ne šute zbog sebe, zbog Ukrajinaca u Ukrajini i Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Ne šute zbog istinskog mira u kojem se izgrađuju vrtići i škole umjesto da se kupuje naoružanje u funkciji hinjenog mira u kojem se kuju urote i zavjere s Dodikom ili Putinom, sasvim svejedno.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Plenković je kapitulirao pred najprimitivnijim nacionalizmom
    •  Ni Srbima ni ženama ne piše se dobro u Hrvatskoj
    •  Opozicija ne shvaća da se nominalizmom ne ruši HDZ
    •  Kad će Hrvatska priznati svoju krivicu za masakr u Ahmićima
    •  Ranjivom pojedincu suicid je moguć spas od brutalnog društva
    •  Što bi tek bilo da se razbojnici ne smatraju katolicima
    •  Hrvatska je država u kojoj politički mrtvaci imaju budućnost
    •  Mnogima nenadani, za mene je zakašnjeli Milanovićev potez
    •  Kuharić je bio zarobljenik okolnosti u kojima je živio
    •  Apsurdno je da je lakše žrtvovati boga nego instituciju

> Svi tekstovi ovog autora