Možemo li očekivati da će se znanosti u RH dogoditi reforma?

Oni koji se bave znanstvenom politikom vrijeme od studenoga 2020. do prosinca 2021. mogu nazvati vrlo uzbudljivim razdobljem.

U studenome 2020. predstavljena je radna inačica Nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske, koja je u području znanosti prihvaćena uz manje dopune u Hrvatskom saboru 5. veljače 2021.

Tjedan dana nakon toga, 11. veljače, na stranicama Ministarstva znanosti i obrazovanja pojavio se Plan savjetovanja sa zainteresiranom javnošću u kojem stoji što nas sve iščekuje u tekućoj 2021., a gdje se ističe izrada dvaju novih zakona – Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju i Zakona o Hrvatskoj zakladi za znanost.

Ima tu i drugih važnih najava, poput donošenja Akcijskoga plana za mobilnost istraživača 2021. – 2024. ili Nacionalnoga plana za razvoj istraživačke infrastrukture 2021. – 2027.

Plan MZO-a je da se prijedlozi novih zakona i planova nađu u tridesetodnevnom javnom savjetovanju tijekom rujna, te da se usvoje u Saboru u prosincu 2021. Središnji zakon koji regulira rad u znanosti i obrazovanju dosad je bio bojno polje i mnogi su prijedlozi zakona pali već na samom početku prije nego što su uopće došli do javne rasprave.

Pravi cilj reforme znanstvene djelatnosti mora biti ono što mnogi članovi hrvatske akademske zajednice u Hrvatskoj i inozemstvu ističu kao prioritet, a to je pitanje organizacije i reguliranja poslovanja znanstvenoga sustava u zemlji

Koliko je situacija zaoštrena, govori podatak da je Sveučilište u Zagrebu neovisno i prije Ministarstva znanosti i obrazovanja predstavilo javnosti svoj prijedlog Zakona u studenome 2019.

S druge strane, kada je prethodna ministrica Blaženka Divjak vidjela da prijedlog Zakona MZO-a neće ni doći do saborske procedure, u posljednjim danima svoga mandata pomalo protestno objavila je posljednju radnu inačicu teksta prijedloga zakona na mrežnim stranicama Ministarstva.

Nadalje, bivši (2009. – 2011.) i sadašnji ministar znanosti, Radovan Fuchs, već ima iskustva u radu na promjeni znanstvenoga zakonodavstva jer je i u svome prvom mandatu radio na reformi koja se nije pokazala uspješnom. Kad su ga pitali zašto je tadašnja inicijativa propala, Fuchs je jezgrovito naznačio lobističke skupine.

O tome postoji trag s videozapisom s konferencije ”Zašto propadaju reforme znanosti?” u organizaciji Nezavisnoga sindikata znanosti i visokoga obrazovanja održane 18. travnja 2018.

Iste, ako ne i još snažnije lobističke skupine čekaju sadašnjega ministra u radu na novom Zakonu, pa bi ovu priliku ministar Fuchs mogao nazvati i svojim drugim poluvremenom u kojem sigurno neće htjeti stajati sa strane u važnoj političkoj utakmici.

S obzirom na to da se dosad triput donosio novi zakon o znanosti u demokratskoj Hrvatskoj (1993., 2003., 2017.), slično zakonima o radu (1995., 2009., 2014.), netko bi mogao reći da je životni vijek hrvatskoga zakona otprilike jedno desetljeće, te da je došlo vrijeme za novi s rokom trajanja u trećoj deceniji 21. stoljeća.

Međutim, u odnosu na prethodne, najavljeni novi zakon dolazi s bitnom razlikom – uz ovaj zakon u paketu ide obećanih nestvarnih milijardu eura. Doista, stvari ne mogu izgledati bolje na papiru.

Političari bi znali reći da kad postoje zajamčena sredstva, lako je pisati krasne zakone, ali da je problem kad se pretače iz šupljeg u prazno jer brzo ponestane jezičnih metafora kojim se stvarno stanje stvari mora prikriti. A sada s najavljenim novim zakonom o znanosti i obrazovanju to više nije slučaj.

Za Republiku Hrvatsku, na sreću ili na žalost, ovisno o kutu gledanja, prema kriterijima Europske komisije iz fonda EU Next Generation predviđeno je uvjerljivo najviše novca od svih država članica EU‑a za potrebe oporavka gospodarstva. Od predviđenih 750 milijardi eura, Hrvatska je na putu da dobije bespovratnih 6,3 milijarde eura za čije povlačenje ne treba imati osigurano nacionalno sufinanciranje od 15 posto. Novac se alocirao prema dvama kriterijima – iznosu bruto domaćega proizvoda po stanovniku i stopi nezaposlenosti.

Gledajući prema bruto domaćem dohotku (ne proizvodu!), za Hrvatsku je predviđeno 2,79 puta više novca u odnosu na prosjek EU27. Bugarska i Grčka dobile su 2,46 puta više novca od prosjeka EU-a, dok je za najrazvijenije Dansku, Irsku i Luksemburg predviđeno otprilike 80% prosjeka EU-a.

Na Vladinoj konferenciji predstavljanja Nacionalnoga plana oporavka i otpornosti na neobično odabrani dan 1. travnja 2021. prikazana je statistika prema udjelu bespovratnih sredstava u odnosu na bruto domaći proizvod iz 2020.

Tu se govorilo da je za Hrvatsku bespovratno predviđeno 12% BDP-a, što čini triput više u odnosu na 3,7% prosjeka EU27. Danska, Irska i Luksemburg dobili su manje od pola posto u odnosu na prosjek EU27.

Koliko je to mnogo novca, najbolje govori usporedba s podatkom da je prema Eurostatu (GERD, T2020_20) u posljednjih 10 godina (2010. – 2019.) Hrvatska ulagala u istraživanje i razvoj prosječno 0,84% svoga BDP-a što prema vrijednosti novca za 2019. iznosi oko 3,3 milijarde kuna (prosjek EU27 je 2,1% ili 8,3 milijarde kuna).

Next Generation EU nam nudi dodatnih 7,5 milijardi kuna za proračunsko razdoblje 2021. – 2023., povrh predviđenih godišnjih proračuna MZO-a.

Ipak, na ovaj iznos alokacije sredstava za znanost i visoko obrazovanje možemo gledati kao na čašu napola punu ili napola praznu.

Za one kojima je čaša napola prazna, ovaj podatak bolno potvrđuje da je Hrvatska 2,79 puta lošija u odnosu na prosjek EU-a iliti da je najgora u EU.

Za one kojima je čaša napola puna, kao što se može očekivati kod političara na vlasti i angažiranih medijskih kuća, Hrvatska je pobjednica koja je dobila najviše, više i od Bugarske i Grčke, notorno poznatih po zaostajanju u visini BDP-a i stopi nezaposlenosti.

Problem nedostatnoga financiranja znanosti u Hrvatskoj vječna je žalopojka svih onih koji komentiraju stanje znanosti u zemlji, pa ne čudi sveopće uzbuđenje kada je premijer Andrej Plenković potvrdio da će sektor MZO-a dobiti 15% od predviđenih sredstava ili milijardu eura.

Među šest Vladinih prioriteta, znanost i obrazovanje sa svojih 15% nalazi se na drugom mjestu, nakon gospodarstva koje nosi 54% alokacije.

Iako situacija izgleda obećavajuće, u odobravanju ovih sredstava postoji i kvaka, a koju je metaforično naznačio premijer Plenković kako novac neće biti bacan iz helikoptera. Naime, Europska komisija jasno ističe da će se novci uplatiti samo ako nacionalni planovi pokažu reformski i investicijski karakter.

S obzirom na to da se dosad triput donosio novi zakon o znanosti u demokratskoj Hrvatskoj (1993., 2003., 2017.), slično zakonima o radu (1995., 2009., 2014.), netko bi mogao reći da je životni vijek hrvatskoga zakona otprilike jedno desetljeće, te da je došlo vrijeme za novi s rokom trajanja u trećoj deceniji 21. stoljeća

To access the facility, Member States should prepare recovery and resilience plans setting out their reform and investment agendas for the subsequent four years, until 2024. These plans should comprise both reforms and public investment projects through a coherent package.

To znači da je ovo novac od kojeg se ne očekuje da krpa rupe nego da stvara promjene bitne za budućnost.

I sada dolazimo do ključnoga trenutka za sve, i za one koji iščekuju reforme u sustavu znanosti i visokoga obrazovanja, i za one koji im se suprotstavljaju, i za ministra Fuchsa koji je konačno dočekao svoj politički trenutak.

Ovo je povijesna prigoda da se najzad odvojimo od europskoga dna. A to je jedino moguće provođenjem pravih reformi.

Politička poruka Europske unije za sve zemlje jest: ne pokažete li planove za reforme i investicije – nema vam ni novca.

Stoga se može reći da Hrvatska nikad u svoja tri desetljeća nije imala povoljniji vjetar za leđima za reformiranje znanosti i obrazovanja. Bila bi doista prava šteta da se ova prilika ne iskoristi najbolje što se može za uzlet hrvatske znanosti i obrazovanja.

Međutim, strahovanje da je pojam reforme već izlizan i inflatoran doista je opravdan. Kao što se kaže, papir trpi sve, a praksa se može posve razlikovati od teorije. Što nam vrijede najljepše napisani dokumenti o razvoju znanosti i obrazovanja kad imamo članove upravnih tijela koji nisu u stanju smijeniti čelnika kojega bi trebali nadzirati.

Na primjeru nedavne afere koja je prodrla do medija dobro uočavamo dvije Hrvatske: s jedne strane imamo članove upravnih tijela koji daju ostavke slijedeći vlastita etička načela jer ne žele preuzeti odgovornost za loše stanje u ustanovi, a s druge imamo pojedince koji ne žele sudjelovati na e-sjednicama s jadnim izgovorima ”nisam dostupan”.

S današnjom tehnologijom dostupnost se može osigurati i u vrijeme (samo)izolacije kako nam već godinu dana zorno pokazuje pandemijska kriza.

Stoga je posve opravdana bojazan možemo li uopće očekivati da će se znanosti u RH dogoditi reforma?

Sudeći po prihvaćenim i javno objavljenim dokumentima MZO-a, Vlade i Sabora, imamo razloga sumnjati da će se išta bitno promijeniti. Nacionalni plan oporavka i otpornosti 2021. – 2026. Vlade RH navodi reformu školstva, ali ne i reformu znanosti nego ističe bezbojni izraz ”podizanja istraživačkoga i inovacijskoga kapaciteta”.

Zajednička mantra Nacionalnoga programa reformi, Programa Vlade RH za mandat 2020. – 2024., Nacionalne razvojne strategije i Provedbenoga programa MZO-a 2021. – 2024. jest da što više ulažemo u znanost, to ćemo imati više ishoda.

Problem s tezom ”što više novca, to će biti bolja znanost” jest u tome što ovo vjerovanje jednostavno nije točno. Prosljeđivanjem novca u znanstveni mjehur ne znači da ćemo posljedično biti produktivniji, izvrsniji, konkurentniji i inovativniji. Nije dokazana veza broja znanstvenika i razine znanstvene uspješnosti.

Svi gore navedeni Vladini dokumenti spominju novi Zakon o znanosti, međutim što ako taj zakon ponovno bude bolan kompromis i što ako snažni lobistički centri spriječe toliko tražene reforme?

Prave stvari koje se iščekuju slučajno se i maglovito spominju, poput cilja uvođenja načela odgovornosti u znanosti i visokom obrazovanju. Budući zakon ima mnoštvo točaka za reguliranje, a svaki bi ih benevolentni promatrač mogao sada lako početi nabrajati.

Moraju li doista članovi upravnih vijeća biti smokvin list neprimjerenim ravnateljima/dekanima, odnosno hoće li dotični konačno početi morati preuzimati punu odgovornost za stanje u ustanovama za čiji su nadzor imenovani?

Upravno vijeće nije tandem s ravnateljem prema MZO-u, nego njegov nadzor i drugostupanjsko tijelo za zaposlenike.

Zašto se dopuštaju neograničeni mandati ravnatelja javnih znanstvenih instituta, za razliku od ograničenja od dva mandata dekana hrvatskih fakulteta?

Kako se etički opravdava da ravnatelji/dekani napreduju na više radno mjesto za vrijeme trajanja vlastitoga mandata? I uostalom zašto pobogu takvu praksu podržava Ministarstvo znanosti i obrazovanja kad je očevidan sukob interesa?

Za one kojima je čaša napola puna, kao što se može očekivati kod političara na vlasti i angažiranih medijskih kuća, Hrvatska je pobjednica koja je dobila najviše, više i od Bugarske i Grčke, notorno poznatih po zaostajanju u visini BDP-a i stopi nezaposlenosti

Neke su reformske inicijative već unaprijed odbačene. Vlada premijera Andreja Plenkovića izjasnila se da će se zalagati za zadržavanje sustava izbora u znanstvena zvanja ističući da on predstavlja ”jamac kvalitete”.

Postavlja se pitanje na temelju čega je Vlada zaključila da je sustav izbora u znanstvena zvanja jamac kvalitete. Kritičari, pak, ovaj sustav nazivaju nepotrebnim, zaostalim i okoštalim nasljeđem bez kojega možemo, kao i mnoge druge razvijene zemlje.

Pravi cilj reforme znanstvene djelatnosti mora biti ono što mnogi članovi hrvatske akademske zajednice u Hrvatskoj i inozemstvu ističu kao prioritet, a to je pitanje organizacije i reguliranja poslovanja znanstvenoga sustava u zemlji.

To podrazumijeva borbu protiv akademske korupcije, nepotizma, mediokracije, odnosno potrebu veće odgovornosti pojedinaca, kvalitetnije transparentnosti sustava, snažnijega nadzora nad njime, kao i opće zalaganje za strože prihvaćanje etičkih normi.

Zagovornici snažnijih reformi tvrde da tek kad se riješe ovi organizacijski i principijelni preduvjeti moći će se osigurati zdrava podloga za znanstvenu izvrsnost i međunarodnu kompetitivnost. Nalik na onu biblijsku prispodobu stare mješine i novoga vina.

Prava i zastrašujuća opasnost, o kojoj sada ne želimo ni pomisliti, leži u scenariju što ako sustav hrvatske znanosti i obrazovanja u predstojećem razdoblju ne počne pokazivati toliko željeni pomak s dna najneuspješnijih zemalja Europske unije unatoč uloženih milijardu eura i novim zakonskim aktima. To bi uistinu bio katastrofičan scenarija za sve nas.

Međutim, Hrvatskoj su se poklopile zvijezde na nebu i uživajmo barem na trenutak u prilici da gledamo u vedriju budućnost.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Kako je moguće planirati 2030. ako ne znamo postojeće stanje

> Svi tekstovi ovog autora