Moj drug, admiral Marjan Pogačnik: tako poseban i pametan

Moj prijatelj Marjan Pogačnik bio je kapetan podmornice. Nisam znao da je to najviši pomorski vojni čin u mornarici. Veći i od admirala. Tako barem govore oni koji poznaju skrivene vojne tajne.

Iako, ako čovjek bolje promisli, uistinu je zvanje kapetana podmornice najzahtjevnije vojno zanimanje. Hoću reći, da netko tko komandira vojnim brodom koji se zove podmornica, koja može zaroniti na dna velikih mora i oceana, do dubina od nekoliko tisuća metara, mora itekako poznavati i vladati tehničkim podacima, najkompliciranijim morskim kartama i posebnim vještinama za koje treba proučiti bezbrojne knjige i znati tajne formule i zakone koji su mnogo kompliciraniji od, recimo, upravljanja najsuvremenijim borbenim avionima. Jer teže je roniti u dubinu negoli letjeti u visinu.

Pa i moguće nesreće koje se događaju, ne mogu se uspoređivati, jer pretpostavljam da je lakše poginuti u eksploziji aviona, koja traje svega nekoliko sekundi, negoli umirati u agoniji na dnu mora, koja može trajati i po nekoliko dana, sve dok se ne potroše posljednje zalihe kisika iz rezervoara podmornice.

Elem, moj prijatelj Marjan Pogačnik, kapetan podmornice, bio je admiral JNA i zapovjednik sjevernoga dijela jugoslavenske Vojno pomorske oblasti sa sjedištem u Puli.

Marjan je bio Slovenac iz maloga mjesta Mojstrane blizu Kranja. Završio je visoke Vojne akademije u Splitu i Beogradu. Završio je i tri godine specijalne Vojne akademije u Lenjingradu. Bio je jedan od najperspektivnijih kadrova JNA

Marjan je bio Slovenac iz maloga mjesta Mojstrane blizu Kranja. Završio je visoke Vojne akademije u Splitu i Beogradu. Završio je i tri godine specijalne Vojne akademije u Lenjingradu. Bio je jedan od najperspektivnijih kadrova JNA.

Upoznali smo se sredinom osamdesetih u pulskoj ACI marini, gdje smo jedne proljetne večeri Arsen i ja imali koncert. To jest, ja sam kao i mnogo puta tih godina, bio redovni gost na Arsenovim koncertima. Pjevali smo u duetu ”O mladosti” i još sam govorio neke Arsenove pjesme s obaveznom ”Ne daj se, Ines” na kraju koncerta.

Te osamdesete godine prošloga stoljeća u Jugoslaviji spadale su u bezbrižne godine naše mladosti. Činilo nam se da ne postoje granice slobode, koju smo tako bezbrižno nosili na našim ispruženim dlanovima.

Poslije koncerta smo Arsen i ja, kao i obično, nošeni slatkom opojnošću uspjeha, jeli i pili vino u ACI-jevom restoranu i bili okruženi nekim mladim svijetom, koji je željno pokušavao doprijeti do Arsenovih i mojih riječi, pogleda, ruku…

Nedaleko našega stola bilo je zanimljivo muško društvo, a među njima je bilo nekoliko njih u oficirskim uniformama.

U jednom trenutku nam je to društvo naručilo bocu vina, a Luciano Delbianco, pulski političar i nadasve pozitivan i drag čovjek, koji je sjedio s nama za stolom, objasnio nam je da su to sve visoki časnici, a onaj visoki i mršavi, koji svo vrijeme nije ispuštao cigaretu sa usana, je admiral pulske vojne oblasti.

Ubrzo je taj admiral prišao našem stolu, uljudno se predstavio i za tili čas nas šarmirao svojom neposrednošću. Pričali smo o svemu i svačemu i pili dosta vina. Ovi oficiri su se na momente činili kao da su izašli iz nekoga romana Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga. Ta literarna usporedba pokazat će se u ovoj mojoj priči proročka.

– Hoćete li da vas sutra odvezem mojim čamcem i da vam pokažem Brijune? – upitao me admiral na svome tako simpatičnom hrvatskom sa slovenskim akcentom.

Naravno odmah sam pristao jer nikada nisam bio na tome slavnome otočju. Već sam pisao o tome da nisam bio u toj glumačkoj reprezentaciji koja je bila pozivana kod druga Tita na Brijune tijekom filmskoga festivala.

Dogovorili smo se da se nađemo u ACI marini sutra u 10 sati ujutro.

Brod je bio mali vojni gliser i začas smo stigli na to čudesno otočje. Ono što me zapanjilo bila je bezgranična ljepota koja me osupnula svojom jednostavnošću i nestvarnošću.

Otkako je drug Tito umro, Brijuni su bili prepušteni sami sebi. Ništa nije tamo radilo. Nitko nije dolazio. Kao da je vrijeme stalo na tome otočju. Trava je bila nepokošena, a životinje su puštene iz kaveza i slobodno su šetale po širokim zelenim travnjacima. Jeleni, divlji konji, zebre, nojevi… Jedino su lavovi i tigrovi ostali u svojim kavezima ili su transportirani u zoološke vrtove u Hrvatskoj.

Ako uistinu postoji raj onda mora da ovako izgleda, pomislio sam.

Imali smo i svoga vodiča na toj našoj ekspediciji. Bio je to legendarni Šandor, koji se za Titova života brinuo o svim stvarima na Brijunima.

Najviše mi se dojmila Titova Vanga, mali otok u sklopu Brijuna, gdje je Tito provodio sve vrijeme i mnogo više volio biti tamo nego u Bijeloj vili. Kućica na Vangi je bila veoma malena i nimalo luksuzna.

Šandor nam je govorio o Titovim navikama i ritualima na tome malenom otoku – gdje je pio kavu, gdje je čitao, gdje je primao rodbinu i prijatelje… Pokazao nam je i malu Titovu radionicu s tokarskim strojem. Tu je, pričao nam je Šandor, Tito rezao, brusio, kalio željezo i pravio svoje tokarske majstorije.

Te osamdesete godine prošloga stoljeća u Jugoslaviji spadale su u bezbrižne godine naše mladosti. Činilo nam se da ne postoje granice slobode, koju smo tako bezbrižno nosili na našim ispruženim dlanovima

Zatim smo šetajući po tome otočiću došli do nekoga jezerca, zarasloga u travu i šaš… Uz jezero je bila jedna zemunica, ukopana do pola u zemlju… Ušli smo kroz malena vrata sa strane i našli se u jednoj maloj prostoriji koja je imala zidove obložene plemenitim drvom i ostakljeni zid prema jezeru. Bile su tu i raskošne kožne fotelje, a pored njih su stajali stalci za lovačke puške.

– Ovdje je drug Tito lovio divlje patke – rekao je Šandor pokazujući nam otvore za puške.

Ja sam nekako zašutio i zamislio Tita kako s čašom viskija u ruci i velikim kubanskim tompusom, osobno dobivenim od Fidela Castra, uvaljen duboko u kožnu fotelju, nišani i puca na male divlje patke koje plivaju u tome jezeru, nekoliko metara od njega.

Odjednom mi je čitava čarolija Titovog raja nestala. Kao kada Prospero na kraju komada govori o ljudskom životu kao sjenama što lete tu oko nas u ovome kratkom našemu bivanju između sna i jave.

Admiral je zapazio iskusnim vojničkim okom da mi se ta priča nije nimalo svidjela i pokušao mi objasniti da se na otočju mora jedan dio divljači odstrijeliti, za postizanje ”zdrave krvi”, kako se to u lovačkom žargonu kaže.

Nisu me uspjeli uvjeriti. Zašto je baš on, mislio sam, morao da se brine o ”zdravoj krvi” životinja na Brijunima. On koji im je poklonio to nebesko carstvo…

Družili smo se dakle, moj novi prijatelj, admiral Marjan Pogačnik i ja tih nekoliko dana u Puli i zajedno s Lucianom Delbiancom provjeravali kvalitetu mladih istarskih malvazija tih kasnih osamdesetih godina.

Marjanovo i moje prijateljsko druženje je počelo zapravo 1992. godine.

Ja sam tada morao doslovce preko noći napustiti Beograd jer sam svojim intervjuima i javnim istupima protiv režima Slobodana Miloševića, učinio moje bivanje u Beogradu veoma nesigurnim i opasnim. Lenka je, čim je s našom kćerkom Ninom izašla iz bolnice, odlučila da mi se odmah pridruže. Doputovale su avionom iz Skopja za Ljubljanu. Nina je imala devet dana.

A Marjan je sredinom lipnja 1991. godine dao ostavku na mjesto zapovjednika Vojno-pomorskog sektora za sjeverni Jadran Jugoslavenske ratne mornarice.

Nakon što se rastao s prvom suprugom, Marjan se vratio u svoj rodni grad Mojstranu, blizu Kranjske Gore. Tamo je živio preko zime i jeseni sa svojom Majdom, profesoricom engleskog jezika, a preko ljeta, taj nekadašnji admiral Jugoslavenske ratne mornarice i kapetan podmornice, bavio se turizmom. Imao je jednu lijepu drvenu barku i vozio je turiste po dalmatinskim otocima. Usput mi je pričao, smijući se, da je povremeno švercao mramorne nadgrobne ploče koje je kupovao u Trstu, a onda prodavao po Sloveniji i Hrvatskoj.

Ispričao mi je i svoju životnu priču o prestanku njegove vojne karijere.

Bilo je to 1991. godine kada su počeli nemiri u bivšoj Jugoslaviji. Slovenija je radila na svome odcjepljenju, što će joj i uspjeti nešto kasnije u jednom nezgrapnom i kratkom ratu s JNA.

Marjan je u to vrijeme još uvijek admiral Jugoslavenske ratne mornarice. To mu slovenska Teritorijalna odbrana nikada nije oprostila. Jer, čak i da je došao ranije u Sloveniju i ponudio svoje vojne usluge, ipak je sama činjenica da je bio to što je bio, bila dovoljan razlog da ga u deželi ”nemaju rad”, kako bi rekli Slovenci.

Još veći nesporazum naš admiral je imao s vrhovnim zapovjedništvom JNA koje je iz Beograda davalo zadatke i naređenja s kojima se on nije nikako mogao slagati. Bio je od početka protivnik politike Slobodana Miloševića.

Zato je sredinom lipnja 1991. sazvao VPS Pula i na tome sastanku dao ostavku na mjesto zapovjednika 5. vojno pomorskog sektora sa sjedištem u Puli. Bio je to njegov hrabri čin kojim je pokazao svoje nezadovoljstvo s jugoslavenskim političarima koji su radili uglavnom u interesu svojih republika, a naročito s najvišim rukovodstvom JNA koje se sve više zauzimalo za srpsku stranu i priklanjalo se politici Miloševića.

Nepobjediva Jugoslavenska narodna armija počela se raspadati kao kula od karata i uskoro će svojim pogrešnim politikama donijeti samo zlo svojim narodima

Ta nepobjediva Jugoslavenska narodna armija počela se raspadati kao kula od karata i uskoro će svojim pogrešnim politikama donijeti samo zlo svojim narodima.

Kada je admiral Pogačnik održao svoj kratki govor pred komandom Vojno pomorske oblasti sjevernoga Jadrana u Puli i dao svoju neopozivu ostavku na dužnost zapovjednika, svi su bili zatečeni i gotovo u šoku, a jedan od visokih oficira, inače blizak mu prijatelj, nazvao ga je izdajnikom i saboterom. I još je dodao: ”Da mi nisi bio dobar prijatelj, ubio bih te kao psa”.

Marjan se samo digao i napustio sastanak.

E sada dolazi onaj Dostojevski kojega sam spomenuo na početku ovoga svoga pisanja.

I naši su oficiri bili strastveni i nagli kao oni likovi iz romana Fjodora Mihajloviča. Njihov vojnički život, iako su mnogi bili oženjeni, ipak im je davao određenu podvojenost i neku vrstu slobode pa i samoće, koju su veoma često utapali u kavanama. Možda je i zato kod mnogih od njih taj rat probudio nezamislive agresije i postupke. Teško se bilo odreći te privilegije moći i vlasti nad mnogim životima i sudbinama te pristati na poraz, prestanak i poniženje svoje profesije.

Na Marjanovo mjesto zapovjednika 5. vojno pomorskog sektora sa sjedištem u Puli prekomandiran je iz Splita kontraadmiral Vladimir Barović. Iako ga je uz Marjana vezalo dugogodišnje prijateljstvo, Barović mu je zabranio da stanuje u Domu JNA i da prilazi vojnim objektima, a da Vojnu bolnicu može koristiti samo u slučaju ozbiljne bolesti.

Treba reći da je taj Vladimir Barović zajedno sa svojim štabom učinio veliki posao jer je uspio povući vojsku iz Istre bez i jednoga incidenta. ”Dok sam ja tu zapovjednik, ovdje neće biti razaranja”, javno je obznanio svoje stavove.

Tu je naravno imao dobre suradnike u pametnoj politici Luciana Delbianca, tadašnjeg gradonačelnika Pule i njegovih suradnika koji nisu dopustili nikakve veće provokacije.

Po pričanju moga prijatelja Marjana, Barović, o kojemu je imao samo lijepe riječi, završio je svoje novo vojno prekomandiranje u formacijama Jugoslavenske ratne mornarice, crnogorskoga korpusa, točnije na ratnom brodu Vis.

U tome sveopćem kaosu, gdje su iz Beograda stizale komande i naređenja, Barović nije pristao da sve to što se od njega zahtijevalo provodi u djelo. Zbog, kako su obrazložili, njegove ”mlakosti”, smijenjen je sa zapovjedne dužnosti. Odbio je izdati naredbu o otvaranju vatre na primorske i dalmatinske gradove.

Kažu da se potpuno osamio i provodio vrijeme u svojoj kabini. Što je mislio taj časni čovjek, zarobljen na jugoslavenskome ratnome brodu Vis, u svojoj apsurdnoj životnoj drami, gdje je on kao zapovjednik, sam sebi zarobljenik. Jesu li mu se pred očima nizale slike iz mladosti, kada je kao uspješan mladi oficir polagao vojne ispite po visokim akademijama, napredujući u službi koju je volio i kojoj je bio vjeran i odan.

Što je mislio o Titovoj Jugoslaviji koja mu se tu pred njegovim očima raspadala i kao umorna i islužena bludnica završavala svoj život u ovome ratnome krvavome bordelu u kome su pogažene sve istine i svi zavjeti o nekadašnjem socijalizmu, bratstvu i jedinstvu i jugoslavenstvu, dok su kroz zrak urlale mine i puščani meci u tome, nekada pitomome, bračkome kanalu, gdje neka podivljala vojska ”brani zemlju od zemlje i narod od naroda svog i brani more od kopna i kopno od mora svog”.

Kontraadmiral Barović, sklopljenih očiju zamišlja kadrove iz legendarnog meksičkoga filma ”Jedan dan života” (”Un día de vida”) režisera Emilija Fernándeza. Priča o dva oficira, dva prijatelja na suprotnim stranama. Ovaj koji je revolucionar je osuđen na smrt strijeljanjem, ali prijatelj ga vodi dan prije egzekucije u njegovo selo na rođendan mame Huanite…

Kroz užarene moždane vijuge našega admirala miješaju se zvuci topovskih salvi i violine meksičkih mariachija koji pjevaju sjetnu pjesmu o ”Mami Huaniti”…

Barović razmišlja o svojoj staroj majci, koja je tu negdje preko brda u jednom malome crnogorskom selu. Tako bi rado da može da se nekim katapultom izbaci iz ovoga samrtnoga broda Visa i da taj svoj zadnji dan provede u kraju gdje je rođen, da odživi taj svoj jedan dan života kao čovjek, prije nego ispali metak u sljepoòčnicu iz ovoga svoga revolvera koji drhtavom rukom prevrće među prstima.

Ubio se na ratnom vojnom brodu Vis, u svojoj oficirskoj kabini, krajem rujna 1991. godine. Ostavio je na stolu nekoliko pisama. Jedno je bilo napisano njegovom prijatelju admiralu Marjanu Pogačniku. Po vlastitoj želji bio je sahranjen na otoku Visu, tamo ispod visokih borovih stabala koji dubokim i hladnim sjenama čuvaju grobove svojih mornara.

Gotovo svake godine dolazili smo tih devedesetih u Sloveniju na skijanje u Kranjsku Goru. I tu smo se družili s Marjanom i njegovom Majdom. Marjan je učio našu djecu skijati i pokazivao nam, skrivene osobitosti lijepe dežele.

Otkako je drug Tito umro, Brijuni su bili prepušteni sami sebi. Ništa nije tamo radilo. Nitko nije dolazio. Kao da je vrijeme stalo na tome otočju. Trava je bila nepokošena, a životinje su puštene iz kaveza i slobodno su šetale po širokim zelenim travnjacima. Jeleni, divlji konji, zebre, nojevi… Jedino su lavovi i tigrovi ostali u svojim kavezima ili su transportirani u zoološke vrtove u Hrvatskoj

Bili smo nekadašnji slavni ljudi jedne bivše zemlje. Pristali smo na takvu poziciju. Uostalom, što nam je drugo preostajalo? Još uvijek je to bila naša domovina u kojoj smo rođeni, koju smo napustili i kojoj smo se uvijek iznova vraćali.

Jedno vrijeme s nama su u Ljubljani 1992. živjeli i Lenkini roditelji. Njena majka Nina Udovički Sánchez de Lozada iz Bolivije i Lenkin otac Lazar Udovički, poznati jugoslavenski diplomat, pripadnik Francuskog pokreta otpora i španjolski borac.

I oni su voljeli našega admirala Marjana. Tako posebnoga i pametnoga.

Često mi pred oči dođe prizor kako se naš admiral spušta na skijama niz obronke Kranjske Gore s našom kćerkom Ninom koju je najviše, kao i mi tih godina, volio zvati Mrvica.

I kada smo iz Ljubljane odselili u London, naše prijateljstvo se nastavljalo svake godine u Kranjskoj Gori. Naše djevojčice su obožavale svoga Admirala, koji je osim s podmornicama znao i s djecom…

Posljednji put smo se vidjeli negdje 2011. godine. Bio je već ozbiljno bolestan, ali ni s čim to nije pokazivao. I dalje je pio crno vino i brinjevac. I palio cigaretu na cigaretu.

Umro je 12. rujna 2012. Sahranjen je na malenom groblju u Mojstrani. Iako je bilo prijedloga nekih slobodoumnih ljudi u Sloveniji da se Marjan Pogačnik sahrani s visokim vojnim počastima, slovenske vlasti to nisu dopustile.

Uostalom i Dimitrije Karamazov je propatio svoj život zbog svoje ogromne strasti, ali i nesreće…

 

UKOLIKO VAM SE tekst DOPADA sam Volite NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA sam NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ Račun, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILČU NA Naj BROJU 060 800 333 HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE .

    •  Razglavio se svijet
    •  Pobratimstvo dviju usamljenih duša u svemiru: doček 1966.
    •  Mala božićna priča o našem mačku Marku
    •  Stalna na tom svijetu samo mijena jest
    •  Moj Zagreb, tak imam te rad
    •  Radko Polič – Naš Rac je bio Car
    •  Hamlet mašina – jedna stara proširena pjesma
    •  Moj vulkanizer Oto sve zna o Novaku Đokoviću
    •  Pismo Borisu Dežuloviću
    •  Ah, da… Nema benzina u Londonu!

> Svi tekstovi ovog autora