Mučne mutne vode

Malo je zlodjela u proteklih četvrt stoljeća zaokupilo pozornost američke javnosti poput onoga opisanog u filmu ”Tajna jezera Devil’s Den”. Obično druženje trojice osmogodišnjaka jednog proljetnog dana 1993. godine završilo je nepojmljivo brutalnim zločinom, nakon kojeg su njihova tjelešca pronađena u mulju tog rukavca zloslutno đavolskog naziva.

 

Sama činjenica da je netko imao dovoljno zla u sebi da učini takvo zlo malenima šokirala je mjestašce West Memphis u Arkansasu, inače sneno naselje nimalo imućnih ljudi, i učvrstila ga u nakani da što prije otkrije i dolično kazni počinitelja. A kad je sumnja pala na trojicu mjesnih tinejdžera sklonih sotonizmu, pravednički gnjev kršćanskog stanovništva dobio je primjereni odušak.

Činilo bi se da je stvarni slučaj umorstava djece u West Memphisu i ishitrenog pronalaženja krivaca za njih idealna građa za Atoma Egoyana, ali ispostavlja se da je ovaj igrani prikaz te mučne priče daleko manje dojmljiv od niza njoj posvećenih dokumentaraca

 

Malo je presuda u proteklih četvrt stoljeća zaokupilo pozornost svjetske javnosti poput onih opisanih u ovom filmu. Damien Echols, navodni sotonistički kolovođa, osuđen je na smrtnu kaznu; njegovi navodni pomoćnici Jason Baldwin i Jessie Misskelley Jr. završili su na doživotnoj robiji bez mogućnosti oslobađanja.

 

Nijednog od njih nikakav konkretan dokaz nije vezivao uz sâm zločin – naprotiv, svi konkretni dokazi davali su im čvrste alibije. Suca i porotu to nije zanimalo, ali upadljive nelogičnosti smjesta su izazvale zanimanje drugih. Uhićeni već dan nakon umorstva dječice, navodni sotonisti nikad nisu prestali biti krivci u očima pravosuđa i žitelja West Memphisa, ali šira ih je javnost od samog početka smatrala žrtvenim jarcima.

 

Već tijekom suđenja 1993. i 1994. godine Joe Berlinger i Bruce Sinofsky snimali su za HBO dokumentarac o trojcu iz West Memphisa, premijerno prikazan 1996. pod naslovom ”Paradise Lost”. Za njim su 2000. i 2011. godine uslijedila i dva nastavka posvećena razvoju događaja. Dijelom i zbog tih filmova, niz se poznatih osoba posvetio ispravljanju nepravde u slučaju koji je postao poznat kao eklatantan primjer nesposobnosti policije i sudstva: Eddie Vedder, Johnny Depp i Patti Smith samo su najzvučnija imena među tim celebrity aktivistima.

 

Sastav Metallica, koji inače nipošto ne ustupa prava na korištenje svoje glazbe u filmovima, učinio je iznimku za potrebe HBO-ovih dokumentaraca, jer je trojcu slušanje heavy metala na suđenju bilo pripisano kao veliki grijeh. Peter Jackson i Fran Walsh, koji su na Novom Zelandu upravo pripremali ”Ljupke kosti”, film o gnusnom umorstvu djeteta, angažirali su se više od svih, te producirali dokumentarac ”West of Memphis” redateljice Amy Berg, koji ne samo da obrazlaže zašto tinejdžeri nisu krivi za smrt trojice dječaka nego i upire prstom u najvjerojatnijeg krivca.

Ako vam i nakon dva sata filmskog pripovijedanja još trebaju kartice teksta da gledatelju dopunite informacije o upravo odgledanome, onda ste očito negdje ozbiljno pogriješili u pripovijedanju

 

Cijela ova mučna povijest započeta jednim nesnosnim zlodjelom i nastavljena drugom teškom nepravdom sada dobiva prvi igrani prikaz. Potpisuje ga Atom Egoyan, kanadski redatelj armenskog podrijetla, čija je karijera započela u vrijeme ubojstava kod Devil’s Dena i koji je vrhunac stvaralaštva dosegao filmom ”Slatka budućnost” iz 1997., posvećenom upravo načinima na koji se jedna mala, histeriji sklona zajednica nosi s nepodnošljivim gubitkom najmlađih. Iako Egoyan u karijeri nikad nije posve ispunio očekivanja stvorena takvim višestruko nagrađivanim naslovima, reklo bi se da je za ovu konkretnu temu savršeno prikladan. Zar ne?

 

Pa, ne, kako se ispostavlja. ”Tajna jezera Devil’s Den” temelji se na knjizi ”Devil’s Knot” istraživačke novinarke Mare Leveritt iz 2002., a Egoyan se iz nekog razloga odlučuje ograničiti na time zadan vremenski okvir. Što je još gore, scenarij Paula Harrisa Boardmana i Scotta Derricksona (inače autora hororaca poput ”Egzorcizma Emily Rose” i predstojećeg ”Izbavi nas od zla”) slijedi i tematski okvir publicističkog djela očito posvećenog uvrštavanju što većeg broja činjenica o slučaju unutar svojih korica – te ignoriranju onih koje je Leveritt nužno smatrala konkurencijom u okviru svoje posvećenosti razotkrivanju činjenica.

 

Uslijed svega toga, cijeli aspekt angažiranja slavnih oko slučaja trojca iz West Memphisa ovdje je potpuno zaobiđen, dokumentaristi su spomenuti samo uzgred, na mjestu gdje su postali aktivni sudionici radnje za vrijeme suđenja, a razvoj slučaja u desetljeću proteklom između objavljivanja knjige i premijere filma obrađen je kroz niz završnih natpisa na ekranu prije početka odjavne špice.

 

Dotična praksa i inače je kletva igranih filmova temeljenih na stvarnim događajima, ali ”Tajna jezera Devil’s Den” dovodi je do nezapamćene razine prezasićenosti. Ako vam i nakon dva sata filmskog pripovijedanja još trebaju kartice teksta da gledatelju dopunite informacije o upravo odgledanome, onda ste očito negdje ozbiljno pogriješili u pripovijedanju.

 

Pogreška je, pritom, očita već od samog početka. U nastojanju da nekako organizira činjenice koje namjerava predočiti, film odabire dvoje protagonista koji bi očito trebali pristupiti slučaju s dijametralno oprečnih stanovišta, te zatim postupno doći do istog zaključka. Prvo od njih dvoje je Pamela Hobbs, majka jednog od ubijenih dječaka, u tumačenju Reese Witherspoon, i jasno je zašto je ona u filmu.

 

S druge strane, razlog davanja istaknutog mjesta privatnom istražitelju Ronu Laxu, kojeg tumači Colin Firth, do samoga kraja nije jasan: Lax je isprva posve nevezan uz slučaj, nije čak ni iz West Memphisa, a premda odluči pro bono pomoći obrani u nastojanju da se smrt troje djece ne nadomjesti žrtvovanjem daljnjih troje djece, nije da u tome ima naročitog uspjeha.

 

Laxov je značaj vrlo malen u hijerarhiji stvarnih sudionika zbivanja; ako su ga scenaristi i Egoyan odabrali za nosećeg lika u pripovijedanju, onda je to valjda zato što njegov stav odražava tezu koju sami žele iznijeti – ali problem s takvim likovima uvijek biva u tome da su već u početku priče na mjestu gdje bi htjeli završiti, te dramaturški nemaju kamo.

 

Tako krhka pripovjedna struktura pretvara jedan od najfascinantnijih kriminalističkih slučajeva suvremene Amerike u jedan od najzamornijih krimića suvremene američke kinematografije. Tu i tamo Egoyan uspije podsjetiti na svoj stvarni potencijal, naravno: sekvenca traženja djece u Devil’s Denu izrežirana je suptilnim gradiranjem nastupajućeg užasa koji doslovce vreba tik ispod površine, sve dok nas jasan kadar ne suoči s puninom strave zlodjela.

 

Barem u tom trenutku slika govori više nego što bi riječi ikada mogle; u ostatku filma, ipak, sve se vrti oko dijaloga, a vizualna su rješenja uglavnom utrošena u pronalaženje glumaca koji što više sliče stvarnim osobama poznatim iz televizijskih reportaža i dokumentarnih filmova.

Nespretan odabir protagonista i krhka pripovjedna struktura pretvaraju jedan od najfascinantnijih kriminalističkih slučajeva suvremene Amerike u jedan od najzamornijih krimića suvremene američke kinematografije

 

Ta prethodna vizualna upoznatost s građom, usput, dovodi u pitanje jedinu kreativnu slobodu koju si je Egoyan ovdje dopustio. U filmu, naime, dječaci koji će uskoro biti ubijeni dolaze do kraja ceste i zalaze u gustu šumu, te prijeđu rukavac po zahrđaloj cijevi na putu prema svojoj grozomornoj sudbini: poprište zločina time je jasno razdvojeno od ugodne svakodnevice tipične američke suburbije koja im je bila dom. Smješteno je u ono “drugdje”, prostor tako potreban žanru južnjačke gotike.

 

S druge strane, iz dokumentaraca saznajemo da Devil’s Den nipošto nije bio negdje drugdje: naprotiv, riječ je o običnom kanalu obraslom niskom šikarom što leži na manje od dvjesto metara od prvih kuća. Zločin se zbio po danu, dovoljno blizu da se čuju dječji vriskovi – a svejedno do dana današnjeg nije riješen.

 

Taj paradoks Egoyana ne zanima. Tek u nešto većoj mjeri zanima ga osuđivanje provincijalne nepravednosti u ishitrenoj želji za pronalaženjem pravde. Ali ništa od toga nije dovoljno da bi film uspio kazati nešto što su drugi prije njega već uspjeli ispripovijedati umnogome upečatljivije. ”Tajna jezera Devil’s Den” zauzima mjesto u dugoj povijesti svoje tegobne tematike kao samo još jedan primjer zbrkanosti i nesuvislosti ondje gdje ih je već bilo i previše.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora