autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Moje je pravo da se branim i dužnost da govorim

AUTOR: Romana Eibl / 28.11.2013.

Hvala svima koji ste u nedjelju ”ručali” sa mnom, hvala svima koji ste moj nastup na Hrvatskoj televiziji kod Aleksandra Stankovića u emisiji ”Nedjeljom u dva” ocijenili iskrenim, kompetentnim, odmjerenim i dostojanstvenim, bez potrebe da s figom u džepu podilazim bilo komu! Znam i da ste mnogi u mojoj osobnoj priči, u kojoj je zasad ”veliki pojeo maloga”, prepoznali i svoje više ili manje uzaludne borbe pa ste me, a da još gotovo nisam ni izašla iz studija, dočekali stotinama dirljivih poruka hvale, ohrabrenja i potpore na društvenim mrežama i zaslonu mobitela. Mnogi su mi ovih dana prišli i izravno na ulici, u trgovini, kafiću, pekarnici, i gotovo su svi isticali moju hrabrost što sam iskoristila svojih pet minuta da prokažem kako funkcionira sustav, dakako ne samo u sportu. I ja sam svakom posebno odgovorila, a kažem i sada, da ne smatram da sam učinila nešto osobito hrabro, nego sam samo iskoristila svoje pravo da se branim i svoju dužnost da govorim.

 

Ako su mediji, a jesu, i to se zna već odavna, percipirani kao ”psi čuvari demokracije”, onda je valjda i dužnost novinara da budu društveno odgovorni te da o svim informacijama, i dobrima i lošima i onima o kriminalu, javno govore i pišu, a nadasve da uvijek i stalno propituju što i kako rade svi oni kojima smo, izabravši ih, dali u ruke i vlast i moć, jednako kao i oni koji ne poštuju nikakva društvena pravila ni zakone te su svoja prava uzurpirali na račun općeg dobra.

 

Evo, baš dok pišem ovaj tekst, u svojoj improviziranoj redakciji, u kutku jednoga kafića nedaleko od zauvijek moga uništenoga i ugašenoga Vjesnika, jedna me gospođa, koju upravo nastoje na perfidne načine primorati da proda svoj komadićak zemlje na toj zgodnoj ”Vjesnikovoj parceli”, gdje je ne tako davno 3000 duša proizvodilo brojna tiražna novinska izdanja, jer je parcelica očito već namijenjena ”nekomu” za ”nešto”, upitala: ”Zar je sve to istina?” Ajoj, gospođo draga, mislim si, pa što sam ja to uopće dotaknula: jedan nečasni komplot, malo uzurpiranoga i povlaštenoga Dinama, jednoga pohlepnog uzurpatora, sustav koji ih (p)održava te nešto ljudske oholosti i bešćutnosti!

Ako su mediji, a jesu, i to se zna već odavna, percipirani kao ”psi čuvari demokracije”, onda je valjda i dužnost novinara da budu društveno odgovorni te da o svim informacijama, i dobrima i lošima i onima o kriminalu, javno govore i pišu, a nadasve da uvijek i stalno propituju što i kako rade svi oni kojima smo, izabravši ih, dali u ruke i vlast i moć

 

Što da odgovorim gospođi? Da je istina pet puta gora, i da bi ovoj zemlji trebalo ne Stankovićevih 60 minuta nedjeljom, nego možda mjesec, a možda i godina, i to ne u dva, nego u stotinu, da bismo otvorili sve prešućene istine i raskrinkali sve nečasne komplote iz kojih su se izlegla enormna privatna bogatstva što nam sad kroje i zakone i moral po svojoj potrebi i mjeri. Pa, ako su nas već egzistencijalno i ponizili toliko da se kod nas jedna zgodna poslovica danas cinično parafrazira kao ”Tko rano rani, dva kontejnera grabi”, ne znači da su nam popili svu pamet ni da imaju ekskluzivno pravo na to da se čuje samo njihova istina.

 

Tu njihovu istinu gorljivo se osjetio pozvanim braniti netom nakon mog nastupa kod Stankovića i izvjesni Igor Peternel. On je, baš kako mu to nalaže služba i družba, nešto trkeljao o tome kako je hrvatski sport otišao predesno, pa sam valjda tu sad ja da ga vratim lijevo. Bože me sačuvaj! Nije još, kaže, progovorio o mojim nalogodavcima, ali prokazat će ih, obećava, uskoro. Nestrpljivo čekam. Bit će to još jedan izniman prilog toga kompromitiranog hrvatskog ogranka međunarodne institucije koja se u civiliziranim zemljama svijeta bori protiv kršenja ljudskih prava i za njihovo poštovanje, a koji se u Hrvatskoj već mjesecima brani zaštitom lika i djela Zdravka Mamića i njegovih interesa koje ostvaruje preko jednog protupravno prisvojenoga kluba, proganjajući pritom svakog neistomišljenika, a da i ne govorimo o navijačima, kao jedinoj glasnoj oporbi na tribinama.

 

Protiv te još jedino aktivne oporbe, protiv te duše kluba u svakome normalnom mjestu u normalnom svijetu, zajednički su HHO i Dinamo pokrenuli takvu harangu pa iskorištavaju represivni sustav do besmisla, zlorabeći i Zakon o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, pa praktično 200 metara od stadiona u Maksimiru te na njegovim tribinama nestaju ljudska prava. Čemu uopće sud ako je tim nesretnicima što još uopće hoće doći na stadion klub i tužitelj i sudac?

 

No Peternel i HHO tek će se zauzeti za mene. Njima nije bio problem prozvati neofašističkom falangom školovane i potkovane dečke iz inicijative ”Zajedno za Dinamo”, a oni su, eto, napokon, nakon tri godine inzistiranja, uspjeli pokrenuti na izvide inspekciju Gradskoga kontrolnog ureda da ustvrdi ono što oni tvrde, i što sam i sama godinama pisala, da Dinamo nije usklađen sa zakonima, drugim riječima da je protupravno prisvojen. Zasad sam lijeva Markićka, iako je to u posvemašnjoj suprotnosti s neofašističkom falangom, takve sitne kontradikcije ne smetaju Peternelu i društvu dok treba braniti nebranjivo.

Samo 60 minuta, koliko je trajao moj razgovor sa Stankovićem, bilo je tzv. uredništvu moje dojučerašnje redakcije dovoljno da prekroji i razloge moga otkaza i cijeli moj novinarski angažman i opus, pa sam tako od prvoga do posljednjeg priopćenja što su se maliciozno nadopunjivali i frizirali toga poludjeloga nedjeljnog poslijepodneva, postala od izvrsne novinarke jedna čista profesionalna i ljudska nula

 

Osim toga čudnovatog društva za mene su se nakon gostovanja u ”Nedjeljom u dva” posebno zauzeli u Jutarnjem listu jer sam još jednom ponovila da ne tvrdim, ali nekako ružno slutim da je Mamićev zlokobni utjecaj pridonio mojoj eliminaciji iz novina u kojima sam pošteno radila i pisala zadnje četiri godine. Samo 60 minuta, koliko je trajao moj razgovor sa Stankovićem, bilo je tzv. uredništvu moje dojučerašnje redakcije dovoljno da prekroji i razloge moga otkaza i cijeli moj novinarski angažman i opus, pa sam tako od prvoga do zadnjeg priopćenja što su se maliciozno nadopunjivali i frizirali toga poludjeloga nedjeljnog poslijepodneva postala od izvrsne novinarke jedna čista profesionalna i ljudska nula.

 

”Gospođo, čestitam vam i želim vam puno sreće!” zaustavio me u utorak u banci jedan ugodan gospodin, koji se predstavio i kao inženjer strojarstva. ”Znam o čemu vam pričam jer sam prošao nešto slično što se vama sada događa. Znate, niste vi dirnuli ni u Mamića ni u Pavića, vi ste dirnuli u sustav, i zato nisu ljuti, nego bijesni.” Moj dragi kolega i prijatelj Andrija Kačić-Karlin nazvao me kad je vidio kako su mi Viktor Vresnik i tzv. uredništvo JL-a ”uredili” CV, pa je u svom stilu, lucidno i nepogrešivo ispalio: ”Stara, pa Zdravko Mamić te nikad ne bi iscipelario ovako kako su te iscipelarili ovi tvoji!”

 

Suvišno mi je uopće govoriti o tome što sam sve, kako i koliko radila u redakciji, o čemu sam sve i kako pisala, s kime sam sve iz javnoga i sportskog života razgovarala i o čemu, nemam potrebu demantirati sve klevete iz toga bijednog priopćenja; moji tekstovi, kojih se sada, eto, neki ne sjećaju, govore o mome radu, moji čitatelji i moja publika javljaju mi se s poštovanjem, znam i da moji kolege u bivšoj redakciji ne misle ništa od onoga što je nepoznat netko pod egidom uredništva bijesno napisao. Umjesto da se branim, citirat ću pismo jedne kolegice, nomina sunt odiosa, s kojom sam do jučer dijelila sudbinu Pavićeve zaposlenice, a koje mi je poslala nakon ”flamboajantnog pamfleta uperenog protiv mene” na portalu i stranicama Jutarnjega lista. Dakle:

 

”Draga Romana, nisam te jučer gledala, ali sam snimila i svakako ću pogledati. No, po reakcijama Jutarnjeg mogu pretpostaviti da si pogodila tamo gdje najviše boli, u istinu, jer se drukčije ne može objasniti taj primitivan i agresivan napad koji je uslijedio. Gledala sam te prije desetak dana u ‘Hrvatskoj uživo’ pa sam se sjetila jedne tvoje rečenice koju si rekla u prilogu – o tome kako je na kraju ispalo da si neradnica, da ne znaš raditi, da si loša novinarka.

 

Ne mogu utjecati na to što rade moji kolege, ali mogu ti reći ovo i nadam se da ćeš se toga sjetiti ako ikad posumnjaš u sebe – niti si bila neradnica, niti si bila loša novinarka. Baš suprotno. Puno sreće ti želim i nadam se da će netko što prije zaposliti tako sjajnu novinarku kao što si ti. Meni je bio užitak raditi s tobom.”

Nisam u svom tom uzbuđenju ni primijetila da mi se moje štene, moja Koka, popiškila u krilo. Pomislila sam: I neka, treba se spustiti na zemlju. Nisam tada još ni slutila da će se nakon sat, dva ispišati po meni uredništvo Jutarnjega lista. No zna se što je nužda, a sila ne pita

 

Hvala, kolegice! Htjela bih i da se zna, da ne bi bilo zabune, s njom čak nikad nisam popila ni kavu, ne zato što smo nedruštvene, dapače, ali imale smo druge ritmove i obveze i sugovornike.

 

Nebrojeno mi se ljudi ovih dana javilo na Fejsu, od nedjelje do srijede imam novih 500 prijatelja na toj zahvalnoj i propulzivnoj društvenoj mreži. Svatko tko me je kliknuo ovih dana za prijatelja imao je potrebu zahvaliti mi na nastupu, a neke je mojih 60 minuta i posebno nadahnulo, pa sam čitajući sve te poruke, u jednom času rekla sama sebi: Dosta, moraš na zrak ohladiti glavu! Televizija je čudo, ali i brzo te prehiti. Nisam u svom tom uzbuđenju ni primijetila da mi se moje štene, moja Koka, popiškila u krilo. Pomislila sam: I neka, treba se spustiti na zemlju. Nisam tada još ni slutila da će se nakon sat, dva ispišati po meni uredništvo Jutarnjega lista. No zna se što je nužda, a sila ne pita.

 

Iz nekoga sasvim drugoga svijeta, neopterećenog perfidno zahtijevanom odanošću poslodavcu, stigle su mi neke sasma druge poruke. Citirat ću jednu, a bilo je još dosta sličnih koje su me ganule do suza. Hvala vam!

 

”Bravo, Romana Eibl! Žena koja zna sve. Izbacili je iz vlaka i sad na stanici čeka. Nije jedina. Utjeha? Ponekad je toplije biti na hladnom, ponekad društvenije biti sam, a biti u teškom lakše, biti čovjek. Ono što moram podijeliti jest da je moja kolegica, sportska suparnica i prijateljica jedna stvarno hrabra žena, hajd’ da parafraziram i velim Romana Courage. Ima jedna stvar koju ona javno ne bi rekla ni u snu, a tu joj se klanjam do zemljice najdraže.

 

Dakle, ona je već praktički pet mjeseci na ulici, no vješto je sve izvela, pa joj brat i stara mati za koje se brine, a brine se za mnoge, empatična je do bola i ovakva na ulici, dakle izvela je to kao servu s bekenda da oni sve ove dana nisu znali u kakvom je statusu, da je ostala bez posla, da je svaki dan borba, da se svaki dan suočava s pozicijom onih na kolodvorskoj čekaonici i onih u vlaku… u vlaku koji ide ne znamo više kud. Sve da ih zaštiti, da ih zaštiti! Jedna doista posebna osoba i ja vjerujem doista u sve kad znam da je tu, da živi sa mnom u istom vremenu. Bravo, Romana, i sama znaš kako to ide u pingaču! Dobivale smo ti i ja i na 20:16 za protivnika, pa čak i na 20:14. Nije lako, ali može se, mora se!” (Silvija Šesto)

 

Javila mi se i jedna mala Marija, kažem mala jer ima tek dvadesetak godina, i još je jednostavno i premlada i nedovoljno odrasla i mudra da bi mogla iščitati pokvarenost sustava koji se ovdje već odavno svrstao na stranu jačega. Premda je već iskusila svu bešćutnost tako (na)opako postavljenoga svijeta, jer joj je upravo u danima dok joj je mlada majka umirala od karcinoma uručen otkaz u jednom velikom trgovačkom centru, Marija me hrabri, i ne pita i ne traži ništa za sebe, nego se brine za mene, pa me pita: ”Pa, zar ni ti nemaš neku vezu za posao?” Draga Marija, imam ja jake veze, kako ne, pa preko veze sam i ostala bez posla…

Još tekstova ovog autora:

     Hvala, gospodine Hrabar
     Ivek se oprašta s Igrama
     Teorije Schumijeve nesreće
     Neumrli Žarko, Boris i Luka
     Niko Kovač, lider kojeg vole
     Brazil kao početak i kraj
     U ime nogometa - roblje
     Šuker na konju, odsad sam drži uzde hrvatskog nogometa
     Kako su me Pavić i Mamić pospremili na cestu
     Kovaču, spusti se, a mjesto na Marsu prepusti Mamiću!

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1