Haljina Lepe Brene

Nova godina je, nekako baš u vrijeme podnevnog valcer mamuranja iz bečkoga Musikvereina, započela skandalčićem s jednom novogodišnjom haljinom. Odnekud iz smetlišta društvenih mreža i nekih očajnih web portala iskočili su na moj ekran loše načinjeni screenshotovi i fotografije televizijskih ekrana na kojima je bila žena koju se u prvi mah nije moglo prepoznati, u haljini koja je bila ružna, kao sve što je ružno kada se na ovakav način slika.

Po načinu na koji su se klijenti i konzumenti zgražavali mogle su se zaključiti dvije stvari: žena na slici nije odavde, o Hrvatici tko god bila neće ovako pisati, a nije ni Amerikanka, Njemica, Talijanka, jer tada sigurno ne bi rekli da joj je haljina ružna…

I tako smo prije prvog ovogodišnjeg pješačenja preko Vukomeričkih gorica, kroz mir i tišinu utihnulog svijeta, tragali za informacijom tko je žena u haljini. Sve dok nismo vidjeli prve profesionalne fotografije i saznali da je to Lepa Brena.

A kako na pravim fotografijama sve izgleda drukčije, tako se moglo vidjeti i da je haljina veoma lijepa. Vjerojatno je šokantna, ne bi se u njoj moglo u Musikverein, ne bi je imao tko obući ni na “Šišmiša” kod Hraste-Sočo, ali na neko manje tradicionalno i kultivirano mjesto, recimo u Muzej suvremene umjetnosti ili u Zagrebačko kazalište mladih, na “Braću Karamazove”, to ne samo da bi išlo, nego bi bilo i društveno prikladno, ali i estetski kompatibilno.

Je li šokantna crna svečana haljina, koja savršeno skladno prati tijelo svoje nositeljice, ne stvarajući u oku i duši gledatelja nikakvu nelagodu? Je li šokantna zato što je na njoj zlatnom bojom naslikan fragment ženskoga tijela: grudi, trbuh, pupak? Pritom, slika je odmaknuta od svake mimeze, pripovjedne, erotske, dokumentarističke, od svakog realizma, od fotografije i imitacije.

To su grudi, trbuh i pupak, kao što se grudi, trbuh i pupak prepoznaju na figurini Venere iz Willendorfa, ali nikoga ona neće inspirirati na onaniju, pa samim tim u njoj neće vidjeti ništa što je seksualno vulgarno.

A vulgarno nije ni na onaj drugi način, kao pripovijest ili kao likovni prikaz, osim ako netko ne želi ispripovijedati vlastitu priču iz koje bi proizašlo da je u asocijativnom nizu epizoda haljina, skupa s prizorom na njoj, proizvela vulgarnu, prostačku, pornografsku poantu. Ali tad nije do haljine, nego je do asocijacija.

Tad nije do haljine, nego je do neuke, nenačitane i opustošene duše, za koju ne snose odgovornost ni kreator Boris Kargotić ni žena koja je haljinu na sebi ponijela.

U posljednjem dvobroju Vijenca, što ga izdaje Matica hrvatska Mire Gavrana, objavljen je na posljednjoj, zastavnoj stranici tekst posvećen smrti književnosti. Smušena i ne baš suvisla zvizdarija, iz koje se, međutim, sluti neki zluradi trijumfalizam neukih i nedarovitih.

Došlo je, vele gavrani u svojim novinama za književnost, vrijeme kada se više ne mora čitati. I u tome, vjerojatno, leži razlog zbog kojeg nečije asocijacije mogu biti tako nanizane da haljina Borisa Kargotića postane vulgarna, neukusna, ružna…

Imaginacija čovjekova je, naime, određena pripovijestima koje je slušao i čitao, a ako je književnost mrtva, kako vele iz Matice hrvatske, i ako mjerom javnog ukusa bivaju prosudbe čeljadi koja ništa ne čita, onda ne samo da je nedopustiva Kargotićeva haljina, nego bi ženama najmudrije bilo da naokolo idu pod čadorima bez proreza, a muškima da lica pokriju što gušćim bradama.

Sve drugo će, naime, takvoj svijesti, nenačitanoj, praznoglavoj i preplašenoj, sve drugo će svijesti jedne knjige, bila ona Kur’an ili Biblija, koju gavranovi bezbeli, kako su bogobojazni, neće proglasiti mrtvom, biti vulgarno, neukusno, ružno… Uz nenačitanu bi se maštu trebao izdavati oružni list.

Ono što je čudno u toj pripovijesti s novogodišnjom haljinom, jednom od ljepših koju smo u posljednje vrijeme vidjeli, a od onih smo koji vole i na sve strane zagledaju muška odijela i ženske haljine, jest da se Lepa Brena 1. siječnja 2023. pojavljuje kao promotorica neke otvorenije, slobodnije i radikalnije estetike, a da nas književne novine pod visokim pokroviteljstvom hrvatskog Ministarstva kulture obavještavaju da je književnost mrtva.

Što se to u međuvremenu dogodilo sa svijetom, a da mi nismo ni primijetili ili da smo prespavali? Kako je postalo moguće da vodeća pop-folk pjevačica, koja je prije četrdeset punih godina u sebi sabrala sav neukus zajednice naroda i kultura, sačinjene od dvadeset i dva milijuna ljudi i nekoliko različitih jezika, i od tog je neukusa stvorila vlastiti stil i estetiku, najednom postane mjera pozitivne, estetski artikulirane i elitne kulture, te naprednog i humanog pogleda na svijet?

Ovo je Lepa Brena rekla, kad su je upitali o “negativnim” komentarima njezine haljine: “Dok u današnje vrijeme partneri ubijaju žene, siluju se djevojčice i ne prihvaćaju prava gej populacije, da ne govorim o ratu u 21 stoljeću te širenju vjerske i nacionalne mržnje…, naslikane zlatne cice na haljini su problem! E pa, one su moj mali doprinos svim lažnim moralistima u ova surova vremena u kojima živimo.” (Njezine riječi citiramo u hrvatskom prepjevu, jer ih ne možemo naći u originalu…)

Njezino prvo javno pojavljivanje, u jesen 1981. u emisiji “Nedjeljnog popodneva”, koju je te nedjelje iz beogradskog studija vodio Milovan Ilić Minimaks, zapravo je trebalo ostati i posljednje.

Bilo je to u neka okrutnija vremena, kada smo se ljudima otvoreno rugali i nisu postojale ni najdalje naznake epohe političke korektnosti, koja će nam jednom izjesti duše i popiti oči iz glava. Jedna je kafanska pjevačica prethodno, skupa sa svojim orkestrom, sudjelovala na nekom televizijskom natjecanju amatera, odakle je odmah izbačena, ali Minimaks je sačuvao snimke, da bi joj se rugao u “Nedjeljnom popodnevu”. I onda je jedan isti insert, ne duži od tri sekunde, desetak puta iznenada puštao u program, sve se čudeći i govoreći da je to neka greška.

Neka ogromna djevojka, koja je pomalo izgledala kao muškarac u ženskom obličju – u našoj socijalističkoj javnosti tad se nije znalo za transvestite, premda su u Sarajevu bila barem dvojica takvih – uzvikivala je, uz vrištavu harmoniku, “Čačak, Čačak, šumadijski rokenrol…”, i visoko u zrak dizala svoje ne baš vretenaste i tanke noge, kao da igra gumi-gumi – kako se to u Zagrebu nazivalo, ili ema-esesa – kako se govorilo u Sarajevu.

Prizor je bio strašan, ali u toj strahoti čudno privlačan. Možda zato što je bio prekratak, tako da gledatelj nije mogao definirati svoj odnos prema toj pojavi, ni ženskoj ni muškoj. Poslije će se oko tog neobičnog televizijskog događaja opričati velika priča, pa će se govoriti o Minimaksovom promoterskom i marketinškom geniju, ali meni, koji sam ga nekim slučajem premijerno vidio te nedjelje, trajno će ostati uvjerenje, koje ničim nikad nije privedeno sumnji, da se radilo o ružnom i zlobnom ruganju. Čak je i sama dužina inserta bila takva da Minimaksa nitko nije mogao tužiti za uzurpaciju autorskih prava.

A onda se dogodilo čudo, Lepa Brena se već u sljedećih mjesec dana uzdigla u grotesknu pop zvijezdu. Bile su to prve godine potpune slobode i bujanja elitne i pop-kulture, kakvo se nikad više u ovim krajevima neće ponoviti, bilo je to vrijeme kada su punk i novi val u nas bili na svojim malo okašnjelim vrhuncima, i nešto poput te rane Lepe Brene samo je upotpunjavalo opće televizijsko i kulturno šarenilo.

Da, Brena je u to vrijeme bila šokantna. Recimo, jedna od prepoznatljivih, često ponavljanih scena bila bi da usred pjesme Brena, onako golema, zajaši za vrat harmonikaša Sašu Popovića, koji je izgledao kao nekakav inferiorni muškić, s naočalama nečuveno ružnih okvira, i da je on tako nosi po pozornici, publika da vrišti od izbezumljenja, a fino građanstvo da se snebiva, smatrajući da je došao kraj svijeta.

E, to je bilo šokantno, a ne haljina! S tim jahanjem harmonikaša, Brena je u narodnjačku kulturu preuzela nešto što je kao gesta i kao način šokiranja pripadalo estetici one muzike, koja je bila na suprotnom kraju tada jasno podijeljene i razgraničene popularne kulture.

A onda je protjecalo vrijeme, rasla je popularnost, stigao je veliki novac, a Lepa Brena transformirala se ne samo do fizičke neprepoznatljivosti i neusporedivosti s pojavom iz Minimaksova inserta, nego se pretvorila u osobu koja je u zla doba zaslužila naše poštovanje.

Da, postoji ta fotografija na kojoj je ogrnuta srpskom ratnom uniformom, dok u okupiranom Brčkom pokušava spasiti familiju. Da li biste to učinili na njezinom mjestu? 

Ispod haljine po kojoj je Boris Kargotić zlaćanom bojom oslikao svoju Veneru, grudi njezine, trbuh i pupak, noge koje iščezavaju u mraku vremena, u crnoj svečanoj boji, stvarno je tijelo jedne šezdesetdvogodišnje žene.

Stilizacija se, naravno, razlikuje od stvarnosti. Tome nas uče umjetnost i književnost, kao jednom od najvažnijih ljudskih saznanja, bez kojeg bismo jedni druge već odavno rastrgali. Lijepo je da Brena ima o tome svijest.  

(Nije dopušteno prenositi ovaj sadržaj bez autorove dozvole. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Haljina Lepe Brene ili što se zbiva kad za maštu ustreba oružni list).

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Razlika između borbenog zrakoplova i elegije
    •  Danka Ilić, daleka ugasla zvjezdica na tamnome nebu izbora
    •  Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar
    •  Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar
    •  Monika Herceg, pjesnikinja slobode
    •  Zelene politike i masakr vrana u Zapruđu na Veliki petak
    •  Rijeke pravde dolaze, kakve nam darove donose?
    •  Ivan Markešić je u pandemiji branio pravo ljudi da se vesele
    •  Pralja
    •  Milanu Bandiću treba podići dostojan nadgrobnik

> Svi tekstovi ovog autora