Minskim stradalnicima poboljšati položaj i kvalitetu života

U posljednje vrijeme imala sam nekoliko susreta s ljudima koji imaju dugotrajne/životne posljedice rata – civilnim stradalnicima od mina i članovima njihovih obitelji.

Moj susret s grupom minskih stradalnika na temu psihosocijalne podrške započeo je neočekivano, konfrontacijom: ”Gospođo, i vi mene pitate nakon 25 godina od mog stradanja kako sam? Vi ste prva koja me to pitate.”

Jasno je bilo da ovo pitanje nije upućeno meni osobno, ali mi je bilo teško to čuti… I pitala sam se što zapravo znači ovim ljudima kada netko sa strane dođe i pokuša pogledati u njihov život.

A zatim, tko su sve oni (donositelji odluka, odgovorne osobe, institucije) koji trebaju čuti, znati, odgovoriti ovim ljudima?

Prije deset-petnaest godina bila sam više u kontaktu s osobama stradalim od mina kroz psihološku pomoć, sudjelovala sam u edukacijama i stručnim susretima, susretala niz profesionalaca i volontera nesebično posvećenih podršci, dobrobiti i integraciji minskih stradalnika.

U to doba Republika Hrvatska još nije imala zakonsko rješenje o statusu civilnih stradalnika mina, iako je bila potpisnica Ottawske konvencije i Konvencije iz Osla iz 2008. godine. Prema Konvenciji iz Osla žrtve su osobe – pojedinci (naglašavam: i njihove zajednice!!!) kojima je nužna rehabilitacija, reintegracija i obeštećenje.

Udruga za promicanje istih mogućnosti i Centar za mirovne studije (i drugi partneri) godine 2011. izdali su publikaciju ”Hrvatska 20 godina poslije – žrtve mina. Gdje su, što rade i što trebaju” iz koje se vidi gdje su, što rade i što trebaju civilni stradalnici od mina te kakva je kvaliteta njihova života.

Autori ističu: ”Analizirajući ovu temu, koja je inače po dostupnosti izvora pogodna za obradu, nažalost stekli smo dojam da o atraktivnosti i zanimljivosti ove problematike u Hrvatskoj nema govora, iako se radi o izuzetno relevantnom, čak i vrlo aktualnom pitanju za našu zemlju”.

Nadalje, navode kako je slaba učinkovitost i nepovezanost ustanova koje bi trebale skrbiti o žrtvama mina, postavljaju pitanje osobne motiviranosti stradalnika, ali i profesionalnih kadrova za rehabilitaciju, te neusklađeno zakonodavstvo i slabu pripremu za život s invaliditetom, kao i manjkavu pripremu radne i životne sredine za prihvat ovih osoba.

Upozorava se da generalno nedostatak socijalne i ekonomske revitalizacije vodi u sve veću izolaciju stradalnika.

Također se izražava mišljenje kako su kao grupa zanemareni te da s aspekta njihovih ljudskih prava nije dovoljno učinjeno. Navodi se kako je njima trebalo puno duže vremena za ostvarenje svojih prava od necivilnih žrtava, da je izostala sistematizacija u ostvarivanju prava, nedostatna je informiranost, nepovezana su ključna državna tijela te su stradalnici imali puno poteškoća i odustajali u ostvarivanju svojih prava…

Ukupno, kvaliteta života stradalnika (i njihovih obitelji) ocjenjuje se slabom nakon 20 godina od stradavanja. Posebno su dojmljiva osobna svjedočenja.

Nailazim na podatak da je od 1991. pa do 31. prosinca 2015. godine u 1.355 minskih incidenata i nesreća stradala 1.981 osoba od čega 512 osoba smrtno (Marija Plesec Pongrac, 2016.).

Uz neposredno stradale valja uzeti njihovu neposrednu okolinu (obitelj) koja je također pogođena gubitkom ili invaliditetom žrtava mina.

Većinom su to osobe iz ruralnih i slabo naseljenih krajeva (u kojima je ionako slaba kvaliteta života), najčešće neuke oko mogućnosti ostvarivanja prava i time u većem riziku da ostanu isključene, prepuštene same sebi i mogućnostima njihove neposredne okoline. U riziku su socijalne isključenosti, siromaštva.

U tim okolnostima i često nepovoljnim iskustvima u pokušajima ostvarivanja prava zbog stradavanja, nije čudno za žrtvu da posustane, o čemu svjedoče neki prikupljeni iskazi.

Dok čitam slikovita svjedočenja o iskustvima stradalnika i članova njihovih obitelji, prisjećam se osoba kojima sam pružala psihološku podršku: njihove patnje, borbe, nade…

Tako mi je mlada žena ispričala svoje traumatsko iskustvo stradavanja od mine na neoznačenom mjestu uz rijeku u njenom mjestu i njezine borbe za ostvarenje svojih prava. Sedam godina nakon rata izgubila je jednu nogu i zadobila druge povrede, a bilo joj je narušeno i psihičko zdravlje.

Ne samo što je proces dugo trajao (za to vrijeme nije imala prihod niti je bila sposobna raditi), imao je i cinične momente: unatoč očitom tjelesnom invaliditetu najprije je dobila dokument o privremenom invaliditetu i s time povezanim pravima, a tek uz tužbu i sudski proces nakon tri godine dobiva status trajnog invaliditeta i odgovarajuća prava.

U prosincu 2020. godine provedeno je popisivanje minskih žrtava (revizija postojeće baze podataka) i istraživanje potreba te kvalitete življenja žrtava i članova njihovih obitelji (proveo je Ipsos d.o.o. za potrebe MUP-a RH).

Cilj je bio identificirati potrebe civilnih žrtava mina i njihovih obitelji kako bi se poboljšali njihovi socioekonomski uvjeti života, poradilo na integraciji te povećala kvaliteta života.

Nažalost, oba istraživanja pokazuju sličnost u svjedočenjima o iskustvu i položaju minskih žrtava kroz dugi niz godina.

U ovom dugotrajnom razdoblju podjednako su vidljivi problemi gubitaka (na primjer, gubitak funkcija, često gubitak dotadašnje uloge stradalog u obitelji, preopterećen obiteljski sistem, gubitak zbog smrtnog stradanja) nedostatak dostupnih poslova i edukacije. Posebna tema su problemi kompenzacije u čemu je vrlo značajno socijalno priznaje (tj. materijalna kompenzacija ima i simbolički smisao). Istaknuti su problemi pravnog zanemarivanja i birokratskih procedura i nepovezanosti različitih sustava što doprinosi izolaciji žrtava i krši njihova prava.

U tom se istraživanju, između ostaloga, vidi kolika je neinformiranost i nesnalaženje o različitim pravima i marginalizacija stradalnika; navode se i neki razlozi (mjesto boravka, naobrazba i dr.). Ističe se kako je psihofizičko stanje većine populacije žrtava mina i članova njihovih obitelji znatno ugroženije od nacionalne populacije te ima smisla nuditi i nakon dugog vremena psihosocijalne intervencije (osobito za starije, nezaposlene…).

Očito je da nije bilo proaktivnog pristupa traumatiziranoj grupi i zajednicama (kao ni prema drugim grupama), a moju pažnju privlače podaci o psihosocijalnoj pomoći.

Na pitanje o interesu za psihosocijalnu pomoć nakon dugog niza godina ispitanici su češće izjavljivali da bi im ovi programi bili korisni da su provedeni neposredno nakon stradavanja; sada je proteklo previše vremena da bi se ponovno prisjećali traume; ili smatraju da su je prevladali, prigušili samostalno te uz pomoć članova obitelji.

Očekivano, muškarci su češće navodili da im takva pomoć nije potrebna (manje je žena u uzorku), a općenito stariji izražavaju veću potrebu za ovom vrstom pomoći i podrške nego mlađi.

Osobe iz manjih mjesta češće izjavljuju da bi im programi psihosocijalne pomoći i sada bili potrebni, upravo zbog života u malim mjestima imali su manje prilika za takve programe (primjerice, u Lici) kao što je to bilo moguće u većim mjestima. Oni koji su imali iskustvo podrške kroz grupne susrete i druge aktivnosti rado se toga sjećaju.

U nedavnom susretu uživo sa stradalnicima i/ili članovima obitelji postaje jasno kako je susret uvijek potreban i značajan, te ljudi ubrzo odgovaraju pozitivno na zanimanje i poštovanje za njihovo iskustvo, spremni su se otvoriti i razmijeniti svoje osjećaje i doživljaje, čuti sebe i druge, vidjeti gdje se nalaze oni, koja su rješenja kod drugih, možda se i povezati. U takvom susretu gubi se nelagoda, predrasude, nepovjerenje ili strah od stigme.

Jedna od najčešćih pritužbi koju sam čula je nezadovoljstvo zbog izostanka nuđenja pomoći od nadležnih institucija. Ovo je bilo očito i u onom odgovoru na moje pitanje kako su na početku susreta (dobro adaptiran muškarac koji je preživio ranjavanje minom i gubitka jednog ekstremiteta mogao je jasno formulirati svoje nezadovoljstvo; dok mnogi, povučeni i deprimirani ostaju u svojoj patnji i izolaciji sami…).

Kao i u istraživanju, i na grupama koje sam srela većina sudionika navodi da su doživjeli podršku iz neformalnih izvora (prije svega obitelj), a izostala je podrška u lokalnim zajednicama.

Važno mi je bilo osvjedočiti se kako su neki sudionici koje sam srela pokazali da je moguće povezati se međusobno i zajedničkim djelovanjem i druženjem održavati bolju kvalitetu, osjetiti da su se ipak ostvarili.

Važna spoznaja u radu s traumom je da ipak mnogi ljudi imaju sposobnosti suočiti se i truditi se nastaviti život u novim okolnostima. Na momente razgovori u grupama izazivali su snažne emocije i tu je bilo ljutnje, žalosti, ali i davanja smisla svome životnom iskustvu, održavanju nade, mogućnosti međusobnog obogaćivanja…

S druge strane ostaje gorak osjećaj u susretu s osobama koje se teško bore sa svakodnevnim životnim tegobama/preživljavanjem, uz svakodnevno podsjećanje na ograničenja koja su ih sve zadesila minskim ranjavanjem.

Zainteresiranost i otvorenost za susret su nezamjenjivi. Prisjećam se reakcija korisnika/žrtava mina u projektu podrške (nažalost malog obima) prije više godina (RCT Zagreb i MineAid) kada su naša socijalna radnica (Daša Poredoš Lavor) i sestra Katica (Barić) posjećivale na terenu žrtve mina i članove njihovih obitelji i provodile različite aktivnosti iz okvira svojih kompetencija: ”Vaša posjeta pruža mi neopisiv osjećaj”, ”Nismo zaboravljeni”, ”Iznenađenje!”, ”Oduševljena sam”, ”Povjerenje”, ”Otvorenost”, ”Dođite nam češće”…

Uz brigu i obavezu zadovoljenja osnovnih i zakonima propisanih potreba, susret tzv. ”pomagača” i korisnika ljekovit je i obogaćujući za obje strane.

Prošle godine donesen je novi zakon o pravima civilnih žrtava iz Domovinskog rata. Možda će za minske stradalnike biti moguće unaprijediti njihov položaj i kvalitetu života.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Socijalna (ne)pravda
    •  Kakvo društvo želimo i što možemo učiniti da to postignemo
    •  Dokle god je nasilje izbor, tu nema empatije ni za svoje
    •  Prosvjetom umjesto osvete može se širiti razum, a ne sukob
    •  Kako danas općenito stojimo s povjerenjem u našem društvu
    •  Dragoljub Svilar – strastan, zaigrani stvaralac, Homo ludens
    •  Što treba da psihološke traume bude manje, a društvo zdravije
    •  Život Vjere Solar u traumi i ozračju zavjere šutnje o zločinu
    •  Gdje je nestao sram, krivnja, isprika?
    •  Zambija zove: Moja ispovijest o usvojenjima

> Svi tekstovi ovog autora