Money, money!

Novac je ljudska tema vjerojatno hiljadama godina. I već je rečeno sve što se može i treba o njemu reći. Jedni ga obožavaju, drugi preziru, treći napominju da je potreban, ali ne smije biti primaran u životu, četvrti osuđuju one koji ga gomilaju preko svojih potreba. Ja mrzim novac kad mi nedostaje, a volim kad ga imam dovoljno. E, a to d o v o l j n o zapravo je pravi problem.

Propagatori komunizma tvrdili su, a možda i danas tvrde, da je ispravan jedino sistem u kome jedinka pridonosi društvu koliko može, a od društva dobiva (novca) koliko mu je potrebno. U to ime u zadnjih dvjesta godina vodili su se ratovi raznih vrsta, veliki i mali, poginuo je dobar dio čovječanstva za ideju ili protiv nje.

Nju su vjerno prakticirali upravo Židovi, koji su u isto vrijeme u povijesti najtvrđi predstavnici kapitalizma – sistema u kome je novac pokretač svega. Radi se o izraelskim k i b u c i m a , koji su četrdesetih godina prošlog stoljeća, u teško doba stvaranja Izraela, osnivani na bazi pravičnog društva – upravo na učenju ranog kršćanstva – na skromnosti i nesebičnim međusobnim odnosima čovjeka i kibuca.

Propagatori komunizma tvrdili su, a možda i danas tvrde, da je ispravan jedino sistem u kome jedinka pridonosi društvu koliko može, a od društva dobiva (novca) koliko mu je potrebno. U to ime u zadnjih dvjesta godina vodili su se ratovi raznih vrsta, veliki i mali, poginuo je dobar dio čovječanstva za ideju ili protiv nje

Članovi kibuca radili su što je i koliko bilo potrebno, a od kibuca su imali sve što je potrebno za život – socijalno i zdravstveno osiguranje, hranu, odjeću, školsku naobrazbu, kulturne potrebe. Bilo je to idealno. No tad sam se pitao – na završetku uspješnog materijalnog razvoja, što će biti s posebnim potrebama članova kibuca? Potrebe suvremenog obrazovanog čovjeka ne svode se samo na osnovne životne uvjete. Kako će se udovoljiti članu kibuca koji bi želio kravatu druge boje ili pojesti delikatesu koja nije u ponudi kibuca? I što će se učiniti sa željom pojedinca da posjeti Beč ili Pariz, na primjer?

Jer svaka stvar, željeli mi to ili ne, zahtijeva određeni n o v č a n i izdatak.

Sad sam se prisjetio sovjetske knjige Iljfa i Petrova ”Jednokatna Amerika” (1937.), iz doba izgradnje novog, komunističkog društva u Rusiji, u kojoj autori govore o negativnim stranama američkog, kapitalističkog društva. Njihova tvrdnja zvuči veoma uvjerljivo kad kažu kako nekoliko američkih tvornica, kao primjer, izrađuje muške šešire, a potrebe bi mogla podmirivati samo jedna od njih.

Znači, u kapitalizmu se radi kompeticije bacaju novci uzalud. A u Sovjetskom Savezu se planski proizvodi točno onoliko šešira koliko je potrebno, koliko ima muških kupaca. Čak sam i ja, bilo je to neposredno poslije Velikog rata, povjerovao u tu teoriju. Ali samo kratko. Odmah sam sebi postavio pitanje: koliko je sovjetskih građana koji žele kupiti šešire, koje brojeve tko nosi i, na kraju, koje boje šešira i koji tip bi tko želio. I u tom trenutku sva ideološka pravila padaju u vodu!

Godine 1945. našli smo se u državi koja je, po uzoru na Oktobarsku revoluciju, namjeravala uvesti pravedno društveno uređenje: jednakost u svakom smislu, ukidanje eksploatacije čovjeka po čovjeku, socijalno i zdravstveno osiguranje.

U kapitalizmu se radi kompeticije bacaju novci uzalud. A u Sovjetskom Savezu se planski proizvodi točno onoliko šešira koliko je potrebno, koliko ima muških kupaca. Čak sam i ja, bilo je to neposredno poslije Velikog rata, povjerovao u tu teoriju. Ali samo kratko. Odmah sam sebi postavio pitanje: koliko je sovjetskih građana koji žele kupiti šešire, koje brojeve tko nosi i, na kraju, koje boje šešira i koji tip bi tko želio. I u tom trenutku sva ideološka pravila padaju u vodu!

Iako svi u selu nisu svesrdno primili novo društvo, bilo je oduševljeno prihvaćeno obećanje da će biti u k i n u t i p o r e z i, vjekovno omraženi oblik nasilja kapitalističke države nad radnicima i seljacima. No kako ni jedna država ne može opstati bez poreza (o tome narod nije razmišljao), uskoro je stidljivo uveden porez na pse. Seljaci su se osjetili iznevjereni. Čuli smo da su u nekom selu ljudi počeli vješati svoje pse na plotove.

Uskoro se država stabilizirala, pa su se porezi polako ali sigurno stali dobro snalaziti u novom, socijalističkom društvu. Država je trebala novac, naravno, makar kakve vjere bila. No nisu svi plaćali porez. Četiri godine nakon rata umjetnici i novinari nisu plaćali porez na honorare (tada sam i sam upravo postao novinar – karikaturist i ilustrator). Urednik je za prihvaćen rad napisao uputnicu s kojom sam istog časa mogao podići honorar u punom iznosu na blagajni poduzeća.

Kad smo se na to već navikli kao na prirodni običaj, došlo je, kao grom iz vedrog neba do poreza na sva naša primanja od č e t i r i p o s t o ! Četiri posto od našeg novca za državnu blagajnu! Svima je poznat povijesni nastavak. Na kraju se ukupni porez, sastavljen od bezbroj raznih davanja, popeo do tridesetak posto!!! Nemam pojma koliko iznosi danas. Čovjek se na to navikne k’o magarac na batine.

Paralelno se razvijao i naš odnos prema n o v c u kao takvom. Ranije nije bio običaj da se novac spominje u dogovorima s urednikom. O autorskim pravima nije se ni znalo. Znao sam da ću za svoj rad biti dovoljno plaćen, da ću naknadu dobiti i problema nikakvog nije bilo. Za dodatna primanja na plaću bio je interni dogovor u redakciji da urednik po svom nahođenju nakon svakog broja lista odredi nagradu za najuspješnije objavljene karikature. To su obično dobivali Kušanić, Reisinger ili Voljevica… Ja, kao najmlađi u redakciji, na to nisam ni računao. No bilo je to polagano odlaženje od dotadašnje uravnilovke u tržišnu, kompetitivnu privredu.

Kako se dizao životni standard u razvijanju potrošačkog društva i približavanju Zapadu, novac je sve više dobivao na značaju. Dokaz tome je prva p l j a č k a b a n k e u socijalističkoj Jugoslaviji 60-ih godina. Dogodilo se to u prolazu Oktogon. Tada je mladi strip-crtač Žarko Beker za policiju načinio i naš prvi foto-robot, koji, doduše, nije pomogao da se pljačkaš nađe. I dandanas, ako je živ, uživa u zarađenom novcu (bez plaćenog poreza). Narod je bio ponosan: i mi smo konačno dobili pljačku banke!

Kako se dizao životni standard u razvijanju potrošačkog društva i približavanju Zapadu, novac je sve više dobivao na značaju. Dokaz tome je prva pljačka banke u socijalističkoj Jugoslaviji 60-ih godina. Dogodilo se to u prolazu Oktogon. Tada je mladi strip-crtač Žarko Beker za policiju načinio i naš prvi foto-robot, koji, doduše, nije pomogao da se pljačkaš nađe. I dandanas, ako je živ, uživa u zarađenom novcu (bez plaćenog poreza). Narod je bio ponosan: i mi smo konačno dobili pljačku banke!

Približavanje kapitalizmu (ili napuštanje socijalizma) pokazivalo je i povećavanje broja prosjaka na ulicama. Ne samo potrebitih, kako se danas kaže, već i profesionalnih. Jednom sam sa suprugom krenuo u pizzeriju prije obližnje kino-predstave kad nam je prišao prosjak, mlađi tinejdžer, moleći milostinju jer je gladan. Nismo mu dali novac, nego ga zajedno s nama pozvali u zalogajnicu i platili za njega jelo koje je odabrao. Ubrzo smo primijetili da ga više nema za njegovim stolom – napustio je pizzeriju ne dirnuvši jelo. On je zapravo od nas tražio novac, a ne obrok.

Najbolnija je uspomena iz Moskve 90-ih. U pothodniku neposredno uz Crveni trg zaprepastio nas je crvenoarmejac u punoj uniformi kako – prosi!!! Poslije sam čuo da se čuvena Crvena armija nakon propasti Sovjetskog Saveza našla u teškom egzistencijalnom stanju. Nešto se u meni srušilo: crvenoarmejac, koji me je 1944. godine oslobodio od naci-fašizma, danas u centru Moskve p r o s i !

Inače, nije mi drago društvo u kome ima mnogo prosjaka. Mislim da nijedna socijalna država ne bi smjela zapuštati tu činjenicu; ako se time ne može nositi, onda nije socijalna država. Neka mi oproste rimokatolici, pokojni papa Ivan Pavao stavio me je u nedoumicu kad je uoči jednog Božića apelirao na vjernike da svatko za Blagdan pozove na svečani ručak nekog beskućnika kako bi tog dana podijelio s njime toplinu svoga doma. Neka mu pokaže kako život može biti lijep, a nakon toga, znači, neka ga isprati na ulicu, natrag u njegovu bijedu.

Protivnik sam povremenih milostinja na bilo kom nivou – privatnih ili društvenih. Napredna civilizacija ne smije tolerirati bijedu koja zahtijeva milostinju, nego rješavati pitanje bijede u korijenu, sistemski! Tada neće biti ni profesionalnih prosjaka, koji često zloupotrebljavaju naivne dobre duše. Kako to učiniti? Da znam, opredijelio bih se za profesiju političara, a ne karikaturista, vjerujte mi.

Približavanje kapitalizmu (ili napuštanje socijalizma) pokazivalo je i povećavanje broja prosjaka na ulicama. Ne samo potrebitih, kako se danas kaže, već i profesionalnih. Jednom sam sa suprugom krenuo u pizzeriju prije obližnje kino-predstave kad nam je prišao prosjak, mlađi tinejdžer, moleći milostinju jer je gladan. Nismo mu dali novac, nego ga zajedno s nama pozvali u zalogajnicu i platili za njega jelo koje je odabrao. Ubrzo smo primijetili da ga više nema za njegovim stolom – napustio je pizzeriju ne dirnuvši jelo. On je zapravo od nas tražio novac, a ne obrok

Hoću-neću, učim ja živjeti s novcem već osamdeset godina, i, kao što rekoše pametni ljudi, možeš o novcu misliti što hoćeš, bez njega ne možeš.

Još nisam bio išao u školu, dobio sam na poklon novčanik (šlajbok, kako su ga kod nas zvali). Nisam odmah imao što staviti u njega, a onda sam od nekoga (hvala mu i danas) dobio kovanicu od dva dinara. Bio je to tada velik novac, mogao si za njega kupiti dvije sveske stripa ili osam sladoleda po 25 para!

Ali ta kovanica izgledala je osamljeno i bijedno u šlajboku, pa sam načinio prvu financijsku transakciju u životu: promijenio sam tu jednu kovanicu u osam kovanica od 25 para. I novčanik mi je bio nabreknuo od novaca.

Drugu kovanicu, od 10 dinara (!), koju mi je poklonio tetkov kolega – kondukter, uložio sam kao devetogodišnjak – u sladoled. Kod sladoledara na osječkom kolodvoru (u blizini sam stanovao kod tetke) odlučio sam probati sladoled snova, kornet od dva dinara. Zatim sam shvatio da imam dovoljno novca za još jedan kornet. I tako – potrošio sam za pola sata svih 10 dinara. Kad sam došao kući držeći se za tur, teta je primijetila da hodam k’o da sam se usr’o. Pogodila je.

Treći novac, 50 okupacijskih papirnatih dinara koje mi je poklonio u Beogradu 1941. neki tatin poznanik, izbjeglica iz Osijeka, ubrzo sam potrošio u knjižari na Zelenom vencu – za podebeli roman Henryka Sienkiewicza ”Quo vadis”. Za jedanaestogodišnjaka bio je to grandiozan doživljaj.

Iste godine doživio sam avanturu koju nisam zaboravio do dana današnjeg. Kako je te jeseni u Beogradu, uz ostale nestašice, došlo i do krize ogrjeva, pošao sam s tetkovim pomoćnikom u krađu drva u šumicu kraj Avalskog druma, gdje smo, naravno, zatekli vojsku Beograđana s Voždovca na istom poslu. Taman smo počeli vući po dvije velike grane prema zgradama na brdu, začuli smo uzvike policije, a potom i nekoliko puščanih hitaca – bacili smo grane i dali se u bijeg.

Protivnik sam povremenih milostinja na bilo kom nivou – privatnih ili društvenih. Napredna civilizacija ne smije tolerirati bijedu koja zahtijeva milostinju, nego rješavati pitanje bijede u korijenu, sistemski! Tada neće biti ni profesionalnih prosjaka, koji često zloupotrebljavaju naivne dobre duše. Kako to učiniti? Da znam, opredijelio bih se za profesiju političara, a ne karikaturista, vjerujte mi

Uspinjući se prema cesti, nabasao sam na odbačen otvoreni novčanik s gomilom rasutog papirnatog novca po stepenicama. Ljudi moji, tko će u tom trenutku misliti na novac, panično je trebalo spašavati život! Sutradan smo čuli da je policija pucala u zrak i nakon toga pokupila posječena drva za svoje potrebe! Kod kuće sam, jadan, danima i mjesecima sanjao o tome što bih sve kupio za novac koji sam ipak mogao na brzinu pokupiti.

Što sam sve doživio od tada do danas – a ništa se nije moglo dogoditi bez novca, tog prokletnika koji usrećuje i unesrećuje čovječanstvo.

No mene i tako nije briga za te transakcije; nikada nisam naučio raspoznavati ni kovane ni papirnate novčanice – kineske juane, korejske vone, iranske riale, bosanske marke, eure, pa, božemprosti, ni kune. Sve to vodi moja supruga, moj ministar financija.

    •  Petero žena na drvećima
    •  Milane, bravo majstore!
    •  Časni sude, kriv sam!
    •  Pod (po)razno: ma, nije ljudi Pelješki, već Pelješački most!
    •  Situacija
    •  Visoki turizam
    •  Treba nam Palača kulture, daleko prije ''Plavog vulkana''
    •  Khrzhanovski na Luzhnikiju
    •  Štima(c)?
    •  Roll Up jezika

> Svi tekstovi ovog autora