Miroslav Škoro, savršeni hrvatski građanin

Na tri police kućne biblioteke, u dva su do tri reda knjige s potpisom. Većinom imaju i posvetu, ali nađe se i onih koje su samo s autografom, nabrzinu našaranim kemijskom olovkom. Pomiješane su tu knjige posvećene meni, poznatih, polupoznatih i savršeno anonimnih pisaca, s knjigama koje su posvećivane drugima, također poznatim i nepoznatim.

Prve su stizale poštom, dobivao sam ih na dar, kao posljedicu prijateljstava (uglavnom već bivših), dok sam one druge, s posvetama drugim piscima ili anonimnim ljudima, uglavnom kupovao po antikvarijatima ili spašavao po gomilama glomaznog otpada. Činio sam to jer ne bih mogao podnijeti da nečija intima završi tako na smetlištu i na buvljaku.

Među knjigama s te tri police je i nekoliko vrijednih artefakata, s potpisima i posvetama Ive Andrića, Miroslava Krleže, Jure Kaštelana… Ali i oni su tu poput beskućnika jednoga raseljenog i otuđenog svijeta, i tko zna koje su ih i kakve okolnosti istjerali iz domova i s polica kojima su bili namijenjeni.

Tu, među knjigama je i kompaktni disk Miroslava Škore: posveta napisana crnim flomasterom, u kojoj se pjevač svome naslovniku i posvećeniku obraća s poštovanjem i ljubaznošću, onako kako se obraćamo starijima ili kako se umjetnici s margine obraćaju priznatim veličinama.

Ne bih sad objašnjavao kako je došlo do toga da mi Škoro posvećuje i šalje svoje djelo, ali ću reći da okolnosti nisu takve da bi sramotile ni njega, ni mene. Jednostavno rečeno, on je htio biti ljubazan, a ja sam tu ljubaznost prihvatio.

Disk sam nekoliko puta pažljivo preslušao, ali onda umjesto da ga odložim među ine muzikalije, gdje bi se možda i zagubio, smjestio sam ga, tko zna zašto, među knjige s posvetama. Bilo je to godinama prije ikakvih pomisli na političku karijeru Miroslava Škore. A možda i prije mode populističkih vođa i estradnih političara, koja je u jednom trenutku zahvatila svijet, pa se spustila i među nas.

Oprostite, gospodo draga, ali zašto vi niste poginuli ili završili u ludnici? I što vam, zapravo, smeta: to što je Škoro pjevao na dočeku štafete mladosti, ili to što je postao predsjednik Domovinskog pokreta i što je u noći između dva izborna kruga zazivao građanski rat niskog intenziteta? U redu je samo ako vam smeta i jedno i drugo. Ali u tom vam slučaju smeta hrvatski građanski ideal, a ne Miroslav Škoro

Prvi put Škorin disk mi je na um pao one noći kada je, nakon prvoga izbornog kruga i najave Tomaševićeva trijumfa, pjevač izašao na pozornicu da odigra mrkli gnjev, koji bi mobilizirao glasače da se u drugom krugu okrenu desnici. Sjurio sam se u biblioteku, srećom disk je bio tu. Posveta nije izbrisana.

Glumljeni gnjev u politici je, a možda i u životu, vazda zloslutniji nego gnjev iskonski, prirodni, karakterni. U glumljenom gnjevu je zlo, jer je čovjek koji se tobože gnjevi uvjeren da situaciju drži pod kontrolom. Istina je, međutim, da glumljeni gnjev poput dinamita. Gnjevniku, ako ga preživi, uzalud je poslije govoriti da je sve to bila samo politička taktika, glumački nastup.

Riječ nastup u hrvatskom jeziku ima više značenja: nastup glumca, nastup ludila. Glumljeni gnjev nastup je ludila, jer njime čovjek odustaje od sebe i svoje ljudske naravi.

Miroslav Škoro savršeni je građanin. Sve što smo ikad o njemu čuli – izuzev tog nastupa glumljenog gnjeva – svjedočilo je o njegovim nastojanjima da misli, ponaša se i živi prema najvišim idealima zajednice.

Kako se zajednica mijenjala, tako su se mijenjali i ti najviši ideali. Ono što je nekad bilo dobro i lijepo, danas je grozno i najružnije. I onda se Škori neoprezno prigovara da je prelivoda, onaj koji mijenja dresove, šetebandijerist, prevrtljivac. Ne, on je, vrlo dosljedno, savršeni građanin.

Najprije, dobar i pristojan omladinac, a onda isti takav, dobar i pristojan, zreli čovjek. Tako je socijaliziran da mu nije problem drugome odati poštovanje, pridati mu značaj, nakloniti se preko mjere koju diktira zajednica. Na primjer, u toj posveti na CD-u.

Nalaziti u tome prevrtljivost neodgovorno je prema iskustvima zajednice i prema onome što nam se zbilo u posljednjih četrdesetak godina. Nije Škoro mijenjao pozicije, nego je pozicije mijenjao narod. Škoro je samo uvijek bio odvjetnik većine.

Ali zar se takvo što smije prigovarati pjevaču popularnih pjesama? I zar i oni koji mu to prigovaraju nisu u tom vremenu bili upravo odvjetnici većine, samo na lukaviji način, a možda i u povoljnijim egzistencijalnim i socijalnim uvjetima?

Miroslav Škoro dečko je iz Višnjevca, nekoć deklasiranog, autsajderskog osječkog predgrađa. Otamo je, sa svojim talentom, mogao uzrasti u antijunaka, u još jednoga Satana Panonskog, protopankera i kontrakulturnog divljaka, u čijoj se sudbini ogleda sudbina epohe, ili upravo u ovoga i ovakvog Škoru kakav on jest, u pristojna Thompsonova kuma, koji laže kada se gnjevi i gine od tvrđeg gitarskog rifa.

Nije valjda da mu zamjerate što nije poginuo kao Satan, ili što nije završio u bijedi i ludilu, kao oni koji su istinski povjerovali u ono u što je vjerovao Satan?

Oprostite, gospodo draga, ali zašto vi niste poginuli ili završili u ludnici? I što vam, zapravo, smeta: to što je Škoro pjevao na dočeku štafete mladosti, ili to što je postao predsjednik Domovinskog pokreta i što je u noći između dva izborna kruga zazivao građanski rat niskog intenziteta?

U redu je samo ako vam smeta i jedno i drugo. Ali u tom vam slučaju smeta hrvatski građanski ideal, a ne Miroslav Škoro.

U taj se ideal uklapaju i onaj skupi bolnički parking, i domovinsko ratovanje u Sjedinjenim Američkim Državama, i višak etničke čistoće na riječima, a manjak na bračnim i obiteljskim fotografijama. Jedno je liberalni kapitalizam, drugo su ljudska prava, treće je aliberalna demokracija, četvrto domovina Hrvatska…

Ali zašto je onda, na kraju, Miroslav Škoro dao ostavku na mjesto predsjednika Domovinskog pokreta? Nemam pojma. Čak mislim da to nije važno. Mislim da to nikoga nije ni briga, i da se toga uskoro nitko neće ni sjećati.

Dao je ostavku zato što nikad nije ni trebao biti to što je bio i što će se brzo zaboraviti. I dobro je što je tako postupio: dobro za njega, dobro za nas! No, naravno, Škoro je to učinio samo zbog sebe. Nije njega briga za nas. (Čak ni za mene, kojem je pisao onako ljubaznu posvetu.) I dobro je što ga nije briga, jer je to jedini način da nas ne učini žrtvama svoga lažnog gnjeva. On je pristojan građanin, a takvi se ne gnjeve.

Domovinski pokret nastao je na način na koji su, uglavnom sedamdesetih, nastajali super-bendovi. U ta rana doba suvremene muzičke industrije našla bi se njih četvorica-petorica, dojučerašnjih solista, lidera kojekakvih raspadnutih ili nedovoljno uspješnih grupa, sve sjajni instrumentalisti, redom karizmatičnih pojava, pa bi, ostavljajući po strani osobne taštine, planove, talente i uvjerenja, osnovali super-bend, koji bi trebao biti mehanički zbroj njihovih pojedinačnih popularnosti i kreativnosti.

Prvi put Škorin disk mi je na um pao one noći kada je, nakon prvoga izbornog kruga i najave Tomaševićeva trijumfa, pjevač izašao na pozornicu da odigra mrkli gnjev, koji bi mobilizirao glasače da se u drugom krugu okrenu desnici. Sjurio sam se u biblioteku, srećom disk je bio tu. Posveta nije izbrisana

Mehanički gledano, svaka je tako stvorena grupa trebala nadmašiti Beatlese i Rolling Stonese. Ali rezultat na kraju nikad, ili skoro nikad, nije bio zadovoljavajući. Skoro u pravilu, bio je grozan!

Nakon prvog velikog zamaha i oduševljenja kakvo bi super-bend izazvao među publikom, nastupala je katastrofa. I čudno matematsko-fizikalno saznanje: super-bend nije zbroj pojedinačnih talenata, karizmi i umijeća, nego rezultat njihovog međusobnog oduzimanja. Tako biva i kada se skupe hrvatski desničari, pa osnuju pokret s mnoštvom popularnih lica, i na njegovo čelo postave Miroslava Škoru.

Ne bi, da se i tu razumijemo, drukčije bilo ni s ljevičarima, ali njih u Hrvatskoj ili nema, ili se srame što su ljevičari, pa zato ni ne osnivaju pokrete. Ali možda i toga bude u budućnosti. Zato Škoro treba biti na oprezu, i treba ih odbiti kad ga, kao idealnog građanina, pozovu da stane na čelo njihova pokreta.

Ono što se Škori događa nakon ostavke nešto je što taj čovjek sigurno nije očekivao. Olajavaju ga, kao što su Sanadera olajavali njegovi. A mediji, paramediji i obavještajne centrale svakodnevno objavljuju nalaze o Škorinim opačinama i aferimima.

Tako čitam da Domovinskom pokretu Škoro po diskontnoj cijeni prodao 1479 svojih kompaktnih diskova. Preciznije, prodala ih je Škorina supruga, koja se zove Kim Ann (Roditelji su svojoj kćeri imenom mudro željeli sugerirati gdje da živi, kojim jezikom da govori, o čemu da misli; tko zna hoće li zažaliti što ih nije poslušala.).

Te su muzikalije trebale biti korištene kao propagandna municija pokreta. I nitko tu ne bi imao primjedbi, e da se vrijeme opet nije promijenilo. Jedno je, naime, 1479 kompaktnih diskova prije ostavke, a sasvim je drugo 1479 kompaktnih diskova nakon ostavke na mjesto predsjednika Domovinskog pokreta.

Revolveri, puške i mitraljezi iz kojih se ispaljuje propagandna municija nisu poput konvencionalnog naoružanja da pucaju samo na jednu stranu. Propaganda je samoubilačko sredstvo za svakoga tko nije spreman svojim lažnim gnjevom spaliti svijet.

Miroslav Škoro, potekao iz Višnjevca, dobrostojeći je, već i bogat čovjek. Bogatstvo je stekao na talentu i karakteru. Talent mu je pjesmarski, a karakter malograđanski. Malograđanin je u Hrvatskoj savršeni građanin.

Tako je, možda, i drugdje, samo što se ovdje to ne da sakriti.

(Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova dopuštenja. Prenosimo s autorova portala).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Razlika između borbenog zrakoplova i elegije
    •  Danka Ilić, daleka ugasla zvjezdica na tamnome nebu izbora
    •  Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar
    •  Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar
    •  Monika Herceg, pjesnikinja slobode
    •  Zelene politike i masakr vrana u Zapruđu na Veliki petak
    •  Rijeke pravde dolaze, kakve nam darove donose?
    •  Ivan Markešić je u pandemiji branio pravo ljudi da se vesele
    •  Pralja
    •  Milanu Bandiću treba podići dostojan nadgrobnik

> Svi tekstovi ovog autora