autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Može li drugačije? Mora! Jednom će se valjda moći!

AUTOR: Boris Labar / 16.12.2020.
Prof. dr. sc. Boris Labar, dr. med Specijalist hematologije

Prof. dr. sc. Boris Labar, dr. med
Specijalist hematologije

Afera sa Znanstvenim savjetom Vlade za Covid kao usud ponovno vraća u sjećanje kako dokaz nije dokaz, kako prepoznatljivost i stručnost uvijek gubi kada u prvi plan izbiju kompaktna većina minornih pojava.

Evo crtice s fakulteta. Prosudite.

Prije nekog vremena u posjetu nam je došao liječnik Dimitri Krainc. Mladi liječnik s Harvarda. Studirao je i diplomirao na našem fakultetu. Plijenio je svojim znanjem, jednostavnošću, željom da promiče rad i kvalitetu.

I za vrijeme studija, a pogotovo sada vidjelo se da je to prava medicinska osobnost. No najviše me impresionirao njegov pristup našem fakultetu. Ponašao se kao da nikad nije otišao i da gotovo više pripada našoj, a ne harvardskoj grupaciji.

Nakon nekoliko razgovora, onako kao usput upitao sam:

– Što se ne vratiš i organiziraš kliničku struku u našoj najvećoj fakultetskoj bolnici po uzoru na Harvard?

Nasmiješio se, ali nije komentirao. Nije odbio, pomislio sam.

Prigodom sljedećeg razgovora moj je prijedlog bio puno konkretniji. U sada već ozbiljnom razgovoru sugerirao sam dvojnu mogućnost rada (na Harvardu i Zagrebu), da bude, kao i mi ostali zaposlenik fakulteta i bolnice.

Razgovarali smo i o znanstvenim projektima, osnivanju novog molekularnog laboratorija. I gle čuda se događaju, nakon nekoliko razgovora prihvatio je ponudu.

Za kadrovske pomake koji su preduvjet kvalitete u medicini, nužno je stvoriti stabilan i nezavisan mehanizam administrativne vlasti i na fakultetu i u bolnici, vlasti koja će poštivati i promicati kriterije izvrsnosti pri izboru ključnih kadrova kao što su to šefovi klinika

Nije bilo jednostavno provesti do tada potpuno novi kadrovski pristup i kroz fakultet i bolnicu. S Harvardom nije bilo problema. Kadrovski model da njihovi poznati i priznati stručnjaci rade diljem svijeta u kliničkim institucijama uz temeljno radno mjesto na Harvardu, nije bila nikakva novost. To je bila uobičajena praksa.

Konačno smo kolegu postavili za šefa klinike. Bili smo svjesni brojnih otpora. Takav kadrovski model ”ugrožavao” je status lokalnih kadrovskih uzdanica ne samo na toj klinici, već su i šefovi nekih drugih klinika prepoznali opasnost za svoj status.

I kako to Krleža lijepo kaže, brzo se organizirala kompaktna većina minornih pojava.

Nekoliko tjedana nakon početka rada kolega s Harvarda krenuo je s promjenama u konceptu organizacije rada, dogovorio usavršavanje mladih stručnjaka u prestižnim kliničkim ustanovama Europe i SAD-a.

Način rada se značajno unaprijedio. Kliničke vizite i jutarnji sastanci polazili su upravo od načela rada koje je Harvard nastojao prenijeti i na naš fakultet, umijeće aktivnog pristupa radu i rješavanju kliničkih problema. Mlađe su kolege vrlo brzo prihvatile takav način rada, dok su se stariji, što je donekle razumljivo, teže adaptirale na novi radni koncept.

Nakon nekoliko mjeseci pozvao sam kolegu na razgovor. Želio sam saznati kako se adaptirao, ima li poteškoća u radu. A nadasve me zanimao njegov stav o kolegama s klinike i njihovoj stručnoj, znanstvenoj i nastavnoj kompetenciji.

Nakon neobaveznog dijela razgovora upitao sam ono što me najviše zanimalo:

– Onda, kako ti se čini kadrovska struktura klinike?

Odgovor je bio neočekivan.

– To su kolege koje još nisu dobili stručnu šansu – odgovorio je i dodao: – Treba im pružiti šansu, pa ćemo vidjeti kakvi su. Nećemo stvarati zaključke na temelju subjektivnih procjena.

Bio sam malo zatečen. Jednostavno zato jer smo u pravilu procjenjivali kolege temeljem subjektivnih kriterija. Jasno subjektivni se kriterij nikad u potpunosti ne može izbjeći.

Međutim puno je bolja procjena temeljem objektivnog stručnog kriterija, primjerice, uputiti nekog u inozemstvo na stručno usavršavanje za određeno područje i potom procijeniti njegovu stručnu kompetentnost nakon edukacije. Bio sam više nego zadovoljan. Konačno je krenulo. No to je bila moja kratkotrajna želja.

Za kadrovske pomake koji su preduvjet kvalitete u medicini, nužno je stvoriti stabilan i nezavisan mehanizam administrativne vlasti i na fakultetu i u bolnici, vlasti koja će poštivati i promicati kriterije izvrsnosti pri izboru ključnih kadrova kao što su to šefovi klinika.

Na žalost u to je vrijeme, kao i danas, administracija bolnica, ponajprije ravnatelji, produžena ruka političke opcije na vlasti. U upravnim vijećima koja biraju ravnatelje, većina je članova stranke na vlasti.

Stoga nije čudno da se ravnatelji, u pravilu članovi stranke na vlasti, mijenjaju kako se mijenjaju političke stranke. Tako izabrani ravnatelji odlučuju o kadrovima po načelu ”izbor podobnih, ali ne i nužno najsposobnijih”.

Političke elite se ne libe smijeniti ravnatelja bez obzira na to je li mu istekao mandat ili ne. U zdravstvu je danas jednostavno naći razlog za smjenu. Negativno financijsko poslovanje najčešći je razlog.

Teško je naći ravnatelja da u nametnutom sustavu financijskih limita s jedne i financijskih zahtijeva suvremene medicine s druge strane pozitivno posluje. Onaj koji financijski dobro posluje, obično uskraćuje optimalnu medicinsku skrb.

Nova administracija u bolnici i ravnatelj Željko Reiner vrlo brzo su pozvali kolegu s Harvarda na razgovor.

– Poštovani kolega, drago mi je što vodite jednu od naših prestižnih klinika. Znam Vaš ugled kod kuće i u svijetu, što je važno za bolnicu. Međutim prema Zakonu o radu ne smijete raditi na dva mjesta, kod nas i na Harvardu – priopćio mu je ravnatelj i završio: – Morate se odlučiti za jednu od tih dviju institucija.

– Ali, gospodine ravnatelju – odgovorio je kolega s Harvarda – kada sam prihvatio posao u Zagrebu, dogovor je bio s dekanom i prethodnim ravnateljem, da radim u obje institucije. Želim Vam odmah ukazati i na neke prednosti takvog rada. Prvenstveno to mi omogućuje da puno lakše i ako hoćete jeftinije upućujem mlađe kolege, suradnike na stručno usavršavanje, i na Harvard i u ostale prestižne svjetske ustanove. U znanstvenom radu mogu se koristiti svim onim prednostima u opremi, potrošnom materijalu, koje pruža Harvard, ne samo meni već i mojim suradnicima s klinike u Zagrebu. Želim također istaknuti da veliki broj kolega s Harvarda na sličan način surađuje i radi u klinikama diljem svijeta pa i u Europi između ostalih u Portugalu, Španjolskoj, Italiji, Francuskoj, Njemačkoj i drugim.

– Razumijem Vaše razloge – ponovno će ravnatelj – ali zakon je zakon i treba ga provoditi. Mi Vas ne tjeramo, ali morate se odlučiti za jednu od ustanova. Ja, kao ravnatelj ne želim kršiti zakon, razmislite i u što je moguće kraćem vremenu priopćite mi Vašu odluku.

Istoga dana imao sam prilike razgovarati s kolegom, koji mi je prenio razgovor s ravnateljem. Na žalost to nije bila hamletovska dilema ”biti ili ne biti”. Jer dvojba Zagreb ili Harvard praktični nije ni postojala.

Kolega je prihvatio izazov Zagreba. Njegova je temeljna ustanova i dalje bila Harvard. Nije mi o tome ni trebao govoriti.

Pa treba priznati, da nisam ni vjerovao da će prihvatiti izazov Zagreba, koji je nosio sasvim drugu kvalitetnu razinu struke. Srećom kolega je pripadao skupini ljudi koji su imali potrebu vratiti uloženo, vratiti svom fakultetu i gradu gdje je studirao na najbolji način.

Nakon razgovora, dugo sam sjedio, razmišljajući što dalje. Osjećao sam nemoć da bilo što konstruktivno napravim. U meni je stalno tinjao bijes, koji sam nastojao zatomiti nizom nemuštih i neuvjerljivih obrazloženja. Stalni poriv da nazovem ravnatelja uspio sam nekako prevladati, jer znao sam, nema nikakve koristi.

Afera sa Znanstvenim savjetom Vlade za Covid kao usud ponovno vraća u sjećanje kako dokaz nije dokaz, kako prepoznatljivost i stručnost uvijek gubi kada u prvi plan izbiju kompaktna većina minornih pojava

Iako je ovaj kadrovski potez na fakultetu i bolnici bio iznimka a ne pravilo ipak je ulijevao nadu da sutra stvari mogu krenuti na bolje. Pa u nas se godinama govori o odljevu kadrova, o odlasku najboljih u svijet gdje se obično mogu lakše prepoznati i dokazati.

Tamo su pravila igre točno određena. Iako i tamo ima problema i grešaka, ali stručni i znanstveni kriteriji su oni od kojih se polazi.

Liječnici koji rade u Americi su ”svijet u malom”. Tamo nalazite Kineze, Japance, liječnike iz Afrike i Europe, Južne Amerike i dakako SAD-a. No među njima ne postoji razlika pripadnosti već razlika u znanstvenoj i stručnoj prepoznatljivosti.

Već tada sam shvatio da naš problem nije samo odlazak mladih, perspektivnih kadrova u svijet, jer to se i drugima događa. Naš problem je ”jednosmjerna ulica”. Većina tih ljudi odlazi i ne vraća se.

Istodobno ne postoji mogućnost da netko iz razvijenog svijeta dođe i radi u Hrvatskoj. Kada o tome govorimo prvenstveno mislimo na ljude hrvatskog porijekla. Netko drugi?! E, to je još uvijek, na razini znanstvene fantastike.

Uz nemoć i bijes osjećao sam i blagu krivnju i nelagodu. Gurnuo sam kolegu, kojeg sam doživljavao kao prijatelja, u problem. Morao je odstupiti. I shvatio sam da i on svoju poziciju u Zagrebu, doživljava više kao pitanje časnog izazova, što mu je na jedan način uskraćeno. No ni u jednom trenutku to nije izrekao, jer jednostavno znao je da je to realitet hrvatskog života.

Neko vrijeme nisam vidio dragog prijatelja s Harvarda, pa sam ga kontaktirao elektronskom poštom.

– U Americi sam, stižem za nekoliko dana, ima novosti, vidimo se – glasio je njegov odgovor elektronskom poštom.

Ubrzo nakon toga smo se sreli. Naš razgovor je krenuo uobičajenim tijekom.

– Bio sam na razgovoru na fakultetu – rekao mi je. – Rečeno mi je, ako ne radim u bolnici, nemam kliničku bazu i ne mogu dalje djelovati na fakultetu. Znači dobit ću otkaz i na fakultetu – mirno je zaključio.

Pogledao sam ga.

– Pretpostavio sam.

– Da, ali tu je jedan dodatni problem – kazao je. – Pustimo Centar za genomiku koji vodim na fakultetu. Centar radi rutinski i kolege koji su školovani na Harvardu mogu ga samostalno i bez mene voditi. No veći mi je problem projekt Europske unije kojeg sam voditelj. Financiranje projekta je pozamašno i za zemlje razvijenog svijeta i kreće se oko 1,5 milijuna eura. Projekt se realizira kroz fakultet. Ako više nisam zaposlenik fakulteta, objasnio sam im da ću morati povući i projekt s fakulteta, što nije dobro za sve nas, ponajprije za fakultet.

– I, kakav je bio odgovor – upitao sam, iako sam odgovor znao.

– Pa, bez kliničke baze ne mogu raditi na fakultetu.

I ode kolega s Harvarda. Ode iz bolnice, s fakulteta i Zagreba. S njim ode i projekt.

Ostali smo u kontaktu. Vrijeme pomalo donosi nove izazove i njemu i meni, tako da su naši kontakti bili sve rjeđi. Čujemo se samo prigodno. No naš odnos, ma kako rijetko kontaktirali i dalje je priča dvojice koji se razumiju.

Da i važno je navesti. Kolega s Harvarda nije više na Harvardu. Ne znam vežu li ga za Harvard neki znanstveni projekti ili… Ali znam da je sada šef prestižne i velike klinike u Chicagu.

I onda u srpnju 2019. stiže kratak mail. Prenosim ga u cijelosti:

”Dragi Borise, ovo će te (možda) zanimati. Kad sam otišao iz MGH/Harvard na Northwestern (Chicago), MGH bio je u top 5, a Northwestern 15, a sada je obrnuto (dolje). Inače više od 1.200 zavoda za neurologiju se rangira…..

Nova administracija u bolnici i ravnatelj Željko Reiner vrlo brzo su pozvali kolegu s Harvarda na razgovor. – Poštovani kolega, drago mi je što vodite jednu od naših prestižnih klinika. Znam Vaš ugled kod kuće i u svijetu, što je važno za bolnicu. Međutim prema Zakonu o radu ne smijete raditi na dva mjesta, kod nas i na Harvardu – priopćio mu je ravnatelj i završio: – Morate se odlučiti za jednu od tih dviju institucija

Thank you all for contributing to our department’s outstanding performance!

  1. Johns Hopkins Hospital
  2. Mayo Clinic
  3. UCSF Medical Center
  4. New York-Presbyterian Hospital – Columbia and Cornell
  5. Northwestern Memorial Hospital
  6. UCLA Medical Center
  7. NYU Langone Hospitals
  8. Rush University Medical Center
  9. Stanford Health Care – Stanford Hospital
  10. Cleveland Clinic
  11. Barrow Neurological Institute
  12. Cedars – Sinai Medical Center
  13. Massachusetts General Hospital
  14. Mount Sinai Hospital
  15. UT Southwestern Medical Center
  16. Keck Hospital of USC
  17. Brigham and Women’s Hospital
  18. Baylor St. Luke’s Medical Center
  19. University of Michigan Hospitals – Michigan Medicine
  20. Barnes-Jewish Hospital

Dimitri Krainc, MD, PhD
Aaron Montgomery Ward Professor
Chairman, Davee Department of Neurology
Director, Center for Neurogenetics
Northwestern University Feinberg School of Medicine
303 East Chicago Avenue, Ward 12-140
Chicago, IL 60611-4296

 

Mogao sam to učiniti u Zagrebu da su mi dali…

Nadam se da si dobro!

Puno pozdrava

Mitja

***

Od Krležinih riječi u davnim danima ne možeš pobjeći, jednostavno to su riječi i naših dana.

Ipak i danas pomalo naivno vjerujem da se moglo drugačije. Ako se nije moglo onda će se valjda jednom moći! Lakše je vjerovati nego doživjeti.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

Još tekstova ovog autora:

     Zabrana upravljanja vozilom nije problem liječnika
     Postoji li radno vrijeme u zdravstvu?
     Za kvalitetu u medicini - međunarodna prepoznatljivost
     Što nas čini Europljanima – izborni zakon ili Schengen
     Dodir i riječ su ključ zdravstvene pismenosti
     Izgubljene vrijednosti akademske zajednice
     Liste čekanja treba ukinuti jer su plodno tlo korupcije
     Medicina nije ceh
     SOS za zdravstvo
     Nakon 40 godina od prve transplantacije koštane srži

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1