Molitvom i postom protiv seks-afera u kleru? Nedovoljno!

Tako loše. To se od pape Franje čuje još od 2013.godine. Taj horor ga prati otkad je postao papom čas u jednoj biskupiji, čas u drugoj. I još uvijek ispadaju kosturi iz ormara nekih biskupskih konferencija, pa se čovjek zaprepašteno zapita kad će se konačno raščistiti i posljednji slučaj tog kriminala.

Ne da nije ništa učinjeno: Od 2010.godine, otkad je problem postao akutnim u više europskih zemalja, osnovani su fondovi za psihosocijalnu pomoć žrtvama zlostavljanja, uslijedile su papinske molbe za oprost – javne i one osobne upućene izravno žrtvama.

Komisija za zaštitu djece postoji na razini Svete Stolice. No uvijek iznova izrone nove afere, a sve mjere djeluju kao kap vode u moru, kao vatrogasne intervencije: požar se gasi na jednoj strani, a tinja dalje na drugim mjestima.

Sada se Papa smatrao ponukanim apelirati na katolike diljem svijeta da pomognu suzbijati to zlo. Još je jednom molio žrtve za oprost, još jednom se zaklinjao u čvrstu odluku da više neće nitko tolerirati takve grešnike… i da se nitko ne treba pouzdati u to da će kanonsko pravo nadjačati državni pravni poredak, da će se sve bez ustezanja rasvijetliti.

Papu Franju svijet sluša pozornije nego njegove prethodnike – on govori kao netko tko poznaje svijet i čovjeka i iz tog svojeg poznavanja pronalazi prave riječi; i za pohvale i za kritiku. Ovaj Papa je hodajuće humano, simpatično lice Crkve jer ne naučava kao netko tko ima moć

Papu Franju svijet sluša pozornije nego njegove prethodnike – on govori kao netko tko poznaje svijet i čovjeka i iz tog svojeg poznavanja pronalazi prave riječi; i za pohvale i za kritiku.

Ovaj Papa je hodajuće humano, simpatično lice Crkve jer ne naučava kao netko tko ima moć.

Sve češće se primjećuje da govori kao netko tko je upravo slušao i učio od ljudi – kao takav on stvara zajedništvo između vrhovnog pontifeksa, vjerničke baze i siromaha svijeta koji su, kako glasi opcija Crkve, ”put Crkve”.

Na to zajedništvo Papa je očito apelirao i sada svojim pismom, povod kojem je (prema vatikanskim komentatorima) s jedne strane objavljivanje završnog izvještaja vezanog uz prezentaciju službenog dokumenta o dimenzijama seksualnog zlostavljanja djece od strane katoličkih svećenika i nereagiranja biskupa.

”I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se … Tijelo se ne sastoji od samo jednog uda, već od više” (iz Prvoga pisma apostola Pavla Korinčanima 12, 26.).

”Mi smo ostavili na cjedilu malene”, ”Mi smo okrenuli pogled od zla koje je bilo očigledno, mi smo zataškavali”, ”Mi nismo reagirali…”.

Pitanje je tko je to ”mi”? Mi vjernici i vjernice, mi koje nemamo baš nikakva utjecaja na izbor kandidata za svećenike – niti ih odgajamo, niti kontroliramo – ako njih uopće netko kontrolira. Taj ”mi” meni zvuči kao podijeljena odgovornost ili, grublje rečeno, kao svaljivanje krivice.

To je neumjesno i nepošteno, čak i kad su vjernici i vjernice, gdjekad zadojeni klerikalizmom, skloni svećenicima progledati kroz prste ili nad njihove grijehe milostivo prostrti plašt šutnje.

Tako loše. To se od pape Franje čuje još od 2013.godine. Taj horor ga prati otkad je postao papom čas u jednoj biskupiji, čas u drugoj. I još uvijek ispadaju kosturi iz ormara nekih biskupskih konferencija, pa se čovjek zaprepašteno zapita kad će se konačno raščistiti i posljednji slučaj tog kriminala

S druge strane, koji bi službeni predstavnik Crkve vjerovao laiku koji bi crkvenim vlastima prijavio slučaj ili samo iznio svoju sumnju u nečasne radnje nekog svećenika, redovnika, redovnice?

Znakovito je što su i same žrtve šutjele, jer njima, izravnim žrtvama, ne bi vjerovali ni roditelji, ni učitelji, a kamoli netko u Crkvi.

Tu su laici zaista zadnja karika u lancu onih koji su se ogriješili svojom šutnjom, zadnja i najslabija karika.

Stoga je manje opravdano njima zamjeriti zbog toga i trpati ih u zajednički koš s počiniteljima i njihovim zaštitnicima.

Tko traži korijene zla zlostavljanja djece u vjerničkoj bazi na krivom je putu: zataškavali su svećenici koji su se ogriješili, redovnički poglavari i poglavarice, mjesni biskupi – sve do Papinih prethodnika.

I sada Papa poziva vjernike i vjernice na zajedničku akciju saniranja štete, u skladu s apostolom Pavlom apelira na solidarnost svih ”udova jednog tijela”, jer ”cijelo tijelo trpi bol, koju trpi jedan njegov ud”.

Papa poziva sav Božji narod na djela posta i kajanja u znak solidariziranja sa žrtvama, ali i kao oblik zajedništva: Bez zajedništva svih crkvenih ”slojeva” ni jedna crkvena reforma nije uspjela zaključuje Papa.

Pitanje je tko je to ”mi”? Mi vjernici i vjernice, mi koje nemamo baš nikakva utjecaja na izbor kandidata za svećenike – niti ih odgajamo, niti kontroliramo – ako njih uopće netko kontrolira. Taj ”mi” meni zvuči kao podijeljena odgovornost ili, grublje rečeno, kao svaljivanje krivice. To je neumjesno i nepošteno

U pravu je kad ima na umu imenovanja biskupa mimo želja i potreba mjesnih crkvi i vjernika, što se cjelokupnoj Crkvi vratilo kao bumerang – kao porast broja apostata i kao gomilanje vijesti o ”neredima” u sjemeništima, samostanima, sakristijama.

Vjernici su o tome sve otvorenije počeli govoriti. Ali to o čemu su počeli govoriti nisu prouzročili oni, nego službenici crkvene hijerarhije, koja u pravilu laicima ne vjeruje.

I kad su afere izbile u javnost, tu je još uvijek, kao čvrsti bedem, kler od suda štitilo kanonsko pravo.

Tako je to bilo do sada i to ne tek od jučer: ”sistem” je oduvijek štitio svoje članove, zato što to može, jer ima moć – a moć mu daje uvjerenje da postoji u skladu s višim planom i u ime višeg nalogodavca.

Nije zlostavljanje djece kao problem iskrsnulo tek nedavno: junakinja Diderotovog romana ”Redovnica” mlada je žena koja je bježala iz redovničke zajednice zgađena seksualnim i inim iskorištavanjem od strane poglavarice i drugih sestara. Diderot je djelovao prosvjetiteljski – ”tendenciozno”, protucrkveno.

U njemačkoj književnosti je poznato satiričko djelo ”Der Pfaffenspiegel” (”Popovsko ogledalo”, 1845.) nanizalo glasine o seksualnom napastovanju koji vrše svećenici i redovnici: tema razvratnog popa koji intimnu situaciju u ispovjedaonici iskoristi zabavljala je publiku već u kasnom srednjem vijeku.

Diskretnije od prosvjetiteljske oštrine i decentnije od srednjovjekovnih masnih šala je njemački režiser Gerd Schneider zacrtao problematiku u svom filmu ”Verfehlung” (”Grijeh”) – vjera, ufanje i zaprepaštenje zbog svećeničkog grijeha i svestrane šutnje o tome.

Režiser zna o čemu je prozborio – ta sam je bio svećenički kandidat. Što sistem čini od svojih službenika? Odgaja ih za duhovno-crkvenu elitu s uzvišenim poslanjem – i zahtijeva za uzvrat žrtvu svih iskonskih potreba. Stožerna točka u tome nije samo kritika celibata, nego kritika njegove svrhe.

Celibat i crkveni nauk o ženama, isključenost žena iz crkvenih službi i uzori iz povijesti, uopće (ne)ukorijenjenost svećenika u Evanđelje – takva se pitanja bezuvjetno nameću i tjeraju na kritičko razmišljanje o edukaciji svećenstva, kriterijima njihovog izbora i zaređenja, imenovanja na crkvene funkcije

Papa poziva cijelu Crkvu – sve staleže – na djelatno kajanje, molitvu i post. Vjerniku ne priliči da se čudi i sumnja u efikasnost tog prijedloga. Zlonamjerno bi se moglo primijetiti da su molitva i post surogat za javni govor i za nedjelovanje.

Ovaj Papa nije reformator, ne misli strukturalno. Njegov je talent neposredno komuniciranje – i tu mu nerijetko pobjegnu tvrdnje, komentari i izjave kakve bi, uz prethodno promišljanje, vjerojatno izbjegao ili preformulirao.

Iako sistematski, strukturalni rad nije karakteristika ovoga pape, ali su razmišljanja u tom pravcu ipak neizbježna. A pri tome ne ciljam prvenstveno na ukidanje celibata, nego na pitanje koje sve iskrivljene, zastarjele, pogrešne i manjkave teze stoje iza profila svećenika kakav se razvijao kroz povijest.

Celibat i crkveni nauk o ženama, isključenost žena iz crkvenih službi i uzori iz povijesti, uopće (ne)ukorijenjenost svećenika u Evanđelje – takva se pitanja bezuvjetno nameću i tjeraju na kritičko razmišljanje o edukaciji svećenstva, kriterijima njihovog izbora i zaređenja, imenovanja na crkvene funkcije.

Molitva i post nisu primjerena zamjena za razmišljanje, nego vatrogasne mjere.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

    •  Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
    •  Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava
    •  Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
    •  Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
    •  Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
    •  Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio
    •  Što čini totalitarna vlast sa svojim podanicima
    •  Ostvarenje mira bez oružja – moguće ili iluzija?
    •  Izrael – Palestina: Protiv svrstavanja i jednostranosti
    •  Prva skupština Sinode o sinodalnosti: Zabrinuti za tradiciju

> Svi tekstovi ovog autora