Miss Irbi je znala da hrišćanin ima samo ono što daje drugome

Te 2000. godine Vanja i ja smo upoznali oca Filipa, anglikanskog sveštenika koji je za bogoslužbene potrebe britanskog diplomatskog kora pokrivao region Balkana.

Jednom godišnje je dolazio iz Beograda u Sarajevo da u molitvenom jedinstvu sa ovdašnjim britanskim diplomatama proslavi nekad Božić, a nekada Uskrs. Mitropolit Nikolaj je blagoslovio da se anglikanska liturgija služi u Staroj crkvi u Sarajevu i mi smo vrlo rado prisustvovali istoj.

Dana 18. decembra 2000. godine, poveli smo oca Filipa na pravoslavno groblje na Koševu u Sarajevu gdje počiva najpoznatija Britanka na ovim prostorima – čuvena plemkinja, dobrotvorka Adelina Paulina Irbi. Tog 18. decembra, na rođendan Miss Irbi pomolili smo se za pokoj njene plemenite duše. Činilo nam se da je molitvom, na trenutak, dotakla svoj rodni Bojland-Hali.

Miss Paulina Adelina Irbi, ćerka britanskog admirala Frederika Pola Irbija i unuka lorda Bostona, zaputila se 1861. godine kroz slovenske zemlje pod Turcima u avanturu u kojoj će se zaustaviti u Sarajevu i ostati u njemu do kraja svoga života 1911. godine. Njena saputnica Georgina Mjur Mekenzi napustila je zajedničku avanturu zbog ljubavi i otišla na Krf gdje je preminula 1874. godine.

Prve putopise s ovoga putovanja, britanske gospođice objavljuju 1862. godine pod pseudonimom I. M. Godine1866. objavljena je knjiga ”Putovanje u slovenske provincije Turske u Evropi” (Travels in the Slavonic provinces of Turkey in Europe, London) koju potpisuju punim imenom i prezimenom.

U dopunjenom izdanju ove knjige iz 1877. godine Miss Irbi piše o Bosni. Ona detaljno piše o istorijskim, političkim i kulturološkim prilikama devetnaestog vijeka u ovom dijelu svijeta.

Iako je knjiga Britanca Noela Malkolma o Bosni (Bosnia – a short history) iz 1994. godine, a po istoj recepturi je nekoliko godina kasnije objavljena i knjiga o Kosovu (Kosovo – a short history), po mom mišljenju, obje veoma diskutabilne, a u isto vrijeme veoma popularne kao must have literatura među strancima koji službuju na ovim prostorima, knjiga Miss Irbi i njene prijateljice Georgine Mjur Mekenzi ”Putovanje u slovenske provincije Turske u Evropi” je gurnuta u zaborav.

Original ovoga izdanja na engleskom jeziku se čuva u Britanskoj nacionalnoj biblioteci.

Kopiju smo 2011. godine, kada smo u Muzeju Stare crkve obilježili 100 godina od upokojenja ove velike dobrotvorke srpskog naroda, dobrotom tadašnjeg ambasadora Velike Britanije u Bosni i Hercegovini imali priliku čitati, a današnje izdanje knjige na srpskom jeziku u kojem su objavljeni dijelovi o Bosni imamo zahvaljujući izdanju SPKD ”Prosvjeta” u čijem okrilju godinama djeluje i Klub žena Miss Irbi.

”Knjiga je izazvala veliki interes ne samo u Engleskoj već i u drugim zemljama Evrope i Amerike. Iste godine štampana je u Nju Jorku… Samo dvije godine kasnije uz materijalnu pomoć kneza Mihajla Obrenovića, Čedomilj Mijatović je preveo i objavio ovaj putopis u Beogradu (Državna štamparija, Beograd)… Godine 1877. u Londonu se pojavilo i drugo prošireno izdanje… Predgovor je napisao poznati engleski političar i diplomata Gledson.”[i]

Miss Irbi, ”velika dobrotvorka srpskog življa u Bosni, Hercegovini i Dalmaciji”, bila je svjedokom jednog burnog perioda na raskršću politika i vjekova o kojem nam je ostavila pisani trag.

”Kada sam došla u Bosnu, upoznala sam divan i dobroćudan narod, čija je bijeda u meni probudila saosjećanje, te sam im stoga odlučila posvetiti cijeli svoj život kako bih liječila njihove patnje i umanjila im bijedu”, zapisala je Miss Adelina Paulina Irbi.

U predgovoru izdanja iz 1877. godine Gledson piše: ”U vrijeme kada su ove dame krenule u svoju misiju, tek iz čiste filantropije da bi se bavile širenjem obrazovanja u provincijama, mi ni najmanje nismo razmišljali o istočnom pitanju kao pitanju naroda… Niko drugi ne bi krenuo na takvo putovanje kako su to učinile ove hrabre dame, obdarene dobrotom i pametnim rasuđivanjem. U to vrijeme one su bile sposobne da pravedno i bez srdžbe, ogorčenosti ili jeda, vjerno i slikovito prikažu svakodnevnu otomansku vladavinu nad većinskim hrišćanskim stanovništvom… Život koji su ove dvije dame opisale kazuje nam istinitu priču o sreći i bijedi, o usponu i padu, o dostojanstvu i očaju među običnim ljudima u tim provincijama.”[ii]

”U Bosni i Hercegovini je više od trećine stanovništva protjerano ili je ostalo bez svojih domova… Bježali su kamo su stigli, radije spremni da gladuju i umru od kuge nego da se vrate u haotično stanje patnje koje je u njima izazivalo osjećanje srama.”[iii]

Vraćanjem u davnu 1877. godinu kada je u Londonu izašla ova knjiga o nama, u Bosni je danas opet i opet na stolu pitanje naroda. Tada u Londonu, a danas u Briselu. Cijelih 145 godina nakon što je u predgovoru knjige o tome pisao čuveni Gledson.

Miss Irbi počiva na pravoslavnom groblju pored Derokove kapele u kojoj je sahranjen Gavrilo Princip. U blizini počivaju i Staka Skenderova i Jeftanovići, vlasnici hotela Evropa, prvog hotela u Sarajevu, i Despići u čijoj su se kući odigrale prve pozorišne predstave i koji su svoje kuće zavještali Muzeju grada Sarajeva… I mnogi drugi znameniti i plemeniti ljudi.

Miss Irbi je upamćena kao plemenita. Plemenita Miss Irbi. Njena plemenitost je model hrišćanske ljubavi ka bližnjem. A bližnji su njoj bili svi kojima je trebala pomoć. Bližnje su joj bile djevojčice za koje je otvarala škole. Bližnji je njoj bio svaki čovjek kao neponovljiva ličnost koja zaslužuje poštovanje i dostojanstvo. Ona je svojim humanitarnim i obrazovnim angažmanom vraćala dostojanstvo.

Njena smrt te 1911. godine je bila ”narodna žalost”, a sahrana ”nacionalna manifestacija”.

Svoju imovinu je testamentom zaviještala Srpskom prosvjetnom i kulturnom društvu ”Prosvjeta” i Dobrotvornoj zadruzi Srpkinja – Kolo srpskih sestara. Danas je u zadužbini Miss Irbi Tužilaštvo kantona Sarajevo.

Plemenita Miss Irbi živi u sjećanju i srcu kao i onog decembarskog jutra kada smo Vanja, otac Filip i ja otišli na njen grob da se po običajima Crkve Engleske u kojoj je duhovno rođena, pomolimo za pokoj njene plemenite duše.

Miss Irbi živi kroz brojne potomke predaka koje je spašavala gladi i bolesti i straha i neznanja. Živi i kroz stanare ulica u Sarajevu i Beogradu koje nose njeno ime. Ako ništa kada upisuju svoju adresu za negdje, za nešto.

Šta god da je neka bude plemenito kao što je bila ona. Plemenita Miss Irbi, ćerka britanskog admirala i unuka lorda Bostona i majka svima koju su je trebali. Jer znala je ova plemkinja od britanskog roda svetog Đorđa da pravi hrišćanin ima samo ono što daruje drugome.

_______________________

[i] Adelina Paulina Irbi, Georgina Mjur Mekenzi. Putovanja u slovenske provincije Turske u Evropi, Sarajevo: SPKD ”Prosvjeta”, 2016., str. 13.

[ii] Isto, str. 28.

[iii] Isto, str. 30, 31.

    •  Apsurde, kuća ti je ovdje!
    •  I tuđe boli su manje kada nismo ćoravi na njih
    •  Tuđa muka pokaže ko je kakav čovjek i kakva mu je vjera
    •  Smisao korizmenog posta
    •  Iako sam iz srpskog sveta ne mrzim ni ovoga što mrzi mene
    •  Kakvi smo? Dobri smo! Ne lažem, Tita mi
    •  Adio, Sarajevo – Beograde, dobro jutro
    •  Zlo buja, a mi ga zalijevamo i brinemo o njemu
    •  Patrijarhova riječ protiv nasilja nad ženama je nasušna
    •  Skica pravoslavne pravednice, mati Makarije

> Svi tekstovi ovog autora